Emerik Pavić se rodio 5. siječnja 1716. u Budimu; krsno mu je ime bilo Ivan. Kod isusovaca u Budimu je 1734. završio gimnaziju i iste godine u Velikoj stupio među franjevce Bosne Srebrene. Na franjevačkim školama stekao je visokoškolsku izobrazbu: filozofiju je studirao u Budimu (1736. – 1739.), gdje je slušao predavanja Nikole Kesića († 1739.), također Budimca, danas znanog po tome što je priredio novo izdanje Bundalavićevog hrvatskog biblijskog lekcionara. Pavića je Kesić smatrao sposobnim studentom jer ga je izabrao da 1738. brani njegove postavke iz sveukupnog nastavnog programa filozofije u Baču. U toj raspravi prigovore su iznosili Stjepan Vilov i Filip Lastrić.
Dok je još studirao filozofiju, zaredio ga je 2. ožujka 1738. za đakona kalački nadbiskup Gabrijel Patačić, a 1. veljače 1739. je primio red prezbiterata; mladu misu je slavio 8. veljače 1739. u isusovačkoj crkvi u Budimu. Studij teologije je nastavio na franjevačkoj visokoj bogoslovnoj školi u Budimu (1739.-1742.) i slušao predavanja Antuna Pavlovića, Petra Lipovca i Josipa Jankovića. Koliko je poznato, u dva je navrata sudjelovao u javnim teološkim raspravama: 25. rujna 1741. i opet 10. lipnja 1742. i branio teze svog profesora Petra Lipovca; prvi put je rasprava bila u Somboru, a drugi u Budimu. Na četvrtoj godini studija teologiju su mu predavali profesori Filip Radić, Franjo Ivanović i Ivan Lukić na bogoslovnoj školi u Osijeku.
Odmah po završetku školovanja Pavić se prijavio na natječajni ispit za profesora filozofije i položio ga 21. travnja 1743. u Budimu te već u jesen te godine preuzeo katedru na Filozofskom učilištu u Baji gdje je predavao tri godine filozofske predmete. Već 9. ožujka 1750. se natjecao u Požegi za katedru dogmatskog bogoslovlja na Visokoj bogoslovnoj školi u Budimu i uspješno položio ispit pred komisijom kojoj je predsjedao pravnik Josip Janković, njegov negdašnji profesor. Predavanja na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Budimu je započeo 9. svibnja 1750. i ondje predavao deset godina.
O Pavićevu teološkom profesorskom radu svjedoče i njegove četiri tiskane javne rasprave s tezama iz dogmatskog bogoslovlja: Spes evacuata – Ishlapljela nada (Budae 1754.), Theses de visione beata – Postavke o blaženom gledanju (Budae 1754.), Positiones theologicae – Teološke postavke (Budae 1757.) i Propugnatio thesium de Sanctissima Trinitate – Rasprava o postavkama o Presvetom Trojstvu (Budae 1759.). Uz te objavljene popise teza teoloških rasprava pripravio je teze i vodio javne rasprave gotovo svake godine: prvi put 25. srpnja 1751., zatim u srpnju 1752., opet 17. lipnja 1753., 20. veljače 1755. na teze de sacramentis in genere – općenito o sakramentima, onda 24. travnja 1756. o tezama de Deo uno – o jednom Bogu, 29. svibnja 1757. iz kolegija de Angelis – o anđelima i još 4. lipnja 1758. godine. Po završetku nastavničke službe proglasio ga je provincijal Leisner 10. veljače 1761. lektorom jubilatom, tj. profesorom emeritom, ali je Pavić i nadalje ostao bliz budimskim visokim školama jer je gotovo dva desetljeća bio njihov dekan, prema vlastitim riječima skula vladalac. Umro je 15. travnja 1780. u Budimu.
