Zbirka pjesama Riječi nasušne Franje Kašika Bertrona objavljena kao 13. knjiga u ediciji Suvremena poezija u nakladi NIU Hrvatska riječ, u sebi sadrži izbor pjesama začuđujuće svježeg izraza. Iako je to Kašik Bertronov (1946.) prvijenac i neke od pjesama u njoj su, kako navodi pogovor, nastale i prije tri desetljeća, teško da bi se ijedna pjesma mogla nazvati „mladalačkom“ nedorađenom ili ne-promišljenom. Poezija je to koja je promišljana i stvarana polagano i koja nije u zatvorenom dijalogu sa samom sobom nego izrasta iz iskustva cjelokupnosti života.
Vrlo dobro odabrani korpus (šezdesetak pjesama), predstavljen je kroz nekoliko poglavlja: Odjeci vlastitosti, Preobražaji nevidljivog, Riječi s posvetom, Raspukle čežnje, čiji naslovi upućuju na tematiku ali istovremeno imaju i nezahvalnu ulogu „ladica“ u koje je potrebno nagurati zaokružene višeslojne cjeline bogate značenjem.
Već je na početku istaknuto kako je riječ o prvoj objavljenoj zbirci što je i svojevrsna prednost jer izostaje potreba dokazivanja, usporedbe, nadogradnje na već postojeće. Pjesnik tako bezbrižno i slobodno crpi inspiraciju iz svakodnevice vlastita života: „ukus piva u nozdrvama / moj brat dolazi kući“ (Obična); „Moj vuk i ja šećemo gradom. / Ja režim na svakog prolaznika / a on ih veselo pozdravlja / badrljkom svoga repa“ (O ljudima i psima); „dosta mi je nedjeljnih ručkova / piletine, pirea, salate i piva“ (Otići); „Moja je soba od snova tamnica / kupe turist klase2 (Moja soba) – i lako ju pretače u stihove vješto izbjegavajući da zapadne u banalnost.
Ulomci života proviruju i kroz posvete bilo da su u pitanju djed, nasmiješena dama ili nepoznati djevojčurak ali i na dijalog s književnom poviješću (npr. Lorci, Bukowskom, Heineu) u kojemu vješto svojoj poetici daje žig originalnosti ali pokazuje da se znade koristiti materijalom iz fundusa tradicije i njenim različitim slojevima značenja. No, predmetni stratum zbirke bismo ipak mogli okarakterizirati kao duboko ljudski jer se kroz tematiziranje bliskih odnosa: „Kako ću gorko plakati jednom / zbog tvojih zgužvanih dana“ (Pozdrav majci); „već sutra, možda, / nećemo ručati zajedno“ (Zadnji dan - Za djeda Daboljuga); kao i onih suptilno erotskih: „Brižno te vajam / u granitu svoga pamćenja“ (Pjesma putenosti); „Ležiš kraj mene / naga i veličanstvena“ (Zimska noć); „Dok izjutra miješam beton / ja vajam tvoje dojke / dok savijam armaturu / ja kršim tvoje tijelo“ (U tami kina) vraća na ono što najjače obilježava njegov opus a to su promišljanja o čudu života: „Čudo je to najveće / dok raste tijelo djetinje“ (Metamorfoza) smislu postojanja: „Ja nisam birao (…) mogao sam ne biti uopće / ili biti vjetar…“ (Igra) moralnosti: „Kad je zlo tako slatko / kako biti dobar / kako biti / kako?“ (Homo duplex II) i neupitnoj samoći čovjeka: „Stari je svemir / razjapio čeljust. (…) Tako smo neutješno sami / sred orgije besmisla i boli“ (Noć je ili Round Midnight). Tako jasno naznačuje tematski horizont u događajno-doživljajnom i emotivnom u koje ulazi kroz različite motivske i tematske slojeve dopušta mu da otvara metafizička i refleksivna pitanja a da se pri tom usredotočuje na intiman, nutarnji prostor lirskog subjekta, koji nerijetko dospijeva do područja straha, gorčine ili tuge od prolaznosti vremena: Vrlo dobro dočarava psihološka raspoloženja od radosti života do mira noći. Propituje i pjesništvo i vlastiti udjel u stvaralačkom radu no u pozadini svega je stalno prisutna svijest o razumijevanju prirodnoga i puno šire od toga, svijest o Postojanju, „žilavi impuls života“, koji naprosto biva neovisno o pojedincu, nešto što ide k fatalizmu, ali bez gorčine i s aktivnim prihvaćanjem bez žaljenja.
Ova je zbirka pisana na hrvatskom standardnom jeziku a objavljena je u Vojvodini unutar hrvatske manjinske zajednice. Uz „manjinske književnosti“ često se vezuje ono što bismo mogli nazvati etnosociobiografičnost, pjesništvo koje je često izvan suvremenih tokova, izostanak centralne figure, nepripadanje… Svemu tome kao i „užezavičajnosti“ Kašik Bertron uspješno izmiče i pozicionira se kao građanin svijeta koji preispituje kozmos i onaj u sebi i onaj oko sebe. Vješto komunicira pjesmama pisanim slobodnim stihom, rima se javlja rijetko i tih nekolicina pjesama u odnosu na ostatak imaju prizvuk ironije, pridjevi su česti ali u rečenicama koje su gotovo pa prozne i stoga nema formalnih zapreka lakoj recepciji.
A komu je namijenjena ova (i ovakve) zbirke pjesama? Svakomu tko na kratko želi napustiti površnost i zaviriti u slojeve značenja koje se skriva iza svega onoga običnoživotnoga, bez straha od emocija, od banalnosti, od riječi.
Izvor: Hrvatska riječ (Marina Balažev)
