- Trg Cara Lazara 2, 25000 Sombor
- Tel.: +381 25 423 564
- Mob. tel.: +381 63 8115429
Gradnja somborske župne crkve
Somborci su se sa svojim franjevcima potrudili oko gradnje lijepe župne crkve. 24. lipnja 1752. godine generalni vikar i kanonik József Kiss je, kao zastupnik nadbiskupa Ferenca Klobusiczkog blagoslovio kamen temeljac današnje župne crkve Presvetog Trojstva. Svečani propovjednik je bio O. Hijacint Campion od Budima, koji je obnašao službu lektora filozofije u Vukovaru. (Zvonik, 3/2010, 46 str.)
crtež crkve i smostana iz 1752. godine. Čuva se u Nadbiskupskom arhivu u Kalači
Franjevci zaslužni za gradnju somborske župne crkve
Gradnja najljepše barokne katoličke crkve u Subotičkoj biskupiji je trajala od 1752. do 1772. godine. Iz činjenice da se crkva gradila 20 godina nije teško zaključiti, da su sredstva za gradnju sporo pristizala. Gradnju crkve su u prvom redu imali na brizi tadašnji župnici. Do 1753. godine Imre Buday, a 1754. i 1755. Ferdo Lipljanić. Na čelu somborske župe se nalazio fra Petar Komariĉić od 1756. do 1758. godine. Oko gradnje crkve se 1759. godine posebno istakao upravitelj župe fra Marko Ţličar. Najveće zasluge za gradnju župne crkve ima upravitelj župe fra Tádé Hegedűs, koji je na čelu župe stajao 1761. i od 1767. do 1772. godine. Kad je preuzeo župu, zidovi crkve su bili samo do pola podignuti. On je iz temelja dao izgraditi zvonik. Fra Tádé Hegedűs je dao podići novo krilo samostana, ono prema ulici i on je nabavio drugo zvono po težini. Dva najstarija oltara u somborskoj župnoj crkvi su oltar svete Ane i svetoga Josipa. I te oltare je dao podići gorljivi fra Tádé Hegedűs kao upravitelj župe. Njegova je zasluga, što je crkva dobila orgulje i lijepu baroknu ogradu (rešetku) na korskoj ogradi. Kod velike obnove župne crkve, između dva svjetska rata, ta je ograda, nažalost, maknuta iz crkve.
Sredstva za gradnju crkve
Somborski gradski magistrat nije dao ništa za gradnju crkve. Somborski katolici su darovali 2.358 forinti, a franjevačka provincija svetoga Ivana Kapistrana 8.000. Poglavarstvo somborskog samostana i blagajna ţupne crkve su zajedno dali 4.022 forinte. Podžupan Petar Latinović je darovao 400, braća Csejtey 300, administrator Krusper 170, István Petróczy također 170. Jedna anonimna udovica iz Budima je darovala 100, gvardijan peštanskog samostana 362, vjernici iz Komarna 500 forinti. Izvjesni Konvsek je darovao 257, sindik István Nagy 400, nadbiskup József Batthyány 700 hvati drvene građe. Još jednom treba istaknuti nadbiskupa Józsefa Batthyánya, koji je o Božiću 1761. godine dao 20 zlatnika. Njegovomu se daru pridružio i Petar Latinović s 12 zlatnika, dok su ostali ljudi iz nadbiskupove pratnje darovali još 15 zlatnika. Gradnja crkve je sporo napredovala. Iz činjenice da je 6. ožujka 1763. godine darovao dvorski savjetnik Ádám Batthyány 100, a nadbiskup József Batthyány 500 forinti za krov, možemo zaključiti, da je u to vrijeme crkva bila pod krovom, ali i u dugovima. Još nedovršena crkva je blagoslovljena već 1762. godine, pa su netom spomenuti darovi dobro došli crkvenoj blagajni.
Prvo proštenje u novoj crkvi
Uoči blagdana Presvetog Trojstva, u subotu, 4. lipnja 1762. godine upravitelj somborske župe Fra Tádé Hegedűs je imao čast, svečano blagosloviti novu crkvu. Svečanost je pred velikim mnoštvom naroda započela uvečer u 7 sati. Nakon blagoslova crkve vjernici su u procesiji krenuli od crkve, da bi obišli gradsku kuću, pa su se vratili do crkve, gdje je svečanost završena euharistijskim blagoslovom. Sutradan, u nedjelju, 5. lipnja 1762. godine svečanu svetu misu u novoj crkvi je služio dekan Antun Bajalić, čatalinski župnik (danas Csátalja u Mađarskoj). Prvu propovijed na hrvatskom jeziku u novoj crkvi je održao nedjeljni propovjednik somborskog samostana, fra Matija Lalić. Vjernicima njemačkog jezika se obratio gost iz Baje, fra Leopold Kallinger.
Somborska zvona
12. svibnja 1761. godine fra Bono Mihalović je u svom ljetopisu doslovno ubilježio darovnicu Jakova Bokerovića. Evo što je Bokerović dao napisati: „Ja ozdol pod piszan mojom dobrom volyom u Ime Szlobodne elemosinae, a na postenje szvetoga Trojsztva OO. PP. nassim Franceskanom, i to prid gospodarom Gergom Lukityem i Antunom Lukityem, sto potvrgyujem mojim podpiszom iy krixem. Jacob Bokerovich. Szvedocsim Gergo Lukich. Szvidocsim Antun Lukich. Coram me Guardiano Conventus et Administratore Zomboriensis Parochiae.” Darovatelj je očigledno bio nepismen. A darovano zvono je bilo četvrto po veličini i njime se zvonilo za malu misu. Drugo po veličini zvono stiglo je u zvonik u rujnu 1767. godine. Bilo je teško 620 funti (oko 310 kilograma), a za to zvono su darove prikupili sami vjernici. U lipnju 1775. godine dobio je somborski zvonik najveće zvono. Darovao ga je senator i kapetan Antun Manešković. Zvono je bilo teško 12 centi i 60 funti. (Otprilike 615 kg). Zvono je došlo iz ljevaonice Johannesa Brunnera iz Budima.
