Zajednički kalendar hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji za 2026. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih arhitekata u Srbiji. Mjesec listopad predstavljaju objekti u centru Beograda, zgrada nekadašnje Prve hrvatske štedionice i Palača Albanija.
Dionis Sunko (Sisak, 1879. – Zagreb, 1935.) diplomirao je 1902. na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu. U ranim projektima primjenjivao je oblike sjevernonjemačke arhitekture, te umjerene secesije u okvirima eklektičnog shvaćanja arhitekture. Projektirao je Anatomski zavod Medicinskog fakulteta na zagrebačkoj Šalati (1909.), Zemaljsku (državnu) bolnicu u Pakracu (1909.), Sokolski dom u Bjelovaru (1912.) i bogoslovno sjemenište u Đakovu (1914.). Najpoznatije su mu reprezentativne građevine izvedene u Zagrebu u stilu ekspresivnog art décoa – hotel Esplanade (1924., danas Regent Esplanade Zagreb), robna kuća i hotel Milinov na Trgu bana Josipa Jelačića (1929., danas hotel Dubrovnik). Osim u Hrvatskoj, projektirao je banke, hotele i druge objekte u Sarajevu i Banjoj Luci te Beogradu gdje radi stambenu zgradu Dimitrija Petrovića u Kosovskoj, zgradu Danice Bošković u ulici Kralja Milana (1923.) i objekt Zemaljske banke u Sremskoj ulici (1923.). Dionis Sunko pripada drugoj generaciji hrvatskih arhitekata s prijelaza stoljeća. Predstavnik je umjerenog modernističkog smjera te je projektirao eklektičku arhitekturu, prihvatljivu tadašnjim naručiteljima. Skupa s dugogodišnjim suradnikom inženjerom Rudolfom Jungmanom 1919. godine osniva građevinsko poduzeće. Sudjelujući na natječajima te gradeći po pozivu i narudžbi tadašnje buržoazije – imućnih privatnika, poduzeća, banaka i drugih investitora – Sunko i Jungman su u međuratnom periodu ostvarili pozamašno djelo na prostoru novostvorene države, uglavnom u većim urbanim sredinama.
Prva hrvatska štedionica u Beogradu
Prva hrvatska štedionica osnovana je u Zagrebu 1864., a nakon Prvog svjetskog rata i osnivanja nove države u Beogradu je 1919. otvorena podružnica. Tijekom 1921. raspisan je natječaj za izgradnju novog objekta. Sunko i Jungman osvojili su prvo mjesto, te je objekt već iduće godine sagrađen. Zgrada ima tri pročelja, od kojih su dekorirana dva – prema Knez Mihailovoj (glavno pročelje) te bočno ka ulici 1300 Kaplara. Objekt je određen stilskom polimorfijom, te pokazuje uzore iz berlinske secesije, a građen je po načelima akademizma s početka 1920-ih. Naručitelji su odredili dvostruku ulogu objekta, prizemlje i prvi kat bili su namijenjeni bančinoj filijali, dok su na ostala tri kata bili smješteni stanovi različitih kvadratura. Pročelja su, uz modernističke naznake, jasno određena klasicističkim i historicističkim elementima poput upotrebe jonskih pilastara, arhitrava s natpisom Prva hrvatska štedionica (na ćirilici i latinici), te upotrebom fasadnih skulptura i trokutastog timpanona. Glavno pročelje istaknuto je rizalitom u razini prizemlja i prvog kata, a čine ga četiri pilastra izvedena u pseudojonskom stilu. Ulazni portal naglašen je reljefnom dekoracijom, a stolarija svih otvora je, uz manje izmjene, ostala u izvornom stanju do danas. Uglovi zgrade naglašeni su okomitim nizom istaknutih kvadera do visine otvora prvog kata. Površina svakog kvadera ispunjena je dekorativnim motivom u visokom reljefu. Profilirani vijenac horizontalno razdvaja gornju i donju fasadnu zonu. Time je uspostavljena vizualna separacija poslovnog i stambenog dijela zgrade. Prizemlje je raščlanjeno velikim izlozima koji se naslanjaju na ulazni portal dok je gornja zona podijeljena na tri kata.
