U nedjelju 14. lipnja 2026. godine navršava se 100 godina od rođenja Lazara Merkovića (Subotica, 14. 6. 1926. – Subotica, 30. 10. 2016.) subotičkog novinara, književnika, prevoditelja, publicista, leksikografa i književnog kritičara.
Lazar Merković potječe iz ljevičarske obitelji, krojača Stipana, sudionika II. kongresa KPJ u Vukovaru 1920., i kućanice Ruže, rođene Sused. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu od 1933. do 1937. nakon čega je upisao Građansku školu u Subotici, no iz IV. razreda udaljen je u jesen 1941. kao antifašist. Potom je radio različite poslove, ali se uključio u pokret otpora, gdje je obavljao najprije kurirske, a poslije i druge zadaće. Uhićen je 23. 10. 1943. te je u Novom Sadu osuđen na šest mjeseci robije. Svoja je uvjerenja skupo platio – tijekom dvije godine prošao je kroz 13 zatvora, logora i radnih kampova na području Jugoslavije, Mađarske i Njemačke (Subotica, Novi Sad, Bačka Topola, Aljmaš, Kaniža /mađ. Nagykanizsa/, Komárom, Flossenbürg, Hersbruck, Happurg…), a posljednji u nizu bio je Dachau, gdje je bio zatočen do 29. 4. 1945., kada su ga oslobodile savezničke snage.
Školovanje i novinarski rad
Nakon povratka u Suboticu 14. 6. 1945. školovanje je nastavio na gimnazijskim tečajevima za ratom ometene učenike te u Subotici završava IV. i V. razred, a u Novom Sadu VI. razred. Zahvaljujući Balintu Vujkovu (s kojim je poslije usko surađivao do Vujkovljeve smrti) postaje novinar te je prvi tekst objavio 6. 4. 1946. na stranicama subotičke Hrvatske riječi, a prve pjesničke radove 1947. u beogradskoj Mladosti, gdje 1948. objavljuje i prve književne prijevode s mađarskoga jezika. Od 1947. zaposlen je u redakciji Hrvatske riječi, a početkom 1948. primljen je za novinara u kulturnoj rubrici novosadske Slobodne Vojvodine. U jesen 1949. premješten je u Beograd, u literarnu redakciju Prvoga programa Radio Beograda i u kulturnu rubriku dnevnika Rad (1948. – 1950.), a član je i uredništva omladinskog lista Polet. Po odsluženju vojnoga roka u Zadru vraća se u Beograd i radi u mađarskom uredništvu Radio Jugoslavije, a nakon njezina rasformiranja kao novinar prevoditelj Prijamnog centra Vlade FNRJ. Od 1955. svoju egzistenciju trajno vezuje za rodni grad te je od te godine subotički dopisnik novosadskoga Dnevnika i novinar Hrvatske riječi.
Angažirani intelektualac
S iskustvom stečenim u književnim krugovima i uredništvima u Beogradu i Novom Sadu u svibnju 1955. pokreće časopis za književnost, umjetnost i kulturu Rukovet (čiji je urednik 1955. – 1960. i 1970. – 1972.), u kojem odmah nakon osnutka surađuju mnogi mladi pisci iz cijele Jugoslavije, te utemeljuje do danas najznačajnije zavičajne subotičke književne edicije Osvit i Zenit. Tijekom 1960-ih bio je dopredsjednik upravnog odbora OFK-a Subotica, nogometnog kluba osnovanog na inicijativu Sreskoga komiteta Narodne omladine. Nemirnoga duha, a iznimno agilan i pun inicijativa, često mijenja radna mjesta. Službenik je u Gradskoj knjižnici 1956., dramaturg Dječjega kazališta 1957. – 1960., upravnik izdavačke zadruge Zenit 1960. – 1961., urednik kulturne rubrike i zamjenik glavnoga urednika Subotičkih novina 1961. – 1967., a u statusu slobodnog umjetnika bio je 1967. – 1968. Novu energiju uložio je u osnivanje Radio Subotice 1968., čiji je jedan od osnivača te prvi urednik srpskohrvatske redakcije 1968. – 1972. Usko je surađivao s vodećim subotičkim hrvatskim intelektualcima laičke provenijencije – Matijom Poljakovićem, Balintom Vujkovom i dr.