Dovršetak zvonika
23. svibnja 1768. godine dovezli su Somborci iz Apatina građu za gradnju kupole zvonika. Za pozlatu križa na tornju župa je 4. lipnja iste godine jednom Apatincu isplatila 4 zlatnika. 6. lipnja su tesari počeli svoje radove. Čim su tesari obavili svoj posao, limar Ludwig Scharf je s 19 limenih ploča pokrio kupolu tornja. Pročelje crkve je ožbukano i obijeljeno istom 31. kolovoza 1769. godine.
slici se vidi originalni izgled tornja. Fotografija se čuva u župnoj arhivi. Autor Imre Frey stariji, oko 1870. godine.
Veliki je strah pogodio franjevce i njihove župljane, kad je 2. srpnja 1770. godine grom udario u zvonik s njegove sjeverne strane. Udar groma je odvalio nekoliko opeka pod kupolom zvonika, dok su vrata na koru bila potpuno razbijena, grom je spalio pozlatu na oltarnoj slici svetoga Franje, a raspelo nad vratima sakristije ostalo je razbijeno u triješće. Tek dovršeni zvonik i nedavno završena crkva su ponovo naruženi i pogođeni znatnim oštećenjima. 1. lipnja 1771. godine jedan osječki limar je počeo skidati stare limene ploče sa zvonika, da bi postavio nove. Uz stan i hranu limar je dobio 225 forinti. Za popravak udarom groma oštećenog zvonika 31. svibnja 1771. godine je sklopljen ugovor s jednim zidarom. Zbog limarskih i zidarskih radova sav je zvonik bio u skelama, a onda je 24. kolovoza 1771. godine grad Sombor pogodila snažna oluja, koja je, oborivši skele na krov crkve, izazvala novu, veliku štetu. Današnja kupola zvonika somborske župne crkve nije ona koju su franjevci podigli. Još 1843. godine je somborska župna crkva imala staru, raskošnu, baroknu kupolu zvonika, koja je kasnije zamijenjena današnjom, znatno jednostavnijom.
Kripta crkve
Kao što su u Baču i u Subotici pod podom franjevačke crkve kripte, tako je i u Somboru. U kriptu su se, osim franjevaca, sahranjivali i ugledniji građani. O ljudima koji su sahranjeni u kripti somborske župne crkve svjedoče nadgrobni spomenici u svetištu i u lađi crkve. Još 1762. godine je dovršena kripta somborske župne crkve. U novoj kripti je najprije sahranjen starac Marko Bogešić. Ulaz u kriptu se nalazio u apsidi svetišta – iza glavnog oltara. Po kraljevskoj naredbi ulaz je 24. siječnja 1776. godine zatvoren, da bi novi ulaz bio otvoren iz samostanskog vrta. U kriptu ispod župne crkve sahranjen je 12. travnja 1779. godine savjetnik i upravitelj kameralnih dobara u Bačkoj i u Srijemu Paul Krusper de Varbo. Sprovodne je obrede vodio Antun Bajalić kalački kanonik, dekan i bezdanski župnik. Paul Krusper je za života bio veliki dobročinitelj i promicatelj građevinskih radova. Po kraljevoj naredbi 31. siječnja 1782. godine svi, do tada sahranjeni vjernici su ekshumirani i sahranjeni u zajedničku grobnicu uz sjeverni temelj crkve. (Stjepan Beretić, Zvonik 4/2010, 46. str.)
Najljepši oltar
Tek dovršena somborska župna crkva je bila pusta. U to vrijeme crkva još nije imala stalni glavni oltar, a zidovi crkve su bili samo ozidani, gole cigle, neožbukani. Nije bilo ni propovjedaonice, ni ostalih sporednih oltara. Sveta misa se služila na pomičnom, privremenom oltaru. Istom u rujnu 1769. godine je dovršen oltar svetoga Franje.
svetog Franje, sagrađen s elementima u rokoko stilu
Oltarna slika prikazuje svetoga Franju kako prima Isusove rane. S jedne strane oltarne slike nalazi se kip svetoga kralja Ljudevita a s druge strane kip svete Elizabete Ugarske. Oboje svetaca su bili članovi Franjevačkog svjetovnog reda, ili kako se prije govorilo, bili su franjevački trećoreci. Somborska Bratovština svetoga Franje je za podizanje oltara skupila više od 539 forinti. Pročelnik bratovštine, gradski senator Antun Menečković je sam darovao 100 forinti. Na oltaru, koji i danas plijeni svojom raskošnom elegancijom i ljepotom prvu je svetu misu služio somborski dekan Antun Bajalić na blagdan Rana svetoga Franje, 17. rujna 1769.
Maljanje i daljnje opremanje crkve
Ugovor o žbukanju (malter) i maljanju crkve je 12. veljače 1770. godine sklopio sindik Antun Menečković. Izvođač radova je bio zidarski majstor Franz Friedrich. Ukupni troškovi iznosili su 550 forinti. Svetište je crkve također bilo oslikano. 7. prosinca 1783. godine za oslikavanje svetišta slikar Paul Kronowetter je dobio 200 forinti. Ako je za žbukanje i maljanje crkve trebalo isplatiti 550 forinti, a za oslikavanje samog svetišta 200 forinti, lako je zaključiti, da je svetište crkve moralo biti posebno lijepo oslikano. Jedan je peštanski slikar 27. srpnja 1770. godine postavio četiri velika prozora u lađi crkve i dva mala u predvorju. Okna su zacijelo bila bezbojna. To se može zaključiti na osnovu svote, koju je trebalo isplatiti za prozore. Za staklo je, naime, isplaćeno 80 forinti a za prozorske okvire od kovine isplaćeno je 200 forinti. Po tadašnjem običaju kor nije imao samo zidanu ogradu, već je iznad zidane ograde bila podignuta i svečana, rezbarena ograda. Takva je ograda bila i iznad sakristije, gdje se nalazio oratorij (soba za zajedničku molitvu braće). Te svečane drvene ograde je izgradio i postavio 12. lipnja 1771. godine budimski stolar Engel Tischler. Slična, puno jednostavnija ograda je, na području subotičke biskupije, sačuvana još samo na koru franjevačke crkve u Baču.
