Dužijanca je kulturna manifestacija u Subotici. Nastala je na temelju žetvenih običaja bačkih Bunjevaca, oko Subotice nazivan „dužijanca“, oko Sombora i Bajmoka „dožionica“, Blaško Rajić spominje „doženjancu“, Ive Prćić st. „dožejancu“. Proslavljala se u poljodjelskim obiteljima, koje su se bavile uzgojem pšenice („žita“). Motivi su joj jednostavni i podudarni s motivima žetvenih običaja u Dalmaciji i Lici, u Gradišćanskih Hrvata, koji je nazivaju „doženjka“, te drugih europskih poljodjelskih naroda u čijoj se tradiciji proslavlja završetak žetve.
Dužijanca kao obiteljska svečanost održavala se u vrijeme dok se živjelo u velikim obiteljskim zajednicama koje su se međusobno pomagale „mobom“, što je karakteriziralo društveno-ekonomske odnose u Bunjevaca sve do Drugoga svjetskog rata. Za žetve („risa“) žeteoci („risari“) mukotrpno su ručno kosili, a žene i djevojke („risaruše, rukovetačice“) vezivale snoplje („rukovetale“). Najspretnije rukovetačice plele su vijenac od pšenične slame i klasja, koji se predvodniku žetelaca („bandašu“) stavljao na šešir, i ukrase („pêrlice“) za kićenje ostalih žetelaca. Kad je pšenica požnjevena i skupljena u snopove („krstine“), okićeni risari s bandašem na čelu u povorci su odlazili su na domaćinov salaš. Domaćica je blagoslovljenom vodom škropila pšenični vijenac, a domaćin je risare nudio rakijom i vinom. Bandaš ga je pritom izvijestio o žetvi, kakvoći ljetine i broju krstina te mu je predavao žitni vijenac, koji se vješao u trijem („ambetuš“) ili u sobu i čuvao do iduće godine, a s jeseni se iz njega uzimalo par zrna i stavljalo u sjetvenu pšenicu. Dužijanca je završavala uz bogat stol i obvezatni „prisnac“ (savijača sa sirom), a kad je u žetvi sudjelovala veća družina, ples je znao potrajati dugo u noć.
Godine 1911. Blaško Rajić, tada župnik župe sv. Roke u subotičkom naselju Keru, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom i njegovom predsjednicom Justikom Skenderović-Lešinom, organizirao je prvu javnu proslavu dužijance i misu zahvalnicu 6. kolovoza 1911. Bandaški par u znak zahvalnosti za žetvu prinio je na oltar pšenični vijenac, a blagoslovljeno klasje dijeljeno je vjernicima. Poslijepodne je priređena zabava („kolo“). Od 1919. do 1940. središnje dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje. Tijekom rata dužijanca nije obilježavana.
U prvo vrijeme za proslave dužijance pleli su se pšenični vijenci, često ukrašeni poljskim cvijećem, a poslije kršćanski simboli (kalež, mostranca i drugo) te krune. Izrađivale su ih poznate pletilje Krista Šokčić, rođ. Vuković (Subotica), Đula Prćić (Tavankut) i dr., među njima i slikarice slamarke Kata Rogić i Mara Ivković Ivandekić (Đurđin), Ana i Teza Milodanović (Žednik), Đula Matković (Mala Bosna), Jozefa Skenderović (Tavankut) i dr.
Godine 1968. proslava dužijance organizirana je kao folklorno-turistička manifestacija s bogatim programom priredaba – natjecanje risara, kolo s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupština risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance. Od 1968. do 1971. u mimohodu i u folklornom programu na završnoj svečanosti, uz mnogobrojne skupine građana iz Subotice i okolnih naselja, sudjelovala su i amaterska folklorna društva iz Subotice, Sombora i okolnih naselja. God. 1969., 1970. i 1971. u sklopu dužijance organizirana je i svojevrsna smotra tamburaša pod nazivom Memorijal Pere Tumbas Haje.
Od 1993. crkvena i građanska svečanost, dotad razdvojene, organiziraju se i proslavljaju kao zajednička dužijanca. U Subotici se u povodu dužijance tijekom nekoliko mjeseci svake godine organiziraju mnogobrojne priredbe s bogatim i raznovrsnim programom, koje počinju blagoslovom žita na žitnom polju na dan sv. Marka 25. travnja i nastavljaju natjecanjem risara, izložbom slamarskih radova, književnim večerima, „velikim kolom“ s izborom bandaša i bandašice i dr. (ukupno više od 20 različitih manifestacija), a proslave se organiziraju i u Somboru, Bajmaku, Čonoplji, Đurđinu, Maloj Bosni, Tavankutu i Žedniku. Središnja se proslava održava u Subotici, a počinje ispraćajem bandaškog para iz župe sv. Roka. U svečanome mimohodu, u kojem sudjeluju barjaktar dužijance, mnogobrojni jahači i ukrašene zaprege s djevojkama i mladićima u bunjevačkoj narodnoj nošnji, bandaški par odlazi u katedralu, gdje se na svečanoj misi blagoslivljaju žitna kruna i drugi simboli i darovi. Nakon mise u mimohodu se odlazi na središnji gradski trg, gdje se, na pozornici stiliziranoj u obliku „salaša“, prikazuje doček risara. U nastavku svečanosti bandaški par gradonačelniku, kao domaćinu grada i svih sudionika proslave, predaje kruh od novog brašna. Istog poslijepodneva održava se „bandašičino kolo“. Proslava dužijance završava proštenjem na subotičkome prigradskom svetištu Bunariću.
Naco Zelić
