Prenosimo tekst objavljen u tjedniku Hrvatska riječ, broj 670 od 19. veljače 2016. godine.

Korizma je vrijeme četrdesetodnevne priprave za Uskrs i obilježeno je ozbiljnošću i pokorom. Kako je nekada protjecalo korizmeno vrijeme u Monoštoru? Odgovor na to potražili smo na pravome mjestu – kod Marije Turkalj, koja nam je prenijela priče svoje bake, majke i svoja sjećanja na korizmu. I to sve na šokačkoj, monoštorskoj ikavici, a radi autentičnosti same priče mi smo je ostavili u tekstu.

Čista srida
Korizmeno vrijeme počinje na Čistu sridu, a Marija se prisjeća da su joj baka i majka stara „pripovidale da se na Čistu sridu poslije svete mise na dvoru ložila vatra“.

„U velikom starom kotlu kuvao se lug od vode i pepela. U tom lugu oprale su se sve laboške, lonci, tepcije i tanjuri da budu čisti. Obrisale bi se i drvene stolice i stocevi, špore i rerna ako su bili masni. Ako nije bila jaka zima, mama stara znala je podmazati kujnu i metnit čiste asure. To jutro mama stara bi nas dicu i mlade opomenila da počinje korizma i da nema igranke ni prela di sviru svirači“, prisjeća se Marija kako je to nekada bilo u njenoj obitelji na Čistu sridu.

A vrijeme u korizmi uglavnom se provodilo kod kuće, ali žene nisu sjedile besposlene već su tkale ponjave i ćilime. „Tkale su ponjave na jabučice, jablanske, na ružice, čirake, pendžeriće. Ubirale su ćilipe na rastovi list i na kalež. Tkale su i ubirale pregače, svakakve – bilu ne veliku granu, žutu i modru, nebesku, na mrtve glave, modru, na srce, na piliće, karanfile... Digod u kućama, tamo di je bilo više cura, bile su i po dvi stative, jer svaka je morala imati svakaku pregaču i ponjavu za poneti kada bi se udala“, prisjeća se naša sugovornica nekih davnih godina u Monoštoru.

Nisu žene samo tkale već su i necovale čipke, popletale, vezle krila okruglan. „Ako je bila divojka četarica, morala se na Uskrs opraviti u nova krila, a vezovi obrvan, tranjavi, slavonski... To nije znao svako vesti, već žene koje nisu išle u nadnicu već su samo to radile. Nadnica im je bio kukuruz, žito, krumpir, mak koje su vezaljama donosile druge žene da bi njezinim curama izvezle nova krila“, prenosi nam Marija dio nekadašnjih monoštorskih običaja. A običaj je bio da se u korizmi rijetko ide u selo, ali su se zato ljudi posjećivali u kućama, onako komšijski. Ali žene ni u te posjete nisu išle praznih ruku, jer svaka bi ponela radonje, a plele su šule ili zokne za njeve ljude koji su zimi išli u šumu u fatove.

Sat Isusove muke i križni put
Marija s nama dijeli i priču o još jednoj specifičnosti korizmenog vremena u Monoštoru, koja se održala do danas, a to je molitva Sat Isusove muke. „U korizme se svakog četvrtka molji sat, sat Isusove muke, i to navečer od 11 do 12 sati. Ta molitva stara je priko 150 godine i ne znam u kom šokačkom selu još postoji taj običaj. Moju baku naučila je njena baka, ona moju mamu, a mene moja mama i danas moje druge i ja moljimo svakog korizmenog četvrtka Sat Isusove muke. Sat se molji po cilom selu, skupe se komšinice, jel druge, ali ne baš u svake kuće, već u one kuće di nema čovek, tamo di je kaka stara baka ili udovica, di neće čovek gunđat ili se srditi. Molitva se zove Sat Isusove muke jer vrimenski traje jedan sat. A poslije molitve bude i malo divana, uz koke i kuvani kukuruz. Žene bi se raspitivale šta ima novo u selu, ko će se udat, ko se potuko, ko se oždero, pa i ko je zdravo bolesan“, priča Marija i nastavlja priču dalje.

