Opće je poznato da su Hrvati u Srbiji, napose u Vojvodini, u većini višestoljetno domicilno stanovništvo na ovome području i predstavljaju relativno heterogenu nacionalnu zajednicu. Hrvati u Srbiji u najvećem broju žive u Vojvodini, gdje, gotovo sve do danas, jedino i postoje organizirana i djelatna nastojanja da se vlastiti nacionalni identitet održi i razvije. No, premda su autohtono stanovništvo, iz konkretnih razloga situiranih u noviju povijest, Hrvati u Vojvodini još uvijek nemaju niti razvijenu niti, u vremenskom smislu, s duljim trajanjem manjinsku infrastrukturu i vlastiti nacionalni institucionalni okvir.

Recimo, ukoliko posegnemo za prostor kulture, više od dvije trećine kulturnih udruga nije starije od 15-ak godina. Stoga za njih vrijedi da su, barem kada je riječ o dugostoljetnom prisustvu na području Vojvodine, stara nacionalno-manjinska zajednica mladih institucija!

Od konstitutivnog naroda do nacionalne manjine

Naravno, takva situacija nije zbog nekakve, moguće, „samoskrivljene nezrelosti“ već su, kako smo naveli, razlozi situirani u povijest. Naime, u vrijeme socijalizma Hrvati u Jugoslaviji, ma gdje da su bili nastanjeni, imali su status „konstitutivnoga naroda“. To je, među ostalim, sa sobom donosilo Hrvatima u SFRJ izvan SR Hrvatske, izuzme li se vrijeme neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, nepostojanje vlastitoga identitetskog i nacionalnoga institucionalnog okvira.

Posljedica takva statusa jest da u Vojvodini za vrijeme socijalizma Hrvati nisu imali niti jedan prepoznatljiv atribut manjinske nacionalne zajednice, kao što su institucije, profilirana elita, zajedničko i organizirano djelovanje, vlastita javnost… Za razliku od drugih nacionalnih manjina u Vojvodini, Hrvati nisu ostvarivali manjinska prava unutar suvremenih institucija koje formiraju nacionalnu svijest ni u jednom području – obrazovanju i informiranju na materinjem jeziku, te mogućnošću organiziranoga i institucionalno primjerenoga rada na očuvanju i razvoju vlastitoga kulturnog naslijeđa i kulturnoga stvaralaštva uopće.

Novija povijest informiranja na hrvatskome – tiskani mediji

Hrvati u Vojvodini, dakle, spadaju u skupinu novih nacionalnih manjina i sve do 1990. godine nisu imali vlastite medije na hrvatskom jeziku koji su postojali izvan Katoličke crkve! Usto, novija je povijest hrvatskog novinstva u Vojvodini puna diskontinuiteta, a odvijala se u različitim i u, po pravilu, nepovoljnim uvjetima. Tako su Hrvati u Vojvodini neposredno nakon Drugog svjetskog rata imali i dnevni list na svojemu jeziku, a onda gotovo 40 godina nisu imali niti jedno informativno glasilo.

Naime, u drugoj polovici 1944. godine u Subotici, a na temelju duge tradicije hrvatskog novinstva u Bačkoj, a napose između dvaju svjetskih ratova, počinje izlaziti dnevni list! Pravo Hrvata u Vojvodini na informiranje na vlastitom jeziku u bivšoj državi počelo se ostvarivati samo desetak dana nakon oslobođenja Subotice i njezine okoline – 19. listopada 1944. godine u Subotici je pokrenut dnevni list na hrvatskom jeziku Radio vijesti, koji je izlazio do 14. siječnja 1945.

Krajem svibnja 1945. godine u Subotici je formirano Uredništvo latiničnog izdanja Slobodne Vojvodine, glasila Narodnooslobodilačkog fronta Vojvodine. Prvi broj novog dnevnog lista Slobodna Vojvodina izlazi 31. svibnja 1945. Tri mjeseca kasnije, 26. kolovoza 1945. godine, ovaj dnevnik dobiva novi naziv Hrvatska riječ, a nakon nešto više od godine dana izlaženja – do listopada 1946. godine – ove će se dnevne novine transformirati u tjednik i s tim imenom će izlaziti do konca lipnja 1956.

I dnevni list i tjednik Hrvatska riječ imao je sve karakteristike ondašnjeg „podobnog“ glasila, ali je ipak bio prostor za vlastito očitovanje, zatim za različito tematiziranje hrvatstva i elaboriranje povijesnog naslijeđa i kulturne baštine, rasadište novih kadrova... No, u vrijeme je proklamiranja i zalaganja za politiku „integralnog jugoslavenstva“ Hrvatska riječ po partijskom nalogu koncem lipnja 1956. preimenovana u Subotičke novine. Istodobno, napuštena je ijekavica, a tekstovi se objavljuju na ekavici, na tzv. srpskohrvatskom, točnije srpskom jeziku. Dakako, i problemi o kojima se piše nisu uvijek i u cijelosti doticali ovdašnje Hrvate.

Novija povijest vjerskoga tiska

I sljedećih nešto više od 20 godina na hrvatskom se u Vojvodini šutjelo. Istina, u to su vrijeme bile dostupne sve novine iz Hrvatske, a jedan broj njih je čak imao i svoje dopisnike iz ovih krajeva (npr. zagrebački Vjesnik, koncem 1960-ih i početkom 1970-ih). Međutim, to je bilo nedovoljno kada je riječ o informativnim i, uopće, kulturnim potrebama Hrvata. I upravo polazeći od tih i takvih uvida, koncem kolovoza 1978. hrvatski svećenici Subotičke biskupije donose odluku da pristupe izdavanju vlastitoga vjerskog lista.

U tom smislu, izabrali su, vjerojatno zbog njegova iskustva izdavanja župnog lista na hrvatskom i mađarskom Horizonti koji je izlazio u Bačkoj Palanci od 1970. do 1976., vlč. mr. Lazara Ivana Krmpotića za voditelja inicijative i glavnog urednika, a list su nazvali Bačko klasje. Prvi je broj izašao ubrzo: već na Sve svete 1978. Iako je nominalno bio dvomjesečnik, list je izlazio povremeno na 12–48 stranica. Objavljivao je vijesti iz župa Subotičke biskupije, napise o kulturnoj baštini bunjevačkih i šokačkih Hrvata te papine poruke. Nakladnik je bio Dekanatski ured u Baču, a od 1991. Institut Ivan Antunović iz Subotice. Posljednji broj (78) izašao je potkraj 1993., ali na pozitivnim stečevinama Bačkog klasja pojavit će se sljedeće godine novi katolički list – Zvonik.

Antrfile

Bez medija lakša je i brža asimilacija

Opće je poznato, pravo na informiranje na materinskom jeziku jedno je od ključnih manjinskih prava i kao takvo je garantirano međunarodnim pravnim dokumentima. Kao i pravo na njegovanje kulture, i informiranje na vlastitom jeziku pripadnika nacionalnih zajednica predstavlja značajni identitetski resurs – ukoliko ono ne postoji, velika je vjerojatnost da će se asimilacija odvijati brže. Isto tako, ono ima značajnu ulogu u razvoju građanske kompetencije – razvijena informativnost u funkciji je povećanja racionalnosti pri opredjeljenjima i izborima. I na koncu, mediji na materinskom jeziku manjinskih zajednica od važnosti su i za integraciju manjina u društvo. Budući da Hrvati u Vojvodini medije na vlastitom jeziku nisu imali sve do skora, u tome čimbeniku, čini se, valja tražiti razloge za dio negativnih značajki ne samo društvenoga položaja Hrvata u Vojvodini danas, nego i učincima asimilacije te nedovoljnoj razvijenosti nacionalne svijesti.

Izvor: Hrvatska riječ (Tosmilav Žigmanov)