Crkva Marija majka Crkve – Aleksandrovo (Subotica)

Objavljeno: 06.06.2022. Pregleda: 1505

  • Starine Novaka 58, 24000 Subotica
  • Tel.: +381 60 454 6446
  • E-mail: subiskupmmc@gmail.com

Sredinom dvadesetih godina XX. stoljeća katolički vjernici iz subotičkog prigradskog naselja Aleksandrovo, okupljali su se u prostorima koji nisu bili građeni niti predviđeni za njihove potrebe i pastoralnu namjenu. Uoči II. svjetskog rata započele su ozbiljne priprave za izgradnju katoličke crkve, s druge strane puta, naspram današnje Pravoslavne crkve. Međutim, ratno i poratno vrijeme spriječilo je podizanje tada zamišljane župne crkve s dva tornja, ali je od dijela građevinskog materijala, već tada nabavljanog, podignut dio jedne zgrade i danas na tom mjestu. U uvjetima koji su vladali nakon rata jedva se i moglo razmišljati o gradnji nove crkve. Premda se o njoj uvijek sanjalo. Kada je biskupom postao mons. Matiša Zvekanović, on je iskazao odlučnu nakanu – izgraditi crkvu u tom dijelu grada, budući da je Aleksandrovo ubrzano raslo kao dio industrijske zone Subotice. S porastom zajednice vjernika naskoro su svi prostori postali skučeni. Prve službene molbe za podizanje crkve datiraju iz 1968. kada je ustanovljena samostalna Subotička biskupija, a projekt za nju je uradio dipl. ing. Bolto Dulić, prema parceli gdje je bila župna kuća (Aksentija Marodića 11).

Od snova i želja – do njihova ostvarenja

Ondašnja je državna vlast, iz svojih razloga i potreba, odlučila podijeliti odličja Bratstva-jedinstva sa srebrnim vijencem, dvojici biskupa: episkopu bačkom Nikanoru i biskupu Matiši Zvekanovića. To je bilo razdoblje iza smrti predsjednika Josipa Broza Tita, kada je Predsjedništvo na čelu države, zacijelo htjelo pokazati svoje dobre odnose s dvama Crkvama.

Razumije se, u ono vrijeme primiti odličje, ipak, komunističkih vlasti, baš i nije bilo osobito popularno. Subotički biskup Zvekanović na više je načina pokušao otkloniti od sebe to odličje, pravdajući se potrebom bolničkog liječenja, čestim službenim putovanjima i dr. Ipak, nije uspio izbjeći da mu se to odličje uruči u palači Izvršnog vijeća u Novom Sadu. Pošao je na tu svečanost i spremivši govor o tome u čemu se po njemu, uistinu i nedvojbeno, sastoji bratstvo-jedinstvo, uz uvjet poštivanja svake osobe. Dočim je na povratku iz Novog Sada strogo zaprijetio svojim pratiocima neka s tim odličjem ne uvećavaju njegovu osobu. Tada mu je sugerirano neka se obrati ondašnjem gradonačelniku Károlyu Bagiju i vrati mu odličje ukoliko ponovno ne uspije ishoditi dozvolu za gradnju crkve u Aleksandrovu.

Izbor lokacije i gradnja crkve

Biskup je prihvatio izazov toga neizvjesnoga pokušaja, a predsjednik Bagi je njegovim iskorakom ostao zatečen. Ipak, već istog dana zajedno polaze tražiti prikladnu lokaciju za katoličku crkvu u Aleksandrovu. Ubrzo je odlučeno da se ona podigne na mjestu starog Fircovog mlina, na rubu ondašnjega Novoga naselja. Biskup Matiša Zvekanović i njegovi suradnici očito su dobro predvidjeli širenje Aleksandrova, baš u tom okruženju.

Odmah se pristupilo pripravi svih dokumenata i prilagodbi postojećeg plana – da se ne bi morao raditi nov i zbog toga gubiti vrijeme – te je on nakon četrnaest godina (ponovno!) prihvaćen. Sa tadašnjim župnikom Andrijom Kopilovićem je odlučeno da se između ponuđenih naslovnika crkve Sveti Ćiril i Metod ili Marija Majka Crkve izabere naslovnik Marija Majka Crkve i da se, smjelo, odredi datum posveta crkve, na dvadesetu godišnjicu otvaranja II. Vatikanskog sabora, a to je 11. listopada 1982. Trebalo je, dakle raditi i te kako žurno! Ugovor o izvođenju radova sklopljen je s poduzećem Integral – Polet.

Novo i veliko vjersko iskustvo

Temeljni kamen je postavljen 21. rujna 1981. na blagdan svetoga Mateja apostola i evanđeliste, a donesen je iz Fatime i Lourdesa. Naime, svjetski Euharistijski kongres je održan u Lourdesu 1981. na kojem je trebao biti prisutan i Papa Ivan Pavao II., ali pošto je u svibnju bio ranjen u atentatu, poslao je kardinala Gantina kao delegata. Iz Subotičke biskupije išlo je jedno hodočašće, najprije u Fatimu, a onda u Lourdes na Kongres. U Fatimi je uzet kamen s Kalvarije (koji su gradili vjernici Mađari), a iz Lourdesa isto kamen s Dvanaeste postaje. Kongres je bio u lipnju. Po povratku su oba kamena obrađena i u njih je stavljena povelja i moći svete Male Terezije.