Propovjedaonica i ostali oltari
U hodniku samostana između sakristije i zvonika je nastojanjem fra Eduarda Mindla 23. svibnja 1772. godine nabavljen i postavljen kip Žalosne Gospe, te je postavljen na prikladno postolje. U kasnijim vremenima postolje je premješteno u crkvu. Upravitelj župe, O. Tádé Hegedűs je među somborskom vjernicima organizirao prikupljanje darova za gradnju dva pobočna oltara.
svete Ane
svetog Josipa
Ta su dva oltara zajedno s oltarom svetoga Franje najljepši oltari u crkvi. Za oltar svete Ane i Svetoga Josipa isplatio je o. Tádé 10. lipnja 1778. godine majstorima 540 forinti. I jedan i drugi oltar su urešeni s po dva barokna kipa. Najljepši i najbogatiji ures somborske župne crkve presvetog Trojstva, pored već spomenuta tri oltara, je bez sumnje propovjedaonica. Stolar i kipar je radio na propovjedaonici godinu dana. Radovi na izgradnji propovjedaonice su započeli 11. kolovoza 1779. godine, da bi istom mjeseca lipnja 1789. godine bili završeni. Posljednje radove – bojenje i pozlatu propovjedaonice je izveo osječki slikar Antun. Samo među Hrvatima ratarima o. Bono Mihalović je prikupio 150 forinti, a ostali je novac fra Bono namaknuo od raznih darovatelja iz grada. Cjelokupni troškovi za propovjedaonicu iznosili su 650 forinti. Na baldahinu propovjedaonice se nalazi prizor gorućeg grma pred kojim Mojsije izuva svoju obuću.
Slika glavnoga oltara
Veliku sliku Presvetog Trojstva za glavni oltar naslikao je slikar Paul Kronowetter. Na svetkovinu Presvetog Trojstva, 31. svibnja 1784. godine blagoslovio je gvardijan o. Petar Novak tu novu oltarnu sliku. Vjernici su za sliku glavnoga oltara skupili 500 forinti. Samo je oslikavanje pozadine za oltarsku sliku koštalo 200, a okvir slike 60 forinti. Majstor koji je izveo rezbarske radove na okviru i iznad slike je dobio 150 forinti. Tako je najveća oltarska slika u Bačkoj koštala svega 910 forinti.
glavnoga oltara
Ta je slika vremenom oštećena od vlage, pa je donji dio platna u visini od 2-2,5 metra propao. Taj oštećeni dio je između dva svjetska rata bio zamijenjen novim, koji ni najmanje ne odgovara koloritu i kvalitetu Kronowetterova originala.
Još tri somborska oltara
1782. godine su Hrvati poljodjelci prikupili 50 forinti za postavljanje slike svetoga Izidora i Vendelina na zadnjem pobočnom oltaru. 1784. godine su somborski franjevci na dražbi u Kalači kupili lijepu sliku svete Obitelji. Ta je slika nastala u Rimu u XVII. stoljeću. Postavljena je na drugi pobočni oltar, a za nju je slikar Paul Kronowetter platio 43 forinte. Od 1783. do 1785. godine je obitelj Krusperovih otplaćivala 40 forinti za sliku svetoga Ivana Nepomuka u crnom okviru. Dok ta slika postoji, slike svete Obitelji, te svetog Izidora i Vendelina više nema.
Sonćani pomogli gradnju orgulja
Prve somborske orgulje su dopremljene iz Budima Dunavom do Bezdana, a iz Bezdana zaprežnim kolima u Sombor. Budimski graditelj orgulja se zvao Josip, dok mu je prezime ostalo nepoznato. 20. studenoga 1771. godine su orgulje stigle u Sombor, a drugi dan je počelo njihovo sastavljanje. 18. prosinca se majstor teško razbolio, pa je prekinuta gradnja orgulja. Orgulje su bile već postavljane, te ih je trebalo još samo ugoditi. Ipak, 21. prosinca 1771. godine prvi put su u Somboru zasvirale orgulje. Bio je to spomendan svetoga Tome. Orgulje su dovršene tek u travnju 1772. godine. Stari graditelj orgulja je stigao u Sombor 21. travnja 1772. godine, te je prionuo uz posao. Majstoru je trebalo isplatiti 450 forinti, ali upravitelj somborske župe nije imao novaca. Zato se obratio sonćanskom upravitelju župe fra Augustinu Stopiću. Somborci su dobro prošli, budući, da fra Augustinu ne samo što nije trebalo vratiti posuđenu svotu, već su na dar dobili još 50 forinti za bojenje i pozlatu orgulja.
Samostan
S početka je somborska franjevačka kuća nosila naziv rezidencija, da bi 1750. godine dobila naslov konvent. Prvi gvardijan somborskog konventa je postao fra Antun Dežević od Budima. Na tu je službu došao iz somborske vojne uprave, gdje je obnašao službu vojnog kapelana. Vikar somborskog konventa je bio o. Filip Katić od Pečuha, hrvatski propovjednik o. Jerko Klaić od Baćina (Bátya – nekada bunjevačko selo pod Kalačom), a njemački propovjednik je bio fra Ambrozije iz Beograda. (Zvonik, 5/2010, 46. str.)
Križ somborske crkve Presvetog Trojstva
križ ukrašen carskim i franjevačkim simbolima iz 1768. godine
Rijetko bogati i dragocjeni križ od kovanog željeza bio je više od cijeloga stoljeća ukras somborske župne crkve. Premda je taj elegantni križ zajedno s baroknom kupolom zvonika skinut i zamijenjen današnjom kupolom i današnjim križem, križ je ipak do danas sačuvan na koru crkve. Pod križem je spomenploča s tekstom: „Ovaj sveti znak našega spasenja krasio je 115 godina toranj naše crkve. Postavljen je 1. lipnja 1768. godine, a skinut je 8. lipnja 1883”.
