„Godine novog preporoda": 75 godina od objavljivanja knjige „Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko - šokačkih Hrvata" Ivana Kujundžića (I. dio)

Objavljeno: 18.05.2021. Pregleda: 0

ivan kujundžićPrva bibliografija vojvođanskih Hrvata

Pojam „bibliografija" svoj korijen duguje starogrčkim riječima biblion – knjiga i grapho – pišem. Na temelju toga se onda i izvodi osnovno značenje ovoga pojma: bibliografija predstavlja sastavljen popis, na određeni način, obrađene knjiške građe. U tom smislu, tradicionalni su predmet bibliografije knjige i druga tiskana građa (npr. periodične publikacije i novinske tiskovine), a u novije se vrijeme bibliografski obrađuje i neknjižna građa (npr. plakati, filmovi, kompaktni diskovi /CD/, elektroničke publikacije itd.).

Još ćemo reći kako bibliografije pružaju organizirane i strukturirane (po kriterijima autorstva, naslova, sadržaja, tematike, opsega, mjesta nastanka, vremena objave…), jasne i jednostavno ustrojene preglede kako knjiškog i inog naslijeđa tijekom povijesti, tako i iste produkcije u sadašnjosti.

Bibliografije i vojvođanski Hrvati

Za razliku od Hrvata u drugim krajevima, ali i Srba i Mađara s kojima su živjeli na istom zemljopisnom prostoru južne Ugarske, bunjevački i šokački Hrvati u Podunavlju, kao istočni rubni dijelovi hrvatskoga naroda, a na temelju brojnih negativnih društvenih čimbenika iz povijesti, znatno kasnije pristupaju radu na bibliografskoj obradbi vlastitoga književnog i uopće kulturnog naslijeđa. Konkretno govoreći, dok je bibliografski rad u Hrvatskoj počeo još sredinom 19. stoljeća, Ivan Kukuljević Sakcinski 1860. u Zagrebu izdaje svoju Bibliografiju hrvatsku, ovdje na istoku hrvatstva takva se praksa počinje zasnivati tek sedemdesetak godina kasnije, točnije sredinom prve polovine 20. stoljeća! Glavni razlog je tomu što je tek u to vrijeme na ovim prostorima došlo do snažnijega i svestranijeg, sustavnog i znanstveno utemeljenog pristupa u istraživanjima povijesti regionalne književnosti, kulturne baštine i povijesti podunavskih Hrvata. Ta su se pionirska nastojanja odvijala izvan prikladnih znanstvenih, prosvjetnih ili bibliotečnih ustanova, u često nepovoljnim društvenim i političkim prilikama, a bila su djelo nekoliko učenih pojedinaca (npr. Matija Evetović, Josip Andrić, Petar Pekić, Albe Šokčić, Ive Prćić…), koji su u većini studije humanističkih i društvenih znanosti završili na Sveučilištu u Zagrebu nakon Prvoga svjetskog rata.

Kako, međutim, sve do danas nisu izgrađeni sukladni institucionalni okviri u sferi znanosti i visokoškolske prosvjete, niti je do početka 21. stoljeća postojala ustrojena profesionalna naklada i skrb glede knjiga unutar hrvatske manjinske kulture u Vojvodini, biva razumljivim zašto su, osim činjenice zakašnjelosti, i malobrojne bibliografije kod podunavskih Hrvata – tek nešto više od dvadesetak posve različitih bibliografskih radnji – djelo samoprijegorna rada pojedinaca, često onda urađenih i s određenim propustima i nedostacima. Osim siromašne prakse, druga osnovna značajka nakon osamdesetak godina takva, pa još i nekontinuirana, nastojanja na bibliografskome planu, zrcali se u činjenici da do danas nije sačinjena jedna cjelovita, obuhvatna i kritički obrađena bibliografija koja bi za predmet imala tiskovine podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

Ivan Kujundžić – autor prve bibliografije

Ivan Kujundžić je rođen 2. lipnja 1912. u seljačkoj obitelji Grge Kujundžića i Pauline, rođ. Stantić, na salašu, na Verušiću kraj Subotice. Osnovnu je školu pohađao u Subotici, gimnaziju u Zagrebu, Osijeku i Subotici, a završne razrede u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji kod isusovaca u Travniku. Bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu. Biskup Lajčo Budanović zaredio ga je za svećenika 1934. Bio je vjeroučiteljem u osnovnim školama i radio je u uredu Bačke Duhovne oblasti. Kao vjeroučitelj u Muškoj gimnaziji u Subotici radio je od 1936. do 1941., kada je mobiliziran kao vojni svećenik Potiske divizije. Iste se 1941. godine vratio u Suboticu, gdje su ga mađarske vlasti osudile na kućni pritvor, a u listopadu je otišao u Zagreb gdje je radio kao korektor u Društvu sv. Jeronima. U Suboticu se vraća za Božić 1943.