Poput sličnih bankarskih objekata diljem srednje Europe, za rješenje glavne dvorane Sunko primjenjuje sličnu koncepciju, a također i dekoraciju interijera. Tipično je formiranje slobodnog središnjeg prostora s galerijom koju nose stupovi kvadratnog oblika koji su obloženi mramorom. Konstrukcija zgrade Prve hrvatske štedionice izgrađena je od opeke i armiranog betona. Fasadni zidovi izgrađeni su od opeke koja je s vanjske i unutrašnje strane ožbukana. Armirani beton je primijenjen isključivo na unutrašnjost odnosno za stupove i noseće grede. Središnji prostor nose četiri masivna stupa u glavnoj dvorani koji podupiru konstrukciju gornjih etaža. Fasadno platno pročelja segmentirano je na pet prozorskih osi. Sintezom dekoracije, fasadne plastike, otvora i bordura iz repertoara secesije i akademizma, arhitekt je adekvatno odgovorio na zahtjeve naručitelja i okruženja u kojem je objekt smješten. Sunko za ukrašavanje interijera koristi polirani mesing, bakar, polirani mramor u više boja, štuko dekoraciju, kovano željezo, brušeno staklo i vitraje. Gipsana skulptura Venere, prvotno pozlaćena, dekorira središnju dvoranu, a djelo je arhitektovog brata Emerika Sunka. Danas se u ovom objektu nalazi zbirka Muzeja Zepter, koju čini kolekcija moderne srpske i jugoslavenske umjetnosti 20. stoljeća te je unutrašnjost prilagođena potrebama izlaganja eksponata.
Branko Bon (Krk, 1912. – Reading, 2001.). završio je studije na arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Drage Iblera (1935.). Projektirao je i izgradio nekolicinu vila u Zagrebu, na Kvarneru i u Dalmaciji. Priključuje se Narodnooslobodilačkom pokretu 1941., biva zarobljen u logoru Stara Gradiška do 1944. godine. Nakon rata, radio je na tipizaciji stanova i škola, izveo hotele u Kumrovcu (1947.) i Tučepima (1949.), te rekonstruirao hotelsko naselje Sveti Stefan kraj Budve (1956.). Dizajnirao je radni kabinet predsjednika Tita u rezidenciji u Užičkoj ulici (1949.), nekoliko spomenika NOB-u, među kojima je najpoznatije Groblje osloboditelja Beograda (1954.). U razdoblju 1956. – 1965. radi na izgradnji postrojenja za korištenje atomske energije u Vinči. Projektirao je i objekt tzv. Starog muzeja u okviru sadašnjeg kompleksa Muzeja Jugoslavije (1965.) Potom je do 1975. direktor arhitektonskog atelijera Beograd.
Milan Grakalić (Medulin, 1909. – Medulin, 1979.) u Zagrebu je završio Tehničku školu 1928. te studije arhitekture 1938. godine pri ALU u klasi Drage Iblera. Nakon Drugog svjetskog rata radi u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu. Od 1954. vodi vlastiti biro koji izvodi pretežito manje stambene objekte u Zagrebu i Karlovcu. Šezdesetih godina odlazi u Medulin, gdje se počinje baviti urbanizmom te gradi niz obiteljskih kuća. Usporedo s karijerom arhitekta, Grakalić se bavi i glazbom, usavršavajući sviranje klasične gitare u Beču kod Luise Walker te u Sieni kod Andrésa Segovie na Akademiji Chigiana. Nakon 1945. održao je veliki broj koncerata u zemlji i inozemstvu. Skladao je kompozicije za gitaru, nadahnute narodnim melosom te je obradio više narodnih napjeva iz Međimurja, Istre i drugih krajeva. Snimio je LP ploču na kojoj izvodi djela španjolskih i južnoameričkih autora te dvije vlastite skladbe.
Palača Albanija
Palača Albanija (1939.) podignuta je na mjestu istoimene kavane na uglu Kolarčeve i Knez Mihailove ulice. Tada je ova višekatnica visine 53 metra predstavljala najvišu građevinu na Balkanu, ali drugu po visini u Kraljevini Jugoslaviji – ljubljanski Nebotičnik (1933.) dosegnuo je visinu od 70 metara.
Hipotekarna banka Trgovačkog fonda raspisala je početkom 1938. godine natječaj za izradu nacrta za istoimeni novi objekt na mjestu stare terazijske kavane Albanija. Izgradnju prvog beogradskog nebodera pratile su i negativne reakcije javnosti, s obzirom na omiljenost stare (iako dotrajale) kavane u kojoj se okupljalo raznoliko beogradsko društvo svih slojeva. Po završetku natječaja u proljeće 1938. nije dodijeljena prva nagrada. Drugu nagradu dobili su arhitekti Branko Bon i Milan Grakalić. Njihovo rješenje najviše je odgovaralo potrebama investitora te su, uz izvjesne korekcije na zahtjev uprave Hipotekarne banke, dobili posao. Međutim, prvotno je vođena polemika o njihovoj diskvalifikaciji s obzirom da su arhitekturu završili na zagrebačkoj Akademiji umjesto na Tehničkom fakultetu. Situacija je razriješena time što je naknadno (sredinom 1939.) Ministarski savjet donio odluku da se zagrebačka ALU ipak uzdigne na rang fakulteta čime su arhitekti stekli pravo potpisivanja projekta. Gradnja objekta započela je u srpnju 1938. a dovršena je u listopadu 1939. Tijekom proljeća 1939. Bon i Grakalić još uvijek nisu imali status ovlaštenih arhitekata te je njihov zastupnik kod nadležnih građevinskih tijela bio arhitekt Miladin Prljević (Užice, 1899. – Beograd, 1973.). Prilikom dolaska u Beograd radi dogovora s investitorom dogovoreno je da se sva trojica ravnopravno navode kao autori palače, s obzirom da je i Prljević naknadno sudjelovao u razradi nacrta skupa s inženjerom Đorđom Lazarevićem (Vlasina kod Surdulice, 1903. – Beograd, 1993.). Zbog ovoga će kasnijih desetljeća dolaziti do nesporazuma među njima po pitanju autorstva nad palačom, kako u javnosti, putem polemika u tadašnjem tisku, tako i u kasnijoj stručnoj literaturi, ali je novijim istraživanjima potvrđeno autorstvo zagrebačkih arhitekata, uz svakako nesporne doprinose Prljevića i Lazarevića.
Ugaona kula palače ima dvije etaže pod zemljom, prizemlje, mezanin nakon kojega slijedi jedanaest katova (uključujući mezanin) s korisnom površinom od 8.000 kvadratnih metara, dok bočna krila zgrade imaju sedam katova. Od osnove pa sve do kule izgrađen je skelet od betonskih stubova između kojih je postavljena opeka što je olakšalo pritisak sleganja na teren. Konstruktivni skelet koji čini i osnovu tavanice i krova izradio je inženjer Lazarević. Zgrada je po izgradnji bila obložena zelenkastim mramorom iz Italije tzv. ćipolinom i nešto manje serpentinom. Međutim, fasadna oplata vremenom je dotrajala i počela otpadati te je zamijenjena 1958. Tijekom Drugog svjetskog rata u savezničkom bombardiranju 1944. na zgradu Albanije u kojoj se tada nalazilo sjedište zloglasne organizacije prisilnog rada Todt bačena je bomba težine pola tone, te je jedan stup u potpunosti uništen, ali je otpornost konstrukcije uspješno ovime „testirana“ te je zgrada prošla bez ozbiljnijih oštećenja.
Palača Albanija posjeduje obilježja zrelog modernizma u kombinaciji s art déco elementima, često korištenih kod nebodera građenih u SAD-u, a vidljivi su i uzori iz njemačke arhitekture 1920ih. Koncepcija zgrade sastoji se od slobodne osnove, naglašene vertikalnosti, bezornamentalno izvedenih zidnih platna s detaljima iz repertoara art décoa. Ujednačen ritam masa i prozorskih otvora povezani su s elementima koji stvaraju aluziju na armirano-betonsku konstrukciju, a stupnjevanim oblikovanjem volumena, vidljivog na spojevima konveksne kule i bočnih krila zgrade, dodatno je dinamiziran vanjski izgled. Palača Albanija i danas je jedan od glavnih simbola beogradskih Terazija. Svojim izrazito modernističkim volumenima sa ritmično raspoređenim horizontalama i vertikalama te masivnom ugaonom kulom, Albanija se ubraja među najzrelija djela beogradske međuratne arhitekture.
Izvori:
Ivan R. Marković, „Prva hrvatska štedionica arhitekte Dionisa Sunka“, Nasleđe br. 5, 2004. str. 103-118.
Nebojša Antešević, „Doprinos hrvatskih arhitekata i zagrebačke škole arhitekture beogradskom gradotvornom nasleđu tokom 20. veka“, Izgradnja br. 9-10, 2015. str. 377-389.
Tadija B. Stefanović, „Monumentalno i monumentalizam u arhitekturi međuratnog Beograda“, Zbornik matice srpske za likovne umetnosti 46, Novi Sad, 2008. str 141-159.
Milica Ceranić, „Istorija i arhitektura palate „Albanija“ u Beogradu“, Nasleđe br. 6, 2005., str. 147-162.
www.enciklopedija.hr/clanak/sunko-dionis
hbl.lzmk.hr/clanak/grakalic-milan
Foto:
Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda
hr.wikipedia.org/wiki/Prva_hrvatska_štedionica