Današnja kupola tornja
Gyula Fejér je morao zamijeniti kupolu tornja. Veliki križ od kovanog željeza, koji je na toranj postavljen 1768. godine je ozbiljno ugrozio i sam toranj i crkvu. Taj je križ s vrha tornja skinut 8. lipnja 1883. Trebalo ga je zamijeniti novim. Zato je župnik pozvao jednog inženjera iz Budimpešte, koji je napravio nacrt za rekonstrukciju tornja.
kupola tornja
Trošna, stara kupola se morala ukloniti. Tesar Matthias Zellerin je izveo tesarske radove, a Karl Thierl limarske i krovopokrivačke. Tada je kupola tornja dobila današnji oblik, a kupola je prekrivena limom i kamenim pločama. Za radove je župa isplatila 5.228 forinti i 9 kruna.
Ličenje crkve i novi prozori
Neumorni župnik Fejér je nakon 19 godina provedenih u Somboru prišao i ličenju župne crkve. Od Kalačko-bačkog prvostolnog kaptola je posudio novac, a dar je dobio i od generalnog vikara Ferenca Lichtensteigera. Grad Sombor nije ni ovaj put pomogao. Godine 1887. sklopio je župnik ugovor o maljanju crkve s uglednim budimpeštanskim cehom Jakobey-Altenbucher-Greiner. Radovi su imali biti dovršeni do 1. studenog 1888. godine za 12.214 forinti.
izgled crkve u 19. stoljeću
Orgulje
Od 20. studenog 1771. godine sve do dana župnika Fejéra imali su Somborci svoje stare orgulje. Konačno 1871. godine odlučio je župnik Fejér stare zamijeniti novim orguljama. Nove orgulje je dao dopremiti iz Pečuha od, tada već glasovitog graditelja orgulja, Josefa Angstera. Nove orgulje su somborsku župu koštale daljnjih 5.000 forinti, a u pečuškoj tvornici su označene kao opus 21. Na popisu Angsterovih orgulja stoji, da su građene 1877. godine, da su mehaničke, da imaju 2 manuala i 19 registara. Kasnije su te orgulje preinačene i povećane. Osim orgulja župnik je dao popraviti i kapelu Snježne Gospe. (Zvonik 11/2011)
Prvi slikar somborske župne crkve
Velike slike na svodovima župne crkve u Somboru je izradio slikar Károly Jakobey. Jakobey je rođen u Kuli 1825. godine, a umro u Budimpešti 14. srpnja 1891. godine. Jakab Marastoni ga je oduševio za slikarstvo. Jakobey je od 1845. godine studirao na bečkoj akademiji, a onda u jednoj tamošnjoj slobodnoj školi. U Pešti se nastanio oko 1850. godine. Uskoro je počeo izlagati na izložbama Peštanskog umjetničkog društva. Od 1861. godine sve do smrti Jakobey je bio član Mađarskog državnog slikarskog udruženja, kao jedan od njegovih osnivača. Spočetka je slikao portrete. Od 1860. godine sve je više slikao oltarne slike. Prihvaćao je i zidno slikarstvo i restauracije po crkvama. Od 1870-tih godina se udružio s Henrikom Altenbuchnerom i Károlyem Greinerom. Njegov je stil prosječan akademski. Ostvario je malo samostalnih kompozicija. Slike koje je slikao u crkvama su većinom rađene prema djelima glasovitih majstora. Nešto se od njegovih slika može vidjeti u Nacionalnoj galeriji u Budimpešti (Nemzeti Galéria), te u Mađarskoj povijesnoj galeriji (Magyar Történelmi Képcsarnok). Glasovit je njegov portret Ferenca Liszta iz 1859. i Istvána Széchenyia iz 1860. godine. (Prema natuknici Jakobey, koju je napisao István Genthon na 493. stranici drugog sveska Művészeti Lexikona izdanog 1966. u Budimpešti).
Svetište
Motivi kojima je Jakobey uresio svodove somborske župne crkve su i danas isti: na sredini svoda svetišta su alegorije vjere, ufanja i ljubavi. U kutovima prema stupovima su likovi mađarskih svetaca: sveti Stjepan Kralj, sveti Ladislav Kralj, sveta Elizabeta Ugarska i sveta Margareta. Na prvom svodu, idući od svetišta prema izlazu (između oltara svetoga Franje i svetoga Ivana Nepomuka) je slika Uznesenja Blažene Djevice Marije. Na drugom svodu (između oltara Blažene Djevice Marije i svetoga Antuna), se nalazi slika Preobraženja Gospodinovog, a na trećem (između oltara Presvetog Srca Isusova i Lurdske Gospe) je poklon pastira i mudraca. Osim na koru i pod korom crkva ima vrlo malo štukaturnih ukrasa. Zato je slikar Greiner naslikao vrlo plastične okvire za slike na svodovima, koji su se doimali poput štuka. Polustupove u crkvi je Greiner istakao žućkastom bojom, a njihove kapitele i podnice bijelom bojom kararskoga mramora. Kapiteli stupova, ali i grednice ispod svodova, su obojeni istom bojom.
Prozori u boji
Uz to je župnik Gyula Fejér namakao još 1.175 forinti, te je isplatio Eduardu Kratzmannu za ugradnju novih prozora u boji. Tome treba dodati još i skele koje su koštale 1.263 forinte. Crkva je dobila pored vanjskih vrata još i nutarnja. Sva je crkva oslikana svijetlim tonovima zato što u lađu crkve svjetlo dopire samo sa sjeverne i istočne strane. Zbog vitraja svjetlo je svakako bilo slabije nego danas.