„Prija je u selu u Korizme svaki dan bio Križni put, u našoj crkvi u pet sati poslipodne, petkem u tri sata, a nediljom u dva, ako je lipo vrime onda na Kalvarije. Mi u Monoštoru imamo lipo ureditu Kalvariju. Na ulazu je Isus u Getsemanskom vrtu kako se molji, a na desnoj strani Majka Božja u krilu drži mrtvo Isusovo tilo. Krenuli bi od križa koji je na uzvišici, a sa strana imamo 14 kapelica, sa svake strane po sedam, ozidane su ciglama i u bilo oličite. U sredini je slika postaje, a na svakoj kapelici postoji i ploča, jer su se naši stari znali zavitovati, pa piše Čatalinac Martin, Kovač Marko i tako redom“, doznajemo od naše sugovornice.

Molitva
Prije svakog Sata Isusove molitve moli se Pripravna molitva koja počinje riječima: „Otvori, Gospodine, usta moja, na hvalu Tvog svetog imena, očisti moje srce od svih taštih, krivih i grešnih misli, da ti se klanjam strahopočitanjem, pozornošću i nabožnošću i da me uslišiš pred licem Tvojega Božanskog veličanstva... Prikazujem Ti moju molitvu, za moje spasenje, da nikada ne sagrešim smrtno, da se tvoja volja na meni potpuno izvršuje, da danomice raste, u spoznanju i ljubavi Tvojeg uzvišenog sakramenta i da je jednom smijem pogledati licem u lice...“

Post
U korizmi je post bio obvezan. A Marija nam prenosi priči svoje bake. „Najstrožija post bio je utorkem i petkem kada se ništa nije ni jilo ni pilo. Nediljom se kuvalo malo čorbe sa suvim kostima, krompirom i šagarepom, sos od paradičke i gibanice zabunite makem i pekmezem. Običnim danima gra i rizanaca, popare, zaprgane čorbe, golovrati vrabaca, suparni krompira, gomboca, makem i sirem rizanaca i sve to brez masti. U rerni bi mama stara ispekla krompira i bundive, znala nam je u starom rešetu pucat i koke na dvoru. Kuvala nam je i kukuruza i još kako nam je to bilo fino i slatko. Znala je naša mama reći – dico moja, kogod ni to nema“, priča nam Marija.

Ruvo U korizmi se vodilo računa i o oblačenju koje je bilo primjereno vremenu pokore, pa se oblačilo ruvo u kojem se „kajalo kad kogod umre“. „Mlade žene su na misu nosile zelene čojane suknje na žir ili moldonske, pregače ubirane, šlurike tavnije, vizitlu, a ako je zdravo zima zagrnile bi debelu maramu. Na glavu bi povezale komošne marame, štofane, tavnije, malo tišje, a oko vrata delinske marame sa rojtama. A divojke bi oblačile krila i pavlaka pregač, ili, ako je malo veći svetac, kao što je Cvitnica ili Sveti Josip, diverski. Na glavi divojke bi imale čistu pletenicu, samo malo zrnja pri vratu i dukate, povezale bi delinsku maramu, vatreno plavu, zelenu, jel crnu, ko je kaku imo. Obule bi zelene čorape i papučice crne, na zelene piknjice izvezene“, priča nam sa puno emocija Marija i prisjeća se kako su nekada žene pod lampama vezle do duboko u noć.

Jednom nogom ljuljale bi „kolivku, a ruke bi vezle i popletale do kasno u noć“. „Malo bi onda prilegle na banak, ali kratko, jer su ujutru ranile da zamise pogače i kruv i založe peć. Odma bi ošle u štalu da pomuzu kravu, jer svako voli ujutru mlika i rizanaca. Moja baka i moja mama stara učile su nas moljiti i pivati dok mi dica ne pozaspavamo. Pivale su nam pisme, onako kako je vrime. Kada su bile žalosne pisme mi dica samo znali i zaplakati, baka nas je milovala po glavi i tišila. I sada još ositim te ruke, strpljive, nežne, a tako su težak imale život. Sada i ja ima petoro unučadi i pripovidam, pivam i moljim onako kako su mene naučile moja baka i moja mama stara. Naučili su nas naši stari da čuvamo svoje riči, običaje, to lipo šokačko ruvo, da budemo ponositi na svoje šokačko hrvatsko ime“, zaključuje Marija našu priču. (Priredila: Zlata Vasiljević)

Izvor: Hrvatska riječ