Vjerujem da nije među prvima predivna asocijacija pri spomenu kronike na spis u kojem je ispisana historija čovječanstva kroz prizmu ideje o božanskom proviđenju i svrhovitoj moralnoj zakonitosti društvenih zbivanja. To je najstarije i osnovno značenje ovog književnog roda. Vrijeme mijenja lice Zemlje i svega na njoj, pa tome ne izmiče ni pisani svijet sa svojim uzusima. Suvremena literatura i druge vrste umjetnosti njeguju kronike, i to obilato. Pri tome se ne preferira toliko (najpoznatija odlika kronika) vjerodostojnost povijesnog izvora, koliko profitni dio velikog kapitalističkog mehanizma koji je uronjen u fantastiku. Stoga je najrasprostranjenija kronika danas ona epska s primjesama fantastike, ili s druge strane crna (a ova crna je, čini se, bez konca). Sredine ima, ali, ma tko za nju mari. Pred nama se nalazi knjižica „(Intimna) kronika srca“, pjesnički prvijenac Željke Zelić, koju je potrebno smjestiti u širi i uži kontekst kroničarske umjetnosti. Ono što oduševljava je iščitavanje suvremene vizije historije čovječanstva, koje je tragički uronjeno u sebe i šutnju, te živo umire s iluzijom trajanja kroz potomke u zagrobnom svijetu. Prepoznaje se upravo okomita, bogostrepeća, i sluti moralna paradigma ove povijesti srca čovječanstva.
Drama srca
„(Intimna) kronika srca“ je na prvi pogled, koji ne vara, zbirka ljubavne poezije. Ako bismo je pokušali definirati na polju lirike, onda bi to bila tipična antologija ljubavnih stihova koju svatko (treba) imati u svome domu za oplemenjivanje duše, jačanje vjere u ljubavno zajedništvo i utjehu kada ono biva narušeno. Međutim, odrednica kronika nagoni na još dublje promatranje knjige kao uokvirene cjeline, što otvara vrata dominantnom dramskom ustrojstvu djela. Sastoji se od pet dijelova, naslovljenih kao Početak, Borba, Rastanak, Odlazak i Susret. Svaki od ciklusa sadrži pet klasičnih dijelova drame, te oni predstavljaju drame u malom. Nije toliko čvrsta povezanost cjeline zbirke kroz kronološki slijed događanja, jer on nije jasno ocrtan, stamen, niti uhvatljiv. (Događaja u pjesmama skoro da i nema – ovo su kronike srca, a za srce je najveći i jedini događaj emocija. Također, česti motiv sna briše granice između zbilje i iluzije.) Osnovna poveznica zbirke je upravo u dramskom naboju koji je variran i samim tim intenziviran u malim matricama. Osnovni izvor tragike posađen je u lirskom subjektu, koji svom silinom osjeća sudbinski prst, usud, u postojanju određene i vlastite druge polovice. Klasični zaplet nastaje zbog jednog krtog, a toliko ponavljanog ne smije se, možda zbog ponosa. Sukob nije vanjski, odigrava se u samom junaku, i nije verbalni, odigrava se u tišini. Naime, dvije pjesme su postavljene kompozicijski poput dijaloga, ali izistinski je zbirka natkrivena šutnjom drugoga. Pitanje validnosti riječi je okrznuto, ali nerazrađeno. Junak svjesno odbacuje ljubav, odbacujući time i nebesko proviđenje s čime se ne miri čak ni u vlastitoj smrti. Smrti koja nije ovozemna, u smislu gubljenja identiteta (i kad bih tako postala neka druga žena, / jel bi mogao ljubiti / tek sjećanje na onu koje više nema?), nego stvarna (ona koja vječnim snom spava). Ljubav je teška kao grobni mrak, a lijepa kao zagrobna svjetlost. Tragedija završava sklizavanjem u privid, san koji se neumorno uplitao u stvarnost dok ju nije konačno i pobijedio, postavši jedino mjerilo života.
Moderna vizija historije
Zbirka „(Intimna) kronika srca“ završava predumišljajem i pjesmama Sunce se vratilo u naš stan i Ti i ne slutiš. Ove dvije pjesme su raspoloženjem i temom ostvarene ljubavi opozitne svim ostalima, te ih je, čini mi se, jedino moguće interpretirati kao halucinogeni skok, konačni skok i drugog ljubavnika, u predjele onostranog. Prisustvo religioznih motiva i kršćanske ideologije kroz molitvene i antropološke okosnice dobiva svoj hrabri završetak s erotskom pjesmom sjedinjenja i iščekivanja potomstva. Jedino s takvim završetkom ova zbirka može imati naslov kronike, i to u izvornom značenju, jer se ispisuje, ne više historija jedne vlastitosti, nego historija čovječanstva. „(Intimna) kronika srca“ Željke Zelić nije kronika jednog konkretnog ljudskog odnosa, nego suvremena apologija povijesti modernog čovjeka, koji živi sam sa svojim strepnjama i strahovima, zapisanim a neizgovorenim riječima, koji tek u smrti doista živi.
Tekst: Nevena Mlinko