Propovjedaonica, oltari i novi kipovi
Dok je glavni oltar somborske župne crkve, kao i oltar svetog Franje, svete Ane i svetog Josipa, zajedno s propovjedaonicom u baroknome stilu, svi su ostali oltari u klasicističkom stilu.
fotografija s kraja XIX. stoljeća
Uljanom bojom obojeni oltari predstavljali su pravi uspjeh tadašnjih majstora. Slikar Jakobey je popravio i oštećenja na oltarnim slikama. Za pozlatu glavnog oltara, oltara svetog Franje i propovjedaonice je angažiran budimpeštanski ceh Rossi. Isti je ceh u Münchenu nabavio četiri kipa evanđelista za propovjedaonicu i četiri naučitelja crkve za niše na glavnom oltaru. Od tih kipova ljepoti i stilu crkve najviše odgovaraju kipovi evanđelista na propovjedaonici, dok su kipovi naučitelja, Žalosne Gospe i veliko raspelo za tadašnji oltar Svetoga Križa (danas je to oltar Lurdske Gospe), kao i Gospodinov kip za „Božji grob” tipični tirolski kipovi s kraja XIX. stoljeća, pa ne odgovaraju toliko stilu crkve.
Luka evanđelista
Ivan evanđelista
Marko evanđelista
Kratki umjetnički opis crkve
Slike na svodovima somborske crkve
Do 1939. godine svodovi crkve su bili ukrašeni svodnim slikama, koje je, kako je već spomenuto, za vrijeme župnika Fejéra naslikao Károly Jakobey. Njegove su somborske slike bile jedinstvene, ali ih je zub vremena dobrano načeo. Zato su ih Somborci, predvođeni svojim župnikom Skenderovićem, 1939. godine namjeravali obnoviti. Župnik Skenderović je govorio, kako je on sam planirao obnovu slika na svodovima crkve. Da crkva bude urešena u baroknome stilu, župnik je proputovao i pogledao brojne barokne crkve u Austriji i Bavarskoj. Na tim putovanjima je doživio svu raskoš austrijskog i bavarskog baroka. Na tim se putovanjima upoznao s umjetnikom Richardom Holznerom iz Münchena. Holzner je i došao u Sombor, gdje je proučio stare Jakobeyeve slike. Bio je mišljenja, da su stare slike na svodovima odviše oštećene i derutne. Nije ih bilo moguće obnoviti. Njegov je prijedlog bio, da se crkva ponovo oslika. Sve do ove godine (2017.) se smatralo, da je ime umjetnika koji je 1939. oslikao svodove crkve nepoznato.
Slikar Richard Holzner
Somborski župni vikar, Gábor Drobina je u pismohrani Biskupskog ordinarijata u Subotici došao do zapisnika, koji svjedoči o imenu umjetnika. Zastupstvo somborske crkvene općine je 1939. godine donijelo odluku, da se majstoru Richardu Holzneru povjeri oslikavanje crkve, ali tako, da nove slike budu prema temama slika kojima je slikar Jakobey oslikao crkvu. Djelo umjetnika Richarda Holznera odiše svim značajkama raspjevanog baroka. Holzner je uspješno oslikao crkvu. Tim bojama i toj svjetlosti nema ravnih u Subotičkoj biskupiji! Slike su pune dinamike, pokreta, živahnoga baroka. Uđete li u lijepu somborsku staru crkvu, zapljusnut će vas osjećaj svjetla, sklada, ljepote i svečanosti, ali prije svega osjećaj blizine Božje. Zapljusnuti tim dojmovima pohoditelji crkve mogu zajedno s Jakovom reći: „Zaista je Bog na ovom mjestu... ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska“ (Post 28, 17)!
I Holznerove slike je trebalo obnoviti
Na svodu prostranog svetišta u lijepom baroknom okviru nalazi se zidna slika s alegorijom tri bogoslovne kreposti. Središnji i najuzvišeniji je lik žene u bijelom koja u ljevici drži križ a u desnici kalež s hostijom. To je alegorija vjere. Uz alegoriju vjere nalazimo alegoriju nade koja je prikazana u liku mlade žene koja u jednoj ruci drži veliko sidro, a u drugoj maslinovu grančicu. Treći lik je alegorija ljubavi predstavljena ženom koja grli dvoje djece. U uglovima prema stupovima koji nose veliki svod svetišta se nalaze ovalni medaljoni obojeni smeđom bojom, a predstavljaju dva sveca i dvije svetice mađarskog naroda: sveti Stjepan Kralj, sveti Ladislav Kralj. U druga dva medaljona su likovi svete Elizabete i svete Margarete.
Lađa crkve
Idući iz svetišta prema izlazu iz crkve, u prvom svodu lađe nalazi se vrlo svečani prikaz Uznesenja Blažene Djevice Marije s likovima presvetog Trojstva koje joj pruža krunu. U sljedećem svodu smještena je slika Preobraženja Gospodnjeg, u čijem se gornjem dijelu osim Isusa nalaze i Mojsije i Ilija, dok su u donjem dijelu slike prikazani likovi trojice povlaštenih učenika koji su jedini od Dvanaestorice bili svjedoci Isusovog preobraženja: Petar, Jakov i Ivan. U trećem svodu lađe crkve stoji vrlo lijepa slika koja prikazuje Dijete Isusa s Marijom i Josipom. S jedne strane slike Djetetu prilaze mudraci a s druge strane pastiri. I mudraci i pastiri se Isusu klanjaju i donose mu darove.
Greinerovo djelo
Osim na koru, u predvorju pod korom, i u sakristiji crkva nema štuko ukrasa. Zato je slikar Greiner naslikao vrlo plastične okvire za slike na svodovima, koji se doimaju poput štuka. Polustupove u crkvi je Greiner istakao žućkastom bojom, a njihove kapitele i podnice bijelom bojom kararskoga mramora. Kapiteli stupova ali i grednice ispod svodova su obojeni istom bojom.