Na Pavićev razvitak neposredno su utjecali njegov profesor filozofije Nikola Kesić († 1739.), a napose njegov profesor teologije te teološki i vjerski pisac Stjepan Vilov († 1747.). Vilov ga je uveo u kulturni život budimskih Hrvata kad mu je 1746. prepustio uredništvo hrvatskog kalendara. On mu je pomogao i u stjecanju ugleda unutar vlastite franjevačke zajednice jer ga je još kao studenta teologije 1741. poveo sa sobom kao tajnika dok je obavljao kanonski pohod bugarskih franjevaca. Vilov je najvjerojatnije ishodio da je Pavić 1746. iz Baje došao u Budim da mu bude zamjenik u službi samostanskog poglavara, a zatim ga je Pavić naslijedio u toj službi (1747./48.). Od 1748. do 1750. Pavić je bio tajnik provincije Bosne Srebrne i provincijala Petra Lipovca. Nastavio je obavljati upravne službe najprije kao definitor, tj. vijećnik u upravnom tijelu Bosne Srebrene (1748. – 1751.), a zatim i u vodstvu provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1760. – 1764.). U ime pak vrhovne uprave Franjevačkog reda obavio je kanonsku vizitaciju kod franjevaca u Bugarskoj u dva navrata, 1762. i 1769. godine.
Zauzetošću povjesnika hrvatske književnosti istaknuti su glavni pravci Pavićeva literarnog zanimanja, premda je u njihovim radovima do danas ostala nepotpuna bibliografija njegovih spisa. Najpotpuniju bibliografiju Pavićevih djela predložili su Ivan Kukuljević i Ante Sekulić. Obojica navode po 19 djela, ali po 7 različitih, što znači da njihovim popisima treba pribrojiti po 7 novih knjiga. Ni tako proširena bibliografija Pavićevih djela nije potpuna. Treba još pribrojiti knjige koje 1770. spominje, čini se, sam Pavić u kronici franjevačkog samostana u Budimu. Budući da ta bilješka sadrži samo sadržajne naslove djela, predstoji zadatak utvrditi točne naslove tih knjiga, pronaći ih i prirediti bibliografski opis.
Pavićeva bibliografija
Još je uvijek otvoreno pitanje Pavićeve bibliografije, premda je očito da je on najplodniji pisac u Slavoniji i Podunavlju u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Prema autorovim istraživanjima, Pavićeva bibliografija obuhvaća 35 jedinica.
1. Principia Illyrica. Budae 1746. (izgubljeno)
2. Exemplar encomiorum commodo juventutis seraphicae donatum. Budae 1754.
3. Jezgra nauka kerstjanskoga. Budim 1754.
4. Spes evacuata hoc est theses theologicae ex tractatu de visione beata. Budae 1754.
5. Opširni nauk kerstjanski s nadodanim duhovnim pismama. Budim 1755.
6. Tri dara duhovna s govorenjem predikaturskim navištena i istumačena. Budim 1755.
7. Positiones theologicae ex tractatu de Angelis. Budae 1757.
8. Ogledalo temelja vire i zakona katoličanskoga. Budim 1759.
9. Propugnatio thesium theologicarum de Sanctissima Trinitate. Budae 1759.
10. Exhortatio oratoria deducta et antecapitulariter dicta. Budae 1760.
11. Prosvitljenje i ogrijanje jesenskog i zimskog doba. Budim 1762.
12. Prišašće. Budim 1762.
13. Epistole i evangjelja priko godišnji nediljah i svetkovina. Budim 1762.
14. Fragmenta poetica e variis poeseos exercitationibus concinnata. Budae 1762.
15. Descriptio solita et rytmica regum, banorum caeterorumque slavinorum seu illyricorum. Budae 1764.
16. Via crucis pro usu provinciae s. Joannis a Capistrano. Budae 1764.
17. Ramus viridantis olivae… seu paraphrastica et topographica descriptio provinciae nuper Bosnae Argentinae, jam vero S. Joannis a Capistrano nuncupatae. Budae 1766.
18. Prodromus asceticus recte ducens tramite ad spiritualis vitae perfectionem. Budae 1767. = Ascetički prethodnik pravog puta do duhovnog savršenstva, Budim 1767.
19. Flos medicinae. Pestini 1768.
20. Nadodanje glavnih dogadjaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga nedavno na svitlost danomu. Pešta 1768.
21. Putovanje duhovno u stazice različitog bogoljubstva razdiljeno. Pešta 1769.
22. Jezgra rimskoga pravovirnoga nauka krstjanskoga za mladež. Budim 1769. (prijevod Gollova katekizma s njemačkog).
23. Ručna knjižica za utiloviti u zakon katoličanski obraćenike. Pešta 1769.
24. Treći sad illiti iztomačenje trećega reda. Budim 1769. (to je Lipovčićevo djelo, a Pavić ga je priredio za tisak).
25. Vocabularium. Budae prije 1770. (izgubljeno).
26. Libellus infirmorum, 1770.
27. Novi i glavni u dvanaest stazicah razdiljeni put nebeski. Budim 1772.
28. Psaltir iliti pisme Bogu posvećene kralja Davida. Budim 1774. (rukopis; jedan primjerak je u sjemenišnoj biblioteci u Đakovu; prijepis Luke Jelića).
29. Paedagogia christiana. Budae 1771. – 1774. (izgubljeno; vjerojatno rukopis).
30. Protumačeni katekizam. Budim 1775. (rukopisni prijevod austrijskog Erläuterter Chatechismus, predan đakovačkom biskupu M. F. Krtici).
31. Mali katekizam, Budim 1775. (prijevod Der kleine Katechismus I. Felbigera; u rukopisu predan M. F. Krtici).
32. Kratki nauci i tumačenja sviu nediljnih glavnih evangjela. Budim 1778.
33. Oca poštovanog Goffine pravovirno po misalu crkvenom uregjeno književstvo. Budim 1778.
34. Knjige o sv. Pisma poroda i izhoda (izgubljeni rukopis).
35. Libellus de gratiis B. V. Mariae Radnensis (rukopis; preradio ga je i izdao Marijan Jaić).
Takva plodna spisateljska djelatnost na hrvatskom i latinskom jeziku zadivljuje, ali i traži potpunije obrazloženje. Već čitajući samo naslove navedenih Pavićevih spisa nameće se udivljenje nad njegovim neobično širokim književnim zanimanjem. /…/
Kad se još spomene da je Pavić pisao hrvatski i latinski, a prevodio s njemačkoga, valja zaključiti da je po znanju i kulturnom zanimanju bio enciklopedist.
Nije isključeno zaključiti da su spomenuti Pavićevi profesori i prethodnici u Budimu svojim pisanjem i njemu utrli put u široko područje literarnog stvaralaštva. Ako je to i točno, Pavić svojim spisima nadilazi interese svojih prethodnika. Stoga njegovih trideset i pet pisanih djela, objavljenih i neobjavljenih, zadivljuju i ostavljaju još uvijek otvoreno istraživanje široke Pavićeve literarne zainteresiranosti.
Hrvatski budimski kulturni krug
Pavićev kulturni i književni rad odvijao se u ozračju kulturnog djelovanja koje je u Budimu nastalo početkom XVIII. stoljeća uz franjevačke visoke škole filozofije (1699. – 1783.) i teologije (1710. – 1783.). Ondje su franjevci od prvog upravitelja filozofske škole Mije Radnića († 1707.) pa do pretposljednjeg profesora jakobinca Ignjata Dominika Martinovića († 1795.) njegovali raznovrsno literarno stvaralaštvo. Pavić je u mladosti mogao upoznati djelatnike toga franjevačkog kulturnog kruga Ivana Kopijarevića Stražemanca († 1757.), Šimuna Mecića († 1735.), Antuna Bačića († 1758.) i Jeronima Filipovića († 1765.); neposredno su ga odgajali Lovro Bračuljević († 1737.), Nikola Kesić, Stjepan Vilov i Josip Janković († 1757.), dok su mu drugovi u profesorskoj službi bili Antun Papušlić († 1766.), Jerolim Lipovčić († 1766.) i Luka Čilić († 1771.).