Aktivan je sudionik tzv. Hrvatskoga proljeća u Subotici: član je organizacijskoga odbora žetelačkih svečanosti Dužijanca 1968. – 1972., među osnivačima je pododbora Matice hrvatske u Subotici 1969. i HKUD-a Bunjevačko kolo 1970. Zbog toga je smijenjen s uredničkih mjesta u Radio Subotici, Rukoveti i Izdavačkom odjelu Osvit 1972. te je s još oko 120 hrvatskih intelektualaca iz Subotice uklonjen iz javnoga i kulturnoga života. Zabranjena mu je zbirka pjesama Sam pod zvijezdama (1972.), koja je već bila složena u tisku te uništena. Isprva mu je bilo zabranjeno objavljivati, a jedno vrijeme objavljivao je samo prijevode pod tuđim imenom ili pseudonimom, a 18 godina nije mogao dobiti putovnicu. Dobio je zaposlenje kao knjižničar u Gradskom muzeju 1974. – 1976, a od 1977. do umirovljenja 1983. pomirio se s ponižavajućim poslom lektoriranja i pripreme biltenâ Zajedničke stručne službe Samoupravnih interesnih zajednica društvenih djelatnosti. No iznimnu stvaralačku energiju u to je vrijeme uložio u prijevod mnogih književnih i drugih djela s mađarskoga jezika.
Sredinom 1980-ih ponovno se angažira u javnom i kulturnom životu. Među ostalim, član je uredništva subotičkoga dvotjednika Žig od njegova pokretanja 1994. do 1997., osnivač je hrvatskoga uredništva Radio Subotice 1998. i njezin dugogodišnji savjetnik, a od 2002. do smrti član je uredništva Klasja naših ravni te pokretač osuvremenjivanja uređivačke koncepcije časopisa. Bio je član Nakladničkoga vijeća NIU Hrvatska riječ 2005. – 2012. Nezaobilazna je njegova uloga u poticanju i promidžbi tzv. subotičkoga književnoga kruga te otkrivanju i poticanju mladih pisaca.
Književno stvaralaštvo
U poeziji je zastupao suvremeni, moderni izraz i oblik – objavio je tri zbirke pjesama (Odbljesci, 1953.; Između dva pola, 1957.; Osame, 1988.), koje odišu optimističkim tonom. Autor je i dvaju romana. Roman Put dug pet života (na hrvatskom u: Rukovet, br. 1/1957 – br. 11-12/58; izmijenjeno izdanje na srpskohrvatskom kao knjiga objavljeno 1965.) memoarskoga je karaktera i u njemu je opisao svoju golgotu kroz zatvore i logore i susrete s ljudima toga vremena. Prvi je roman iz reda mlađih pisaca subotičkoga književnog kruga. Roman U ime pravde napisao je još 1957., ali je s obzirom na sadržaj (razočaranje mladića komunističkom idejom) objavljen tek 2007.
Priredio je više desetaka knjiga, objavljenih uglavnom u Subotici, a za Demokratski savez južnih Slavena u Mađarskoj pripremio je izbor pripovijedaka iz zaostavštine Balinta Vujkova Zlatni prag (1990.).
Zastupljen je u desetak antologija, izbora i zbornika: Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva, Zagreb, 1970. (prir. Vlatko Pavletić); Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Zagreb, 1971., i Antologija poezije bunjevačkih Hrvata; Zagreb, 1971. (prir. Geza Kikić); Skupljena baština : Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940. – 1990., Zagreb, 1993. (ur. Stijepo Mijović Kočan); Lipe riči : Iz književnosti bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1994.; Antologija poezije nacionalnih manjina u Srbiji Trajnik, Smederevo, 2009. (prir. Risto Vasilevski) i dr. Prevođen je na mađarski, makedonski, rumunjski i slovački jezik. Bio je član Društva književnika Vojvodine (1970.), Matice srpske (1989.), Književne zajednice Subotice te Društva hrvatskih književnika.
Prevoditeljski rad
Iznimno je plodan prevoditelj s mađarskoga, na hrvatski i srpski preveo je blizu 1200 naslova više od 200 autora – pjesnika, prozaista, esejista, dramskih pisaca, filozofa, znanstvenika i publicista iz Vojvodine i Mađarske. Za prevoditeljski rad dobio je više nagrada.
Pjesme, prozu, književne i kazališne prikaze, eseje, članke, bibliografiju, kao i prijevode s mađarskoga i na mađarski objavljivao je u mnogim listovima i časopisima: Mladost (Beograd), Novi srednjoškolac (Beograd), Narodni kalendar (Subotica), Slobodna Vojvodina (Novi Sad), Letopis Matice srpske (Novi Sad), Zora (Sarajevo), Polet (Beograd), Rad (Beograd), Mlada kultura (Beograd), Stražilovo (Novi Sad), Dnevnik (Novi Sad), Borba (Beograd), Rukovet (Subotica), Híd (Novi Sad), Jevrejski almanah (Beograd), Subotičke novine (Subotica), Magyar Szó (Novi Sad), Ifjúság (Novi Sad), Vojvodina (Zrenjanin), Most (Novi Sad), Életjel (Subotica), Lumina (Pančevo), 7 Nap (Novi Sad), Pokret (Sombor), Polja (Novi Sad), Glas Slavonije (Osijek), Književne novine (Beograd), Susreti (Cetinje), Mogućnosti (Split), Telegram (Zagreb), Viba film (Ljubljana), Délmagyarország (1967), Tiszatáj (Segedin), Üzenet (Subotica), Scena (Novi Sad), Ulaznica (Zrenjanin), Oko (Zagreb), Létünk (Novi Sad), Stig (Malo Crnić), Dometi (Sombor), Savremenost (Novi Sad), Marksizam u svetu (Beograd), Pro memoria (Subotica), Zlatna greda (Novi Sad) i dr., ali najviše u subotičkim časopisima Rukovet i Klasje naših ravni te subotičkim listovima Žig i Hrvatska riječ.
Leksikograf, bibliograf, kroničar
Značajan je njegov prinos leksikografskoj i bibliografskoj obradi građe ne samo iz književnosti već i u drugim područjima, a također i na izradi kronologije Subotice i širega podneblja. Kronološki pregled najvažnijih događaja u prethodnoj godini u Subotici objavljivao je u svakom prvom broju Subotičkih novina u Novoj godini 1980. – 2004. Ispisao je više od 40.000 kartica o istaknutim ljudima iz Podunavlja, objavljujući ih u tisku, na televiziji i radiju. Autor je Subotičke kronologije – Dogodilo se na današnji dan, koja je od 1. 1. 1996. objavljivana na INFO kanalu subotičke kabelske televizije, u hrvatskom programu Radio Subotice od 1998., u Subotičkim novinama 2006. – 2007. i Hrvatskoj riječi 2009. – 2016. Objavio je nekoliko bibliografija časopisa Rukovet (Putevima zajedništva (Bibliografija Rukoveti od 1955. do 1980. godine) Književnost makedonskog i slovenačkog naroda, albanske, italijanske, mađarske, romske (etničke grupe), rumunske, rusinske, slovačke i turske narodnosti, 1982.; Bibliografija izdavačke delatnosti časopisa Rukovet: Zenit, Osvit, NIO Subotičke novine 1955. – 1985., Rukovet, 5/1985; Bibliografija časopisa Rukovet maj 1955 – april 1990 (suautor s I. Papdi), Rukovet, br. 5/1990; Bibliografija časopisa za književnost, umetnost i kulturu Rukovet 1955 – 2014, Rukovet, br. 5-8/2014) te prvog tečaja Klasja naših ravni (2010.).
Nagrade i priznanja
Za stvaralački rad dobio je više društvenih i književnih nagrada i priznanja: „Oktobarska nagrada“ Grada Subotice za književnost i prevodilaštvo 1965.; Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom 1965.; Nagrada časopisa Üzenet za najbolji prijevod u toku godine 1984.; Nagrada „Dr. Ferenc Bodrogvári“ za zbirku pjesama Osame 1988.; Nagrada „Bazsalikom“ na Danima Kornéla Szentelekyja u Sivcu za prevodilaštvo 1989.; Kolajna Malog križa Republike Mađarske za dugogodišnje prevoditeljstvo i istaknutu ulogu u posredovanju između vojvođanske i mađarske književnosti iz matične zemlje 1993.; Priznanje Grada Subotice „Pro urbe“ 1996.; Zvanje „Počasni građanin“ Subotice 2002.; „Nagrada za životno djelo“ na području književnosti na Danima Balinta Vujkova u Subotici 2008.; predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom „Danice Hrvatske s likom Marka Marulića“ za osobite zasluge u očuvanju kulture hrvatskog naroda u Republici Srbiji 2009.; priznanje Hrvatskoga nacionalnog vijeća „Dr. Josip Andrić“ za doprinos hrvatskoj kulturi 2013. i dr.
Lazar Merković iznimna je pojava u kulturi i informiranju Hrvata u Subotici u razdoblju od više od pola stoljeća poslije Drugoga svjetskoga rata, među najznačajnijim je pripadnicima hrvatske inteligencije u kulturi izvan crkvenih krugova. Iznimne pokretačke energije, među najvažnijim je osobama koje su u svjetovnim okvirima osigurale kontinuitet pisane hrvatske riječi u književnosti i informiranju, odgajatelj plejade hrvatskih književnika iz Vojvodine. U Povijesnom arhivu Subotica od 2017. u posebnom fondu (F:532. Lazar Merković) čuva se njegova rukopisna ostavština.
Pokopan je na gradskom groblju kraj Dudove šume u Subotici.
Priredila Katarina Čeliković prema:
Z. Sarić i G. Bačlija, Merković, Lazar, u: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 16., Malj – Mu, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2023.
Foto:
Augustin Juriga