Lijepe Holznerove slike je trebalo obnoviti
Grad Sombor je šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća doživio manji potres. Posljedice toga potresa su bile vidljive i na Holznerovim slikama. Te su slike bile obnovljene zajedno s cijelom unutrašnjosti crkve u vrijeme župnika Ivana Vizentanera. Budući da je unutrašnjost crkve, pa tako i svodne slike vremenom dotrajale, trebalo je ponovo urediti crkvu. Godine 2012. cijelu je unutrašnjost i sve svodne slike uspješno obnovio somborski majstor Ivan Ambrošić. Crkva je opet dobila sjaj lijepe barokne crkve. Ambrošić je obnovio ne samo zidne slike, već i dekorativne elemente oko slika, kao i zidove crkve. Tako je cijela crkva obnovljena u svojoj bjelini i svjetlosti, ali je neokrnjenim sačuvala Holznerovu umjetnost. Od 2012. godine slike na svodovima, lijepi sporedni oltari, a napose svečana oltarna slika Presvetog Trojstva i svi ukrasi u crkvi su dobili novu svježinu i ljepotu.
Što govore slike na svodovima?
Pastiri i mudraci pred Djetetom
Na ulazu u somborsku župnu crkvu nalazi se prostrano, ali nisko predvorje, koje je od lađe crkve odvojeno staklenim zidom. Kad posjetitelj stupi u lađu crkve, dočekat će ga na svodu prva svodna slika između oltara Lurdske Gospe i Presvetog Srca Isusova. Slika prikazuje poklonstvo pastira i mudraca. Tu je prikazan Bog koji je čovjekom postao. To je bio biblijski prizor koji je svojedobno naslikao slikar Károly Jakobey. Na slici je radost prvog Božića. Betlehemski prizor!
slika Pastiri i mudraci pred djetetom
Richard Holzner je toj slici posvetio veliku pozornost. Živahnost i ljepota slike kao da govori: „Betlehem je otvorio Eden, dođite i motrimo! U špilji smo pronašli rajsku nasladu, dođite i blagujmo! Tu se pojavi nenapojen korijen, iz kojega proklija oproštenje; tu je studenac neiskopan iz kojeg nekoć David poželje piti; tu Djevica porodi Djetića, utaživši žeđ i Adama i Davida: pohitimo stoga tamo gdje nam se rodi Djetešce – predvječni Bog” (Ikos objavljen u listu Živo vrelo, Zadar, 12, 2002., 36. str.)! Na slici je prikazana Bogorodica kako na rubu jaslica drži dijete Isusa, dok je kraj nje sveti Josip sa štapom u desnoj ruci. Josip ljevicom pokazuje prema Djetetu. S jedne strane prilaze tri mudraca s darovima, a s druge strane vidimo tri pastira koji se klanjaju pred Djetetom, i četvrtog koji prilazi noseći janje na rukama. Iznad likova mudraca su anđeli koji u rukama nose vrpcu s natpisom Gloria in excelsis Deo (Slava na visinama Bogu). Utjelovljeni Božji Sin je slava Božja. Ali „slava Božja – to je živi čovjek. Čovjekov život je gledanje Boga” – rekao je Irenej, lionski biskup iz drugog stoljeća.
Isusovo utjelovljenje i njegovo rođenje je na slici prikazano kao središte sve ljudske povijesti. Dok posjetitelj promatra tu sliku i pobožne mudrace, kao da čuje proroka Izaiju: „Ustani, zasini, Jeruzaleme!... Zemlju tmina pokriva i mrklina narode, a tebe Gospodin obasjava... k tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje... Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru k tebi dolaze! Blago naroda k tebi će pritjecati... Svi će dolaziti, donosit će zlato i tamjan, i hvale navješćivati Gospodnje” (Usp. Iz 60, 1 – 6)! Ta nam slika iz somborske crkve govori kako je lijepo biti čovjek. Slikar Holzner je u nevelikom prostoru te svoje kompozicije našao mjesta i za magarca, da nas podsjeti na onu iz Svetoga Pisma: „Vol poznaje svoga vlasnika a magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (Iz 1, 3). U betlehemskom Djetetu priprosti pastiri prepoznaju Boga. Padaju pred njim na koljena zadivljeni blizinom Boga koji se utjelovio i postao čovjekom. Pred tom slikom promatrač ostaje nijem od udivljenja. Ili mu ostaje samo da kaže onu grčku: „Divno i preslavno vidim otajstvo: Špilju kao nebo, Djevicu kao kerubinsko prijestolje, jasle kao boravište u kojem leži Neobuhvatni, Krist Bog. Njemu pjevajući, veličajmo ga” (Irmos devete pjesme božićne Jutarnje objavljen u listu Živo vrelo, Zadar, 12, 2002., 36. str.).
Ljepotu slike na svodu je upotpunjavao i bočni oltar koji je stajao na mjestu današnjeg oltara Presvetoga Srca Isusova. U staro vrijeme je na mjestu toga oltara bila oltarna slika zaštitnika seljaka i domaćih životinja – svetoga Vendelina. Na mjestu oltara Lurdske Gospe stajao je oltar Svetoga Križa. Tako je svodna slika poklonstva pastira i mudraca imala posebnu pastoralnu poruku. Skromni i maleni pastiri su prvi pronašli put do Betlehema. Ratar je možda čuo poziv one naše stare božićne pjesme: „Pastiri, volari, stari gospodari! DoĎite, vidite, gdi je Isus mali”! Tako i oni koji žive od zemlje i rada svojih ruku – po vjeri uvijek imaju pristup Gospodinu. Oni su mu najbliži zbog svoje jednostavnosti i otvorenosti srca. A oltar Svetoga Križa je bio tamo, da stare Somborce podsjeti na onu Isusovu: „Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga jedinoroĎenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3, 16 – 17)! Isusa prepoznaje i maleni, ali i visoko učeni čovjek!
Kip svetoga Leopolda Bogdana Mandića
Na stupu crkve između oltara Lurdske Gospe i svetoga Antuna nalazi se kip svetoga Leopolda Bogdana Mandića. On je bio svećenik i ispovjednik Reda kapucina. Zaštitnik je kapucina u Hrvatskoj. Rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević su mu na krštenju dali ime Bogdan Ivan. Od rane mladosti se odlikovao uzornim vladanjem. Kotorski biskup Kazimir Forlani je prigodom Bogdanova ulaska u kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) napisao da je Bogdan "od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti". Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak 'novog života' poglavari mu dodjeljuju i novo ime: Leopold. Filozofiju je studirao u Padovi, a teologiju u Veneciji gdje je 1890. godine zaređen za svećenika.
Leopold Mandić
Leopold Bogdan Mandić je od svoje mladosti osjetio želju da radi na kršćanskom jedinstvu posebno između istočne i zapadne Crkve. Čim je zaređen za svećenika molio je poglavare, da ga pošalju u domovinu gdje će raditi za jedinstvo. Poglavari su ga usmjerili drugim pravcem.
Kao mladi svećenik se uvijek rado primao svakog posla. Bio je jedno vrijeme gvardijan samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, i godinu dana u Kopru. Tijekom 1923. godine je samo nekoliko dana djelovao u Rijeci. Najduže je boravio u Padovi, od 1906. pa do smrti 1942. godine. Bio je ispovjednik, pa je načinio zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao kršćanskog brata s istoka. Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati. I tako kroz gotovo 40 godina! K njemu su na ispovijed hrlili ljudi iz Padove i okolice, ali i iz udaljenih krajeva. Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji. Bio je veliki Gospin štovatelj. Zvao ju je svojom Gospodaricom. Po naravi je bio nagao, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode, te je postigao veliku skromnost i blagost. Bio je i veliki prijatelj ljudi. Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. Mrtvo tijelo fra Leopolda od 1963. počiva u kapucinskoj crkvi Sv. Križa u Padovi. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. u Rimu 2. svibnja 1976. Godine 1983. sveti papa Ivan Pavao II. ga je proglasio svetim.
Isusovo preobraženje
Idući dalje prema velikom oltaru, na srednjem svodu lađe crkve, između nekadašnjeg oltara svetoga Antuna i oltara presvete Bogorodice se nalazi svodna slika preobraženja Gospodinova. Ima oltarna slika svetoga Antuna svoju poruku. I njegova je poruka u skladu sa slikom na svodu. Pobožan redovnik znade put do preobraženja. U ruci mu knjiga – znak učenosti – a na knjizi Dijete Isus – to je najveća mudrost. Gospodin Isus iz dana u dan preobražava svoje ljude riječju Svetoga pisma, a još više kad ih hrani svojim tijelom u svetoj pričesti. Pred oltarom svetoga Antuna su još šezdesetih godina XX. stoljeća za vrijeme župne svete mise stajale djevojke. Nasuprot oltaru svetoga Antuna je teološki najbogatija oltarna slika somborske župne crkve. To je oltar Blažene Gospe. Pred tim su oltarom za vrijeme svete mise stajali mladići. Na oltarnoj slici je Gospa prikazana u liku žene iz Otkrivenja svetoga Ivana: „Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dva-naest zvijezda” (Otk 12, 1). Gospa u naručju drži svoga Sina. Dijete Isus u rukama ima tanak i dug križ, kojim satire glavu čovjekovu neprijatelju. Slika je djelo peštanskog slikara Josefa Schöffta. Ta slika predočava praevanđelje, kad Bog obećava napasniku: „Neprijateljstvo ja zamećem izmeĐu tebe i žene, izmeĐu roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3, 15).
slika Isusova preobraženja
Značenje svodne slike Isusova preobraženja
U vrhu slike – u oblacima stoje tri lika. Središnje mjesto zauzima Gospodin Isus u zanosu svoje božanske slave. „Zasja mu lice kao sunce.” (Mt 17,2) „I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti.” (Mk 9, 3). Holzneru je pošlo za rukom, da naslika sjajno Isusovo lice i bijele haljine. To je zacijelo bila teška zadaća. Naslikati svjetlo i bjelinu u bijeloj i svijetloj somborskoj crkvi je umjetnost za sebe. Dok se Isus molio „izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.” (Lk 9, 29). Oblak se nadvio nad goru, a glas iz njega im je rekao: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” S Isusove lijeve strane je vrlo živa slika proroka Ilije, a s desne Gospodinove vidimo sliku Mojsija s pločama Božjih zapovijedi. Sve je lepršavo, u pokretu i očigledno događa se u visini. Ispod Gospodinovog lika u podnožju slike vidimo vrh brda preobraženja s Petrom u plavom ruhu, s Ivanom nasuprot njemu i Jakovom.
Apostoli su iznenađeni prizorom gotovo popadali. Na licima im se čita i strah i udivljenje. Ljepota i sjaj doživljaja su iz Petrovih usta izmamile prijedlog: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načini-mo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu” (Mk 9, 5). Sav je prizor obuhvaćen oblacima iz kojih se pojavljuju anđeli. Tako je još više naglašena onostranost prizora. Ova veličanstvena slika pobuđuje u gledatelju molitvu, razmišljanje i želju: da nam u duši ostane utisnut taj svečani Isusov lik, da tako i mi postanemo likom Kristovim. „Neka kao sunce sja i lice naše duše, da ono što vidimo vjerom sja u našim djelima; i neka se dobro što ga osjećamo u svojoj nutrini pretvori u svjedočenje vanjskih djela, a ono što uživamo u razmatranju Boga neka se raspali ljubavlju prema bližnjemu. Samo će tako naše lice sjati kao sunce” – govorio je sveti Antun Padovanski.