U svom literarnom radu Pavić je njegovao književne tradicije svojih prethodnika i suvremenika. Nastavio je i proširio njihovu djelatnost te ju je ujedinio vlastitim stvaralaštvom. Preuzeo je Mecićevo prilagođavanje biblijskih tekstova za molitvene potrebe vjernika, Filipovićev i Papušlićev napor oko homiletičkih sadržaja, Bračuljevićevu zauzetost za promicanje pučke duhovnosti, Kopijarevićeva ostvarenja u historiografiji, Jankovićevu brigu za liturgijsku književnost, Bačićevo i Vilovljevo djelovanje na polju teološke kontroverzije, Kesićev zahvat na hrvatskom lekcionaru, Lipovčićev zanos za katehetičku literaturu te Mecićeva, Bračuljevićeva, Vilovljeva i Kesićeva traženja u oblikovanju hrvatskog pravopisa.
Većina pripadnika hrvatskog budimskog kulturnog kruga u XVIII. stoljeću započela su književno stvaranje dok su pripadali Bosni Srebrnoj, toj „najjačoj katoličkoj crkvenoj organizaciji na periferiji turske carevine od Jadrana do Budima“. Ta činjenica do te je mjere utjecala na njihove književne stavove da je, piše Krešimir Georgijević, „sasvim prirodno da se bosanska književnost XVII. i XVIII. stoljeća razmatra zajedno i paralelno s književnom radnjom u Slavoniji i Južnoj Ugarskoj kao jedna cjelina“. Međutim, Emerik Pavić prvi je član budimskog kulturnog kruga koji se odmiče od literature pisane u duhu katoličke obnove poslije Tridentskog koncila i usvaja ideje katoličkog prosvjetiteljstva.
Pavić pripada hrvatskom kulturnom krugu u Budimu koji je nastao djelovanjem visokih škola hrvatskih franjevaca, najprije članova provincije Bosne Srebrene, a zatim provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Premda je stvaralaštvo tog kruga topički vezano za mjesto na krajnjem rubu hrvatske dijaspore u južnoj Ugarskoj, ono nema dijasporska i regionalna obilježja; ono je po svom nadahnuću, htijenju i tekovinama općehrvatsko ili barem sjevernohrvatsko, i to u duhu hrvatske crkvene, nacionalne i kulturne tradicije. Djelovanje tog kruga ima izrazit etnocentrički značaj, ali je po svom mjestu bilo najbliže srednjoeuropskim kulturnim mijenama u društvu i u Crkvi u drugoj polovici XVIII. stoljeća kad se u zapadnoj i srednjoj Europi razmahao iluminizam, a u Habsburškoj Monarhiji jozefinizam kojem je sadržajna komponenta obnovno katoličanstvo iz pologa kasnog jansenizma. Redovito nitko ne ističe da književni izraz navedenih Pavićevih djela odudara od načina pisanja njegovih neposrednih prethodnika i suvremenika, ali sadržaj većeg dijela njegovih objavljenih spisa diskretno otkriva odmak od tradicionalne literature katoličke obnove i ukazuje na Pavićevu zainteresiranost za obnovno katoličanstvo koje predstavlja značajan idejni i sadržajni iskorak iz matice potridentske katoličke obnove baroknog vremena.
Prošla su tri stoljeća od Pavićeva rođenja. Zbog značajki njegova djela, kako je ovdje navedeno, koja potvrđuju njegovo zanimanje za spomenuta literarna područja, Pavića se ne smije zaboraviti. Ako on sam po tim djelima i nije našao mjesto u povijesti hrvatske književnosti, valja mu ga priznati i utvrditi u hrvatskoj prosvjeti i kulturi, a osobito u crkvenoj povijesti. Napose nas ovdje u Bačkoj, koji smo neposredniji baštinici njegova vrijedna djela.
Priređeno prema:
Franjo Emanuel Hoško, „Pisac Emerik Pavić iz Budima Od Oca Slovinskoga“, Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH-a, 7 (2015.)
Napomena:
U cilju pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne knjiške produkcije među Hrvatima u Vojvodini, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ustanovio je 2012. godine nagradu za najbolju knjigu godine, koja nosi ime središnje osobe hrvatske književnosti, znanosti i publicistike iz XVIII. stoljeća Emerika Pavića. Više o nagradi na sljedećoj poveznici.
