Među najznačajnijim bačkohrvatskim pjesnicima 20. stoljeća zacijelo je Jakov Kopilović (9. srpnja 1918. – 18. studenoga 1996.). Rođen u obitelji koju je sudbinski zadesio i nagrizao udes tegobne egzistencije i siromaštva, a napose i pukom ništa manje takvim, kada prepozna svoju pjesničku darovitost, i ovlada njome, do kraja života ne prestaje poklanjati užoj i široj obitelj i svojim sunarodnjacima – bogatstvo vlastita pjesništva, plodno ne samo opsegom, već u svojim stvaralačkim postignućima značajno i veliko.

Unatoč oskudici, stalno se obrazuje uz rad i kada upisuje Pravni fakultet u Subotici, dočim razdoblju okupacije Bačke, poput mnogih Hrvata ovog podneblja, odlazi u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu isprve studira pedagogiju i filozofiju (1941. – 1942.), a kasnije slavistiku. Živi teško, pa se neko vrijeme izdržava kao rudar u Istri. Poslije II. svjetskog rata vraća se pješice u Suboticu, gdje se podrškom dr. Matije Evetovića zapošljava u gimnaziji, a na njegov nagovor ponovno odlazi u Zagreb dovršiti započeti studij (1953. – 1954.). Stekavši diplomu profesora jezika i književnosti predaje u subotičkim školama, a jedno vrijeme je i upravitelj Gradske knjižnice (1968. – 1971.).
Jakov Kopilović plodan je pjesnik, od 1938. godine kada se oglasio u Klasju naših ravni, surađuje i u Glasu, Subotičkoj Danici, Hrvatskoj riječi, Subotičkim novinama, Rukoveti, Reviji, Telegramu i mnogim još književnim glasilima, a objavio je i dvadesetak knjiga pjesama. Zastupljen je u više antologija i zbornika. Prevođen je na mađarski, talijanski i engleski jezik.

Istančani lirik

Kopilović je pjesnik ravnice i salaša, oranica i vinograda, bačkih pejzaža, preosjetljiv je i ranjiv. Stihovi su mu nadasve lirski, često elegični i melankolični ili su izraz trpljenja zbog neskrivene nepravde prema puku kojemu pripada, ponajviše pred nezadrživim iščeznućem svijeta u kojem je rođen. Stihovima se javlja u vrijeme kada kreće cijeli jedan naraštaj darovitih pjesnika poput A. Jakšića, A. Kokića, S. Bešlina, A. Sekulića i dr., svesrdno su prihvaćeni, a objavljuju ih mnoga, onodobna glasila i publikacije. U Kopilovićevim stihovima utkana su mnoga osobna, ali i stremljenja puka kojemu pripada. Čini se, ipak, njima dominiraju brazda i toranj Gradske kuće. Zlato klasova i znoj risara. Dužijanca i puk koji ju slavi. U njima se prisjeća roditelja i njihova tegobna života, kao u pjesmi U brazdi rođen: „U hladu pod krstinama / zemlji me je poklonila nana, / mala brazda zlatna – / moja majka. / Od tada rosa na mene pada / i slana / i snijeg / posipa brijeg mojih briga. /“
Pjesnik Kopilović izraziti je i istančani lirik, koji poticaje svojemu pjesništvu nalazi u bačkoj nizini, njezinim prividno smirenim izazovima i ljepoti pejzaža, što je prošaran salašima, sred kojih se nalazi Subotica, drevna bunjevačkohrvatska metropola, a pjesnik njome opčaran posvećuje joj mnoge stihove.
I premda je, kako sam veli, rođen u brazdi i ispunjen neskrivenim poštovanjem prema ljudima koji tegobno radeći u polju stvaraju za sebe i druge, Kopilović je uistinu urbani pjesnik. Ushićen je ljepotom nizine, ali većina je njegovih stihova okrenuta suvremenicima. Po tome se razvidno razlikuje od ostalih pripadnika njegova pjesničkog naraštaja. Unatoč tomu, njegove se poruke dotiču i jednih i drugih, kao u pjesmi Jesen u gostioni: „Za svakim stolom / sjedi jesen, / i ja, / sa svojim bolom. /.“

Osamljeni čuvari ravni

Malo kome su danas poznate pojedinosti iz života Jakova Kopilovića, pogotovo da su njegovi stihovi svojevrstan ne samo putokaz, već i u liriku pretočena ispovijest pjesnikova od njegove djetinje, preko zrele dobi i kasnija razdoblja. A kada u trinaestoj godini napiše svoje prve stihove, pred njim će se jedan za drugim otvoriti beskrajni putovi pjesništva, kao u pjesmi Ulica djetinjstva: „Ti, koja nisi daleko / od mog sna, / cvijete djetinjstva, / volim te meko. /Sokaci djetinjstva, / ne zovite me! /.“
U kasnijem razdoblju ova će se ljepota doživljenoga i prividna jednostavnost njezina doživljaja, pretočena u pjesmu, sve više usložnjavati u osjećanja i refleksije poput stihova iz pjesme Da sam mlinar: „Da sam mlinar stari, / ja bih svaki dan, / i u njemu mnoge stvari / samlio u san.“ A kada ga dotakne čudesna čarolija ljubavi, poteći će brojni stihovi na njezinu tragu, kao u pjesmi pod naslovom Zjene: „Ja želim još zjene tvoje, / u koje utonu boje / kao hvoje u tihu noć.“
Kopilovićeva zbirka U dolu jablan (1964.), složeno je i zrelo djelo podijeljeno u pet ciklusa, gdje svaki predstavlja cjelinu, no, istodobno je motivski, doživljajno i stilski povezan s ostalim dijelovima zbirke. U tom mozaiku, stihovima pod naslovom Postajem pjesnik, Jakov Kopilović će naznačiti svoje trajno zanimanje za tajnu stiha i tajnu sna: „Kad knjigu ti uzmem, / pjesnik postajem, / utonem u san, usnem. / I samo se pitam, / dok čitam, / odakle tajna u stihu.“
Posebno mjesto u Kopilovićevoj lirici pripada motivu jablana, a kako zapaža prof. Bela Gabrić jablan ima najmanje dva značenja: simbol je bačke ravni u kojoj raste i nad njom dominira, ali se doima i njenim čuvarom, ipak usamljen, bdijući iznad ove ravni i u njoj polegnulih kuća i čeljadi.
Sam sred ceste bez povratka

Posebnu pozornost valja posvetiti stihovima Jakova Kopilovića u kojima se ocrtava njegovo iskustvo grada, arhipelaga subotičkih kvartova i ulica u kojima su se ljudi, tada još gotovo svi, i oni bliži, i oni dalji, međusobno poznavali. Gdje uz žive obitavaju i mrtvi, dok traju sjećanja na njih, u trenutcima predaha i odmora kada se sjedi na klupi pred kućom i pogledom prati vijuganje „žute kocke“ i kaldrme, ili sjenovitih mjesta između starih zidova i bašča što se pozadi kuća dotiču, tamo gdje se djeca za toplih ljetnih večeri skrivaju igrajući se „žmure“, možda tijekom praznovanja, ili u zimskim noćima dok su ljudi okupljeni oko peći, uz čašicu i razgovor. Dočim, našega pjesnika u svemu uvijek ponešto priječi da se bez ostatka prepusti ovim dragim slikama i prizorima, jer se u njemu ne prestaju sudarati slutnje, nadanja i stalno zamjetna tjeskoba, kao u pjesmi Grlica: „Grlicu u srcu nosim, / u kavezu. / Proljeće čekam, / da joj slobodu dam. / A ja opet / ostajem – / S a m.“
I ovi su Kopilovićevi stihovi naslonjeni na pojedinačne ljudske sudbine koje srastaju u samo tkivo urbanog sustava ali su i opseg njegove bijede, što se neizbrisivo nazire u pozadini kronične pjesnikove melankolije i tuge, u prostoru iz kojega se perpetuira siromaštvo zbrkanog djetinjstva, vječita predbacivanja, sukobi i svađe, odlasci, laži, obmane i zaborav, tereti što ih je u prostoru između obitelji i zajednice, prinuđen ponijeti i osjećati pojedinac, uvjeren kako je upravo u njemu iz nekog razloga sabrana sveopća žalost grada i svijeta, kao u pjesmi Tuga sokaka:„Za nečijom pjesmom tuguju sokaci, / za nečijom pjesmom ... / A za mojom tugom nestaju sokaci, / nestaju u tuzi ... / Nekada su tako znali moju mladost / po stopama samo. / Izlizani pločnik mrtav je ko radost / razbijene vaze. / Za nečijom pjesmom tuguju sokaci.“

Izvor: Hrvatska riječ (Milovan Miković)