Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, u okviru projekta Godine novog preporoda, objavio je knjigu sabranih djela Lazara Merkovića (14. lipnja 1926. – 30. listopada 2016.) Sam pod zvijezdama u povodu 100. obljetnice rođenja ovog renomiranog književnika, publicista i prevoditelja, a njezina je promocija priređena 10. rujna u staroj čitaonici Gradske knjižnice Subotica. Kroz razgovor, sjećanje, njegove tekstove i stihove u improviziranoj književnoj kavani, nastojalo se upoznati nazočne s jednom institucijom, kako je među ostalim rečeno za njega, te s njegovim putem dugim pet života.
Šesta knjiga u ediciji sabranih djela ZKVH-a
U svom obraćanju na početku večeri, u ime nakladnika knjige, koja je šesta po redu u ediciji ZKVH-a, v. d. ravnatelja ove ustanove kulture Josip Bako istaknuo je među ostalim važnost međugeneracijskog transfera znanja o nama, o ljudima koji su bili važni, o ljudima čiji su životi bili vrlo slikoviti, o ljudima koji su bili borci.
„To su ljudi, a među njima je i Lazar Merković, od kojih se može puno učiti. Zbog toga u ZKVH-u puno značaja dajemo njegovanju kulture sjećanja, čitav projekt Godine novog preporoda dobrim dijelom se zasniva upravo na ponovnom osvjetljavanju života i djela određenih ljudi koji su vrlo važni za kulturu, književnost hrvatske zajednice u Srbiji, a koji često i nadilaze i njezine okvire", rekao je Bako te izrazio nadu i želju da ime Lazara Merkovića, u povodu 100. obljetnice rođenja, dobije jednu novu priču objavom njegovih sabranih djela, da se ponovno o njemu govori u medijima i da ponovno njegovo ime i djela okupe publiku.
Urednica knjige Katarina Čeliković, govoreći o važnosti ove knjige, koja, kako je rekla, predstavlja svojevrsni spomenik Lazaru Merkoviću, podsjetila je kako je ediciju sabranih djela u ZKVH-u započeo tadašnji ravnatelj Tomislav Žigmanov, a prva knjiga prikazala je opus Alekse Kokića. Tu su još i Stanislav Preprek, Ivan Antunović, Jakov Kopilović i Vojislav Sekelj.
Za Lazara je Merkovića rekla kako je on zapravo institucija, u Subotici, Bačkoj i mnogo šire.
„Osim što je bio književnik, bio je urednik novina, kritičar, prevoditelj, jedan boem, čovjek koji je bio uzor brojnim mladim i novim generacijama koje su stasale u njegovoj blizini." Kako je dodala, bio je čovjek koji je stvarao i koji je, iako ne dovoljno poznat, ostavio spomenike kulture koje nitko danas u Subotici ne može previdjeti:
„Njegovi se stihovi, riječi nalaze zabilježene na spomen ploči na Žutoj kući u Subotici, subotičko naselje Prozivka nazvano je po riječi iz njegove posvete Slobodom prozvani i mrtvi žive na istoimenom spomeniku, na spomeniku Nemirna ravnica u Tavankutu i dr. Dakle, rijetko se nalaze pjesnici čiji su stihovi postali sastavni dio jednog javnog spomeničnog obilježja grada kao što je Subotica. Potom tu je njegovo kroničarenje, koje svi poznajemo, ali ga nemamo zapisano osim sporadično u različitim tiskovinama. Sve to što je on ostavio, prisutan je upravo po tome".
„I dalje mu se divimo, i kao pjesniku i kao čovjeku."
Priređivač proznog dijela knjige Sam pod zvijezdama Zlatko Romić za Lazara Merkovića kaže da je bio jedan od najvećih, a po svom osobnom sudu i najveći prozni pisac među vojvođanskim Hrvatima.