Tri somborska oltara
Najsvečaniji oltar somborske župne crkve je oltar svetoga Franje. Na svečanoj slici je prikazan sveti Franjo kako prima rane Raspetoga Isusa. Iznad oltarne slike je barokni lik Boga Oca. Osim lijepih stupova oltar krase i veliki kipovi zaštitnika franjevačkog svjetovnog reda: kip svetoga Ljudevita i kip svete Elizabete Ugarske s prosjakom koji prema njoj pruža ruke. Oltarna slika je, vjerojatno, djelo Matije Žeravića, budimskog slikara koji je umro 1771. godine. Da je to djelo Matije Žeravića svjedoči istraživanje Zsuzsanne Papp Korhecz iz Subotice. Još dva bisera somborske župne crkve su oltari svetoga Josipa i svete Ane. Onodobni upravitelj župe, fra Tádé Hegedűs je među somborskim vjernicima organizirao prikupljanje darova za gradnju ta dva pobočna oltara. Za oltar svete Ane i svetoga Josipa isplatio je O. Tádé 10. lipnja 1778. godine majstorima 540 forinti. Oltarne slike su tijekom vremena potamnjele, te se na njima i sada, nakon obnove teško razaznaju detalji. I jedan i drugi oltar su urešeni s po dva barokna kipa. Uz oltar svete Ane stoji s jedne strane kip svete Katarine, a s druge strane kip svete Barbare. Uz oltar svetoga Josipa je stojeći lik vjerojatno svetoga Karla Boromejskog s jedne, i svetoga Stjepana Prvomučenika s druge strane. I oltari i kipovi su lijep, pravi barok.
Propovjedaonica
Najljepši i najbogatiji ures somborske župne crkve Presvetog Trojstva, pored već spomenuta tri oltara je, bez sumnje propovjedaonica.
Stolar i kipar je radio na propovjedaonici punu godinu dana. Radovi na izgradnji propovjedaonice su započeli 11. kolovoza 1779. godine, da bi istom mjeseca lipnja 1789. godine bili završeni. Posljednje radove – bojenje i pozlatu propovjedaonice je izveo osječki slikar Antun. Prezime mu nije zabilježeno. Samo među Hrvatima ratarima O. Bono Mihalović je prikupio 150 forinti, a ostali je novac fra Bono namaknuo od raznih darovatelja iz grada. Cjelokupni troškovi za propovjedaonicu iznosili su 650 forinti. Na baldahinu propovjedaonice se nalazi prizor gorućeg grma pred kojim je Mojsije s pastirskim štapom i torbom u ruci. Ograda propovjedaonice je ukrašena trima pozlaćenim reljefima: na prvom je prikazan sijač kako baca sjeme, na drugom – središnjem stoji Gospodin Isus, pred apostolima u barci, koji izvlače mrežu punu ribe, na trećem reljefu se vidi Isus pred vinogradom. Na kutovima propovjedaonice su likovi četiri evanđeliste. Prema svetištu crkve su kipovi svetoga Marka i Mateja s njihovim simbolima (lav i dječak). Prema lađi crkve su kipovi svetoga Luke i svetoga Ivana s njihovim simbolima: junac i orao. Na vratima propovjedaonice vidimo bogati reljef koji prikazuje Isusa Dobrog Pastira. Na baldahinu propovjedaonice s unutrašnje strane je golub kao znak Duha Svetoga.
Svodna slika između oltara svetoga Franje i svetoga Ivana Nepomuka
Idući iz svetišta prema lađi crkve, na nešto manjem svodu od onoga u svetištu, nalazi se slika koja prikazuje Uznesenje i krunjenje Blažene Djevice Marije.
Svodna slika u svetištu crkve
Nad svetištem je slika koja nam kroz alegorije prikazuje tri bogoslovne kreposti: vjeru, nadu i ljubav. Ta je slika okružena slikama četiri sveca mađarskoga naroda. Pođemo li iz svetišta crkve, gotovo cijeli svod zauzima kompozicija kojom je Jakobey u tri lika prikazao alegorije vjere, ufanja i ljubavi. Najveći i najsvečaniji i u bijelo obučeni ženski lik drži u ljevici visoko uzdignut kalež kao simbol euharistije, a u desnici križ. To je alegorija vjere. Desno od alegorije vjere je alegorija ufanja, prikazana u liku žene odjevene u smeđe i zeleno ruho, koja u ljevici drži sidro kao znak nade, a u desnici priljubljenoj uz grudi zelenu grančicu. Iznad te alegorije se nalazi lik anđela koji ispunja prazan prostor iznad ženskog lika.
slika u svetištu crkve: Vjera, Nada i Ljubav
Desno, više u podnožju alegorije vjere nalazi se lik majke koja desnicom grli dijete koje stoji kraj nje, dok joj je s lijeve strane prikazano drugo dijete kako pruža ruke, da je zagrli. To je alegorija ljubavi. Tako je slikar Károly Jakobey prikazao tri bogoslovske kreposti: vjeru, ufanje i ljubav.
Desno, iznad te velike slike nalazi se ovalna slika oslikana smeđom bojom na kojoj je lik svetoga Stjepana Kralja s mađarskom krunom, kako u ljevici drži kraljevsko žezlo, a u desnici kraljevsku jabuku s križem. Desno, ispod slike se nalazi lik dominikanke svete Margarete, koja je bila deveto dijete mađarskoga kralja Bele IV., a rođena je u Klisu iznad Splita 1242. godine. U lijevom gornjem kutu svoda se nalazi ovalna slika s likom svetoga Ladislava Kralja. Prepoznajemo ga po ratnoj sjekiri koju drži u desnici. U lijevom donjem kutu ispod središnje slike vidimo isto ovalnu sliku na kojoj je prikazana sveta Elizabete Ugarske koja u ljevici drži ruže a desnicom pruža kruh. Ako je istina, da Jakobey nije stvarao originalne slike ni kompozicije, ipak ostaje činjenica, da njegove četiri svodne slike predstavljaju jedan od najljepših ukrasa u somborskoj župnoj crkvi. Osim na svodu kora i na luku iznad korske ograde u somborskoj župnoj crkvi nema štuka, a i ono što postoji na koru, to je samo skroman štuko sa slovima IHS.
Autor teksta: Gábor Drobina
Tekst i fotografije preuzeti iz knjige Spomenica župe Presvetog Trojstva u Somboru (nakladnici RKT župa Presveto Trojstvo Sombor i KD Ivan Antunović Subotica, 2019. godina)