Danas su oba ova kamena vidljiva na ulazu u crkvu s lijeve strane. Gradnja je tekla bez većih smetnji tijekom osam mjeseci. U međuvremenu je organizirano neprestano moljenje krunice u obiteljima – danonoćno. Svaki sat se je mijenjala obitelj koja je molila krunicu kroz cijelo vrijeme gradnje. A neke su obitelji i nakon završetka gradnje nastavili taj običaj molitve. Bilo je to novo i veliko vjersko iskustvo. Za izgradnju crkve utrošeno je oko milijun dinara. Od toga su vjernici župe, prodajom kuće i dobrovoljnim prilozima prikupili oko 250.000 tisuća. Katedrala je dala 50.000, a 700.000 je nabavio biskup Zvekanović. O tom nije govorio ali čini se da je novac dobio iz Austrije preko mons. Griesera. Činje-nica je da izgradnja nije ostala u dugu.

Mjesto važnih i dragocjenih simbola

Unatoč užurbanog rada, gradnja crkve je završena samo par dana prije posvete. Kuća je bila useljiva tek nakon posvete. U crkvi postoji još nekoliko značajnih simbola. Križevi koje će biskup pomazati kod posvete doneseni su iz Marijanskih svetišta ondašnje Jugoslavije. Primjerice, donesen je kamen iz Marije Bistrice, kamen sa Kosova iz Letnice, kamen sa Škrpjela iz Crne Gore, iz Dalmacije je donesen kamen iz Solinskog pra-svetišta i Sinja i Veprica (pored Makarske) i sa Trsata. Iz Slovenije iz Brezja, iz Aljmaša, iz Olova u Bosni, sa Tekija iz Srijema i iz Doroslova zemlja. Svijeće koje su gorjele ispred križeva su stigle iz švicarskog svetišta Einsindeln. Na oltaru su bile svijeće iz Alttötinga, križ na oltaru iz Schönshtatta i oltarnik iz Mariazella. Dvanaest kamenova na čemu je oltarna ploča su iz Posušja iz Hercegovine, a sama menza je iz Dubrovnika. U oltaru su moći svetog Nikostrata. Krstionica je minijatura Višeslavove krstionice iz Nina. Tako zapravo postoji poveznica Marijanskih svetišta iz Europe i sa teritorija bivše Jugoslavije.

Posveta je svečano obavljena, prvi puta po novom obredu, koji je zapravo jedan od plodova liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora. Treba spomenuti da je bl. Ivan XXIII. otvorio Sabor na ondašnji liturgijski spomendan Materinstva Blažene Djevice Marije (koji je sada premješten na Novu godinu). Dvadeseta godišnjica otvaranja Sabora je razlog da se na taj dan posvetila najnovija subotička crkva. Ove godine je pedeseta godišnjica otvaranja Drugog vatikanskog sabora i početak Godine vjere, a Crkva u Aleksandrovu trajno će ostati spomen na Drugi vatikanski sabor. Prvotni Tabernakul je bio u zidu i imao je amblem subotičkog euharistijskog kongresa, a kasnije je preneseno Svetohranište iz subotičke katedrale koje je posvećeno 7. prosinca 1966. sa novim oltarom u katedrali, a sljedećega dana je ređen prvi župnik ove crkve, vlč. Andrija Kopilović. Blagoslov su obavili biskupi Zvekanović, Kuharić i Segedi. Zvona su postavljena odmah i nabavljena su elektronska zvona iz Italije. To su bila prva elektronska zvona u biskupiji.

Potrebno je napomenuti da crkva nije sagrađena prema prvotnom planu. Osobito svetište je trebalo izgledati drugačije. Planiran je veliki zlatni mozaik, gdje se iz kupole crkve svetog Petra i tornjeva subotičke katedrale izvija visoki (četiri metra) lik Majke Božje Virgo orans raširenih ruku na molitvu, a u grudima je lik Isusa. Na zlatnoj pozadini kao zvijezde su likovi svetog Pavla, Terezije Avilske, Ćirila i Metoda, Svetog Stjepana. Dolje je narod – Crkva – sa poznatim likovima Pape, biskupa i vjernika. Nažalost, taj projekt bi bio skuplji od same crkve, a zlatni mozaik iz Ravenne nije bilo moguće uvesti. Ta, bitna pojedinost (Istok – Zapad, mozaik je trebao biti u stilu Istočne Crkve) ostaje za neka druga vremena.

Nakon posvete crkve slijedilo je njezino postupno uređenje. Klupe su darovali pojedini vjernici, ispovjedaonicu jedna obitelj. Uslijedile su postaje Križnoga puta, nabavljene su orgulje, izgrađen kor, dograđene dvorane i kuća časnih sestara. Za vrijeme ratnih godina devedesetih, iz crkava koje su bile izložene pljačkama, doneseni su kipovi i dijelovi novoga oltara (Ratkovo i Srpski Miletić). Kip Bistričke Gospe je dar župnika mons. Lovre Cindorija. Crkva je kompletno opremljena grijanjem, rasvjetom, slikama, Otajstvima krunice u tehnici slame do 2009. godine.

Izvor: www.hrvatskarijec.rs

Naslovna fotografija: Attila Kovacs (FB Subotička biskupija)


Obaveštenje o kolačićima