„Mene je kod Laze fascinirao taj njegov optimizam, energija koja je bila uočljiva za svakog tko je s njim razgovarao. S druge strane, nikada se sam nije hvalio onim što je napisao ili što je pročitao, i kakav je erudit bio. Imali ste sada priliku čuti dio njegovog životopisa, to je zaista impresivno i to nije naravno sve, nekome bi trebalo pet života imati dug život i opet ne bi bilo dovoljno ni da se približi Lazi Merkoviću u odnosu na ono što je on uradio. Nikada se nije samohvalisao, uvijek je govorio o drugima, uvijek je druge tapšao i kritizirao, ali njegove kritike su bile dobronamjene, jednostavno nisi se mogao ljutiti na njega. Bio je jedan od rijetkih ljudi s kojima je bilo gotovo pa grijeh posvađati se jer je imao izuzetno pozitivnu i dobru energiju u sebi. A, podsjetit ću, bio je u dva logora i oko deset zatvora", istaknuo je Romić te ukazao na važnost dva Merkovićeva romana:
„Mnogi od nas smo ga dugo, dugo poznavali i družili se s njim, ali nismo bili upoznati s onim što je stvarao, a prije svega tu mislim na njegova dva romana (Put dug pet života i U ime pravde). Oba ova romana su leksikon antifašizma koji bi se trebao proučavati u srednjoj školi, barem u odjelima na hrvatskom jeziku, i mislim da bi zaista trebalo razmisliti da već od iduće školske godine makar jedno od ovih njegovih djela uđe u obveznu školsku lektiru, a trebali bi ga pročitati i profesori. U njima on ne sudi protagonistima o kojima piše, ali jasno govori o tome kakva je pogubnost fašizma za čovječanstvo, kojem kroz brojne primjere i danas svjedočimo". Priređivač poetskog dijela knjige Mirko Kopunović, govoreći o njegovim pjesmama, naveo je kako su one lirske refleksivne, misaone, ljubavne, opisne, partizanske pa i socijalne, a za istaknuti je i njegove sonete. Pjeva o ratu, slobodi, životu, smrti, djetinjstvu, htjenjima, nadanjima, čežnjama, prirodi, ljubavi, traganjima, ravnici, čovjeku, a pojedine su pjesme posvećene njegovim prijateljima.
„Osim zbirki koje su temelj za prikazivanje Merkovićevih pjesničkih ostvarenja, u mojoj potrazi za pjesmama istraživane su knjige, časopisi, kalendari, revije (Rukovet, Klasje naših ravni, Subotička Danica, Revija Dužijanca, Žig, knjiga Preljske pisme Velikoga prela), te Merkovićeva rukopisna ostavština pohranjena u Povijesnom arhivu Subotica (u posebnom fondu – F:532. Lazar Merković) gdje ju je odnio njegov sin Miroslav. U knjizi je objavljeno 146 pjesama (iz tri Merkovićeve knjige – Odbljesci, Između dva pola i Osame) među kojima ih je 14 koje se ne nalaze u navedenim knjigama", naveo je Kopunović dodajući kako je sto godina od Merkovićeva rođenja, 76 od objavljivanja prvih pjesama, „a mi mu se i dalje divimo, i kao pjesniku i kao čovjeku. Lazar Merković je bio, i sad je, i bit će naš bard".
Novinar, urednik, učitelj pjesnika, kroničar
Pisac Boško Krstić, 23 godine glavni i odgovorni urednik subotičkog Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Rukovet, koji je Lazar Merković pokrenuo 1955. i čiji je urednik bio u razdoblju 1955. – 1960. i 1970. – 1972., u svom se tekstu u knjizi Sam pod zvijezdama, koji je pročitao i na Merkovićevu sprovodu prije gotovo deset godina, među ostalim osvrnuo na njega kao novinara, urednika, učitelja pjesnika, kroničara, što je među ostalim prenio i tijekom ove večeri.
„Kao novinar je bio preopširan. Nastajale su prave drame kada bi urednici zatražili da skrati neki svoj tekst. Znao je da sred redakcije Subotičkih novina iscepa reportažu protestujući: Ne dam svoje čedo. Ali, kao urednik je bio beskompromisan, brisao je drugima i ono što su smatrali neizbrisivim, ali su na kraju fascinirani i zahvalni prihvatali njegove lucidne intervencije. Kao učitelj generacije subotičkih pesnika, oslobađao im je pesme nepotrebnih reči i pesničkih ukrasa, i na videlo, i njima samima iznenađenima, otkrivao najbolje stihove. Urednici novina su se hvatali za glavu čekajući ga da donese svoje tekstove posle svih rokova i drame hoće li prvo stići on ili pre toga već izaći novine. Ipak, možda najveće zakašnjenje je zabeležio baš u Rukoveti. Dogovorili smo se da za pedesetogodišnjicu 2005. pripremi bibliografiju Časopisa. Stigla je za šezdesetogodišnjicu 2015. godine (u saradnji s Izabelom Papdi). Ali ta bibliografija je spomenik, monument Rukoveti, s obiljem podataka o književnosti, kulturi, umetnosti i živih veza Časopisa i našeg grada s drugim časopisima, gradovima i državama, s hiljadama autora koji su gradili taj subotički kulturni zamak", naveo je Krstić.
Tijekom promocije knjige, poeziju Lazara Merkovića govorio je Zoltan Sič, ulomak iz njegova romana pročitao je Josip Bako, a glazbene točke izveli su Andrej Kukuruzar na violini i Bela Anišić na klaviru.
Izvor: Hrvatska riječ
