„Kuća koja plovi" predstavlja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjenama

Knjiga pripovijedaka Stjepana Bartoša „Kuća koja plovi", dramaturški složena u četiri ciklusa - Uporišta, Trenutak, Žena i Drugi pogled - u cijelosti je okrenuta preispitivanju položaja individuuma u ovom podneblju. Priče su tematski grupirane, pa se tako jedna skupina priča izravno odnosi na čovjekovu potragu za vlastitim uporištem u životu. U srazu s prolaznošću, Bartoševi likovi nastoje naći takvo uporište, kojim bi, eventualno, mogli osmisliti svoje postojanje. Pa, i kada se čini kako su u tome uspjeli, ne mogu se obraniti pred - strahom od smrti i nestajanjem? Mimo, dakle, smisla kojim imenuju svoje postupke, pokušavaju uspostaviti iluziju, da bi nakon njihova fizičkog nestanka, mogle potrajati njihove ideje i djela. 

U tom kontekstu „Kuća koja plovi" predstavlja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjenama. Gdje se tradicija i uljudbene stečevine, preko noći, mogu srušiti bez dvojbi, zazora i ostatka. Počevši od posve »naivnih zahvata«, poput izmjena naziva ulica, koji se mijenjaju sukladno političkim prilikama, ili osobnim hirovima moćnika. Pa i ako u tim ulicama opstaju zgrade čvrsta materijala - tim se izmjenama uskraćuju ili naturaju - ljudska mjerila i vrijednosni sustavi, što ruši čovjeka iznutra.

Milovan Miković