U vrijeme epidemija u Europi, slika zaštitnika bila je pomoć za utjehu i nadu preživjelima. Nakon što je kuga nestala, slika sveca služila je kao pokazatelj Božjeg milosrđa. Roko se u Italiji obično prikazuje kao mladi hodočasnik, u sjevernoj Europi kao bradati sredovječni muškarac. Nosi suvremenu hodočasničku odjeću sa šeširom i ogrtačem, po šeširu ga se prepoznaje kao rimskog hodočasnika. Ostali atributi uključuju posudu s mastima i psa. Često se prikazuje kako na nozi ima ožiljak, a anđeo utješitelj ga prati. Roko se uvijek pojavljuje u vezi sa svojom ulogom pomoćnika u nevolji, njegovi se prikazi često mogu naći u narodnoj umjetnosti, u bolnicama i na oltarnim palama kao donacija spašenih. Tintorettov ciklus može se pronaći u Scuola Grande di San Rocco u Veneciji, sjedištu bratstva sv. Roka, koje je bilo aktivno u bolnicama. Ova scena odgovara uobičajenim darivanjima milostinje poput Laurentijevih i Kacilijinih, s naglaskom na plemenitom stavu donatora i nevolji siromašnih, često u izrazitom realizmu. Prikazivan je kao teško bolesna osoba. Bolesnici su bili prikazivani na scenama s Rokom. Bolesnici leže na zemlji i molećivo pružaju ruke njemu.
Kapela na groblju
Današnja kapela posvećena svetom Roku, koja se nalazi na sredini starog dijela groblja svetog Roka (Veliko katoličko groblje), sagrađena je 1833. godine. Kapelu je dao sagraditi senator Grada Sombora István Esztergamy. U vezi ove kapele postoji jedna zbunjujuća činjenica, a to je 1781. godina kada je od somborskih franjevaca oduzeto vođenje župe. Za novog župnika imenovan je Stjepan Jagodić koji je u službu uveden u kapeli svetog Roka na groblju. Pojedini povjesničari ne znajući da je današnja kapela sagrađena 1833. godine, navode da je novi župnik Jagodić 1781. godine u službu uveden u današnjoj kapeli svetog Roka, ali ona tada nije postojala, niti je na njenom mjestu ranije postojala kapela. O kapeli svetog Roka koja je od 1781. godine služila kao župna crkva, kanonska vizitacija iz 1783. godine govori da je smještena u groblju svetog Roka ili Velikom groblju, dužine je oko 15 metara, a širine oko 7 metara. Imala je mali toranj sa zvonom. Ovu kapelu dokumenti ne spominju prije 1781., a ni nakon 1786. godine. Ona je služila kao župna crkva u kratkom periodu sve do odlaska franjevaca iz Sombora 1786. godine, tada je crkva Presvetog Trojstva vraćena za župnu crkvu.
Godina izgradnje kapele na simboličan način uklesana je u kamenu ploču koja je smještena na pročelju kapele: AEDES SACRA, PIA LIBERALITATE STEPHANI ESZTERGAMIVRBIS AVITAE SENATORIS EXSTRVCTA.
Manifices Heroi claro divaque zelanti His gratias reddit Communitati amor. Latinski tekst opisuje da je kapela podignuta za života gradskog senatora Istvána Esztergamyja iz njegovog osobnog dara. Ako saberemo velike rimske brojeve istaknute u tekstu, dobijamo 1833. godinu. Pismo koje je István Esztergamy 1833. godine poslao Kaločko-bačkoj nadbiskupiji potvrđuje da na mjestu današnje kapele ranije nije bilo kapele, nego su bili ostaci grobnih mjesta. Iz pisma saznajemo da su se neki vjernici pobunili zbog gradnje kapele na mjestu gdje se nalaze ostaci grobnih mjesta, pa je gradski senator Esztergamy tražio od nadbiskupa da on sam odredi mjesto izgradnje kapele i da Crkva da suglasnost i odobrenje o izgradnji da krivica ne padne na njega. Nadbiskupija je odobrila izgradnju na zamišljenom mjestu. Iz istog pisma saznajemo da je kapija glavnog ulaza groblja premještena na novo mjesto da bi bila naspram nove kapele. Između novog glavnog ulaza i kapele napravljen je i novi put.
Kapelu je na svečanoj svetoj misi blagoslovio kanonik Ferenc Wagner 1833. godine. Wagner je bio administrator, a zatim župnik u Somboru od 1807. do 1828. godine.
Arhiv Župe Presvetog Trojstva u Somboru posjeduje fotografiju iz 1899. godine na kojoj se vidi tadašnji izgled kapele i okoliš koji je bio drugačiji nego danas. Na fotografiji se vidi križ koji je bio postavljen ispred kapele 1. studenog 1863. godine, podigli su ga vjernici Župe. Taj križ više ne postoji. Na njegovom mjestu stoji jedan drugi napravljen od bijelog mramora, bio je nadgrobni spomenik apotekara Móra Tarcayja (1834. – 1904.) i njegove supruge Clementine Ast (1844. – 1869.). Odobrenjem tadašnje Duhovne Oblasti u Subotici 1960. godine prenesen je pred kapelu sv. Roka.
Kapela je više puta provaljena i umjetničke vrijednosti su nestale iz nje. Oltarna slika koja je prikazivala svetog Roka nestala je. Prije nestanka gospodin István Silling napravio je o njoj posljednju fotografiju i tako sačuvao uspomenu te oltarne slike. Ispod kapele su kripte, a u jednoj od njih je sahranjen i somborski župnik Ernő Kelle (1841. – 1866.) čiji je nadgrobni spomenik ugrađen u vanjski zid kapele.
Sveti Rok
Rok je rođen u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj. Njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac. Prije nego što je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendenteu gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima.
U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.
Izvor: Hrvatska riječ (Gabor Drobina)
