ANDRIĆ, Josip, pripovjedač, pjesnik, glazbenik i jezikoslovac (Bukin, kod Bačke Palanke, 14. III 1894 – Zagreb, 7. XII 1967). Studirao je na više fakulteta: od 1913. do 1917. pravo u Zagrebu, trgovačke nauke u Pragu (1914. – 1916.), skolastičku filozofiju u Innsbrucku (1917. – 1918.), a slavistiku u Zagrebu (1943. – 1945.). Glazbu je učio privatno u Slavonskoj Požegi i Pragu. Pravo je završio doktoratom 1920. u Zagrebu. Od 1919. do 1927. bio je urednik Seljačkih novina u Zagrebu i muzički kritičar Narodne politike, od 1921. do 1946. glavni urednik katoličke izdavačke kuće „Društvo Sv. Jeronima“, a od 1946. do umirovljenja 1954. radio je u uredništvu Hrvatskoga književnog društva Sv. Ćirila i Metoda. Bio je član mnogih kulturnih društava i ustanova i primio mnoga priznanja. God. 1964. odlikovao ga je papa Pavao VI. za književni i organizacijski rad.
Autor je pjesama, pripovijedaka i romana tematikom vezanih uz folklornu građu Bačke i Srijema. Književne radove, feljtone, kritike, rasprave i članke o povijesnim, političkim, vjerskim, kulturološkim i gospodarskim temama objavio je u brojnim publikacijama u Hrvatskoj i Vojvodini.
Služio se pseudonimima i šiframa: Pišta, Stevan, Stevan iz Srijema, Stipa, Slavko, Levinac Poljički, Pavao Ljubić Sinjski, Ljuboslav Jadranić, Stipa Bukinac, Čika Dobrijan, J. A., Dr. J. A., — dr-, Dr. A., A., -n-, P. Ć. Kao urednik uredio je preko petsto knjiga. Bio je pokretač i urednik više katoličkih listova, časopisa, tjednika, zbornika i kalendara. Organizirao je više vjerskih i kulturnih manifestacija. Pisao je biografije i putopise, prevodio je sa češkog, njemačkog, napisao je Slovnicu slovačkog jezika (1942) i manje rječnike slovačkog i lužičko-srpskog jezika. Na slovački je prevedeno više Andrićevih pripovijedaka, glazbenih i jezikoslovnih rasprava te putopis Na zelenam otoku (1943), a jedna novela i rasprava na češki.
Andrić se čitav život bavio glazbom, djelovao je na melografskom, kritičarskom, glazbeno-publicističkom i skladateljskom području. Proučavao je narodnu glazbu i melografski skupio oko 2000 narodnih melodija po Bačkoj, Srijemu, Slavoniji i otoku Hvaru. Bavio se i proučavanjem glazbe Slovaka i Lužičkih Srba. Glazbene kritike i napise o glazbi objavljivao je u listovima i časopisima.
Napisao je i nekoliko knjiga s područja glazbe; njegova Slovačka glasba (1944.) prva je povijest slovačke muzike uopće, a Škola za tambure (1953.) prva škola za sve sisteme. Skladao je mnogo, već od gimnazijskih dana, najviše za tambure, oko 180 kompozicija za tamburaški orkestar (Bačka simfonijeta, Šokački svatovi i dr.). Komponirao je i za različite komorne i orkestralne sastave (gudački kvartet Bački, Klavirski trio, skladbe za violinu i klavir, Požeška suita, Plitvička suita i dr.). Uglazbio je više od četrdeset pjesama hrvatskih pjesnika (ciklusi: Večernje pjesme, Lirske impresije, Svjetlo u mraku i dr.). Skladao je i scenska djela: opera Dužijanca (vlastiti libreto), prva bunjevačka opera izvedena 1953. u Subotici, Otmica Šijakinje (libreto F. Ciraki) nastala je 1954., a Raspršeno kolo (libreto V. Marinović) 1955. Muzička komedija Na vrbi svirala izvedena je u Somboru 1956. Izvođenju svog baleta Jurjaši (1953.) prisustvovao je 1960. u Nürnbergu.
