Uz prethodnu najavu roditeljima, odlučio sam da tog Božića ostanem u svojoj sobi u studentskom domu u Novom Sadu. Bilo je više razloga takvoj odluci, no htio sam osjetiti iskustvo Božića izvan redovitog (blagoslovljenog!) klišea toplog obiteljskog okruženja. Na polnoćku sam otišao u crkvu Svetog Roka u Petrovaradin, gdje sam te studentske godine počeo redovito odlaziti na mise, istovremeno upoznavši tamošnjeg i tadašnjeg župnika Marka Kljajića.
„Naoštren“ da sa župljanima podjelim radost pjevanja dragih, svima poznatih hrvatskih božićnih pjesama, nemalo sam se iznenadio. Tada sam prvi puta u našem podneblju doživio polnoćku na kojoj se pjevaju pjesme koje uopće nisam poznavao niti mogao pjevati. „O, zašto nisam otišao kući!“, razočarano sam pomislio. U međuvremenu sam primijetio da je petrovaradinski repertoar božićnih popijevki uspješno prenijet na lijevu obalu Dunava, i da se izvodi i u crkvi Imena Marijina. To nije čudno, budući da postoji povezanost, po podrijetlu, glazbenom ukusu i opredjeljenju, zborova petrovaradinskih župa i hrvatskog zbora ove novosadske župe. Konačno, bio sam vrlo radostan kada sam sve ove popijevke (u međuvremenu ih naučivši na polnoćkama koje su uslijedile svih idućih godina) mogao pjevati iz publike, na novosadskom božićnom koncertu kojim je HKPD Jelačić razveselilo i uzveličalo blagdanske dane ove zime.
Najavljen kao koncert iznenađenja, ovaj događaj ih je imao nekoliko. Na kraju koncerta, predsjednik Jelačića Petar Pifat predstavio je publici netom objavljenu brošuru Vesel’te se, kršćani. Ova petrovaradinska božićna spomenica na 44 strane donosi notne zapise pjesama koje se pjevaju od početka adventa do blagdana Bogojavljenja. Osim pjesama, opisani su i petrovaradinski običaji božićnoga vremena putem naracije kazivača (od kojih neki više nisu živi) o značajkama pojedinih običaja, te putem fotografija. Božićni život starog Petrovaradina, življen u župnim zajednicama Svetog Roka (Novi Majur), Uzvišenja svetog Križa (Stari Majur) i Svetog Jurja (Gradić) bio je, naime, vrlo živopisan, naročito između dva svjetska rata, kada su ove zajednice bile vrlo brojne. Posebnost predstavljenih pjesama je što je dobar broj njih napisao, neke i uglazbio opat Ilija Okrugić Srijemac, rodoljubnim i kristoljubnim zanosom. Njegov duh tako, 120 godina nakon njegove smrti i 190 godina nakon rođenja, još uvijek živi u Petrovaradinu, u kojem je službovao posljednju 31 godinu života. Čini se da su ga, nažalost, rodni Srijemski Karlovci gotovo zaboravili.
Za one koji žele sudjelovati u jedinstvenom petrovaradinskom Božiću, to sada uopće neće biti teško kao što je bilo meni koncem 1990-ih. Ova knjižica je podsjetnik na to da je potrebno cijeniti naslijeđe lokalne tradicije, zabilježiti je, sačuvati i posvetiti njezinom prenošenju onoliko ljubavi koliko ona traži. Autor je nedvojbeno upozorio da „taj i takav Petrovaradin, sa svojim prekrasnim običajima, ponosan na svoju povijest i bogatstvo, danas odaje zadnje znake života“. Koliko je god ovo upozorenje realno utemeljeno, činjenica je da se Okrugićeve božićne pjesme Ustajte, pastiri, Hajdmo, hajd’mo, Gloria, Slava Bogu i druge i dalje ponosno pjevaju u petrovaradinskim crkvama. Bogatstvo običaja je, ipak, mnogo slabije očuvano, iz različitih razloga. Nakon objave ove brošure, autorovog „naputka Petrovaradincima za tradicionalno slavljenje Božića, vlastito zavičaju u kome žive ili su živjeli“, nema više prihvatljive isprike za dalje slabljenje božićnoga zanosa u našim zajednicama, ne samo u Petrovaradinu. Tim HKPD-a Jelačić do sada je pokazao barem nekoliko pravaca kojima je moguće stići do tog cilja.
Brošura Vesel’te se, kršćani objavljena je uz pomoć Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatskog nacionalnog vijeća. Krasi je prepoznatljivi likovni izričaj i grafičko oblikovanje Petrovaradinca Darka Vukovića, a recenzirala ju je mag. Marijana Mazalović.
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)