Nakon Drugoga svjetskog rata radi kao vjeroučitelj u Državnoj muškoj gimnaziji i u Učiteljskoj školi u Subotici, ali je zbog sukoba s prosvjetnim inspektorom bio otpušten. Kraće je vrijeme bio kapelanom u crkvi sv. Terezije u Subotici, do 10. rujna 1947., kada je odveden u subotički istražni zatvor pod optužbom da je bio član grupe „čiji je cilj bio borba protiv narodnooslobodilačke borbe, protiv njenih osnovnih načela, a naročito protiv bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i federativnog uređenja Jugoslavije". Svi su članovi spomenute grupe osuđeni na vremenske kazne, a Kujundžić je osuđen „na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 13 godina" i na gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina nakon izdržane kazne. Ista mu je smanjena te se u Suboticu vraća 1954. kada odlazi, nakon smrti Blaška Rajića, na mjesto župnika župe sv. Roka. Iako se u sudskoj presudi ne spominje konfiskacija imovine, njegova je privatna knjižnica u cijelosti oduzeta i prenesena u subotičku Gradsku biblioteku, a po povratku iz zatvora istu počinje obnavljati. Ista je danas u vlasništvu Katoličkog društva Ivan Antunović i u hrvatskoj zajednici predstavlja knjižnicu s najvrjednijim fondom starih knjiga. Iznenada je preminuo 23. svibnja 1969.

Na kulturnom području Kujundžić je imao iznimno važnu ulogu. Aktivno je sudjelovao u radu Subotičke matice od 1935. do početka rata 1941. Njegov doprinos je bio u organiziranju važne priredbe pod nazivom Razgovor, koji se održavao svake godine 13. siječnja u čast obljetnice smrti preporoditelja biskupa Ivana Antunovića. Bio je referent za hrvatska omladinska katolička društva i duhovnik križarskog bratstva za srednjoškolce u Subotici. Bio je jedan od glavnih organizatora izložbe Smotra bunjevačke prošlosti, priređene u Subotičkoj matici od 29. rujna do 2. studenoga 1935. Posebno se istaknuo u dijelu izložbe koja se odnosila na povijest knjige i drugih tiskovina u bačkih Hrvata. Sudjelovao je kao tajnik u organizaciji najveće nacionalne manifestacije, proslave 250. godišnjice seobe jedne veće grupe Bunjevaca u Bačku, održane od 14. do 16. kolovoza 1936. Uređivao je Subotičke novine od 1935. do početka rata 1941., kada su prestale izlaziti. Kao izdavač i odgovorni urednik naznačen je Blaško Rajić, ali je stvarni urednik bio Ivan Kujundžić. Objavio je brojne članke o pojedinim aktualnim temama. Bio je članom Hrvatske kulturne zajednice, osnovane 1936., s ciljem ujedinjavanja i usmjeravanja rada svih hrvatskih društava u Bačkoj. Nakon povratka iz zatvora sve do konca života usmenim je putem prenosio svoje bogato znanje iz kulturne prošlosti ovdašnjih Hrvata mlađim kolegama katoličkim svećenicima i tako bio jednim od najvećih neformalnih učitelja među Hrvatima u Bačkoj uopće.

Prevodio je s francuskog jezika, a knjige su često bile umnožene šapirografom. Pisao je pripovijetke – većinu ih je objavio u časopisu Obitelj (Zagreb, 1942. i 1943.), a neke u zbirci Deran s očima (1969.), čije objavljivanje nije doživio. Njegova cjelovita bibliografija objelodanjena je u ovoj knjizi, a obuhvaća bibliografske popise a) znanstvenih, prevodilačkih i književnih djela, zatim b) objavljenih knjiga, c) članaka pripovijesti i pjesama, te d) radnji o njemu (str. 76-94).

Počeci bibliografske prakse Hrvata u Vojvodini

Prvi ozbiljniji bibliografski rad kod ovdašnjih Hrvata zatičemo na izradi bibliografije pojedinca – riječ je o cjelovitoj bibliografiji narodnoga preporoditelja Ivana Antunovića, koja je djelo književnoga i kulturnog povjesničara dr. Matije Evetovića (Aljmaš, 24. veljače 1894. – Subotica, 2. srpnja 1972.), a objavljena je 1935. u njegovoj knjizi Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja (Subotica, 1935.). Uslijedila je zatim prva predmetna bibliografija u ovdašnjih Hrvata – Bibliografija o Šokcima i Bunjevcima Stjepana Bartolovića (Bač, 23. studenog 1909. – Zagreb, 11. veljače 1992.), koja je objavljena u dnevnom listu Hrvatske seljačke stranke Hrvatski dnevnik od 22. IX. 1940. (izlazio u Zagrebu). Ona donosi bibliografski obrađenu građu s područja povijesti, folklora, filologije, kulture i politike.

Povijesno promatrano, uslijedila su zatim bibliografska nastojanja katoličkoga svećenika Ivana Kujundžića koja su imala za cilj izradbu jedne predmetno daleko obuhvatnije bibliografije: smjerala je na popis ukupne kulturne baštine podunavskih Hrvata, kada su u pitanju knjige, periodika i novinske tiskovine. Prvi su njegovi rezultati objavljeni u prvom samostalnom bibliografskom djelu ovdašnjih Hrvata s nazivom Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata, objavljenom na 78 stranica u Subotici početkom 1946. u nakladi Subotičke matice. Njezin središnji dio čini poglavlje „Bunjevačko-šokačka bibliografija" (str. 11-72) koje donosi popis samo monografskih publikacija, to jest knjiga. Objavio ju je pod pseudonimom Krešimir Bunić, sa sljedećom posvetom „Posvećeno Sinovima bunjevačko-šokačke Nane, koji dadoše sve svoje za očuvanje svete katoličke vjere i hrvatske narodnosti Bunjevaca i Šokaca".

Izvor: Hrvatska riječ (Tomislav Žigmanov)

Aktivnosti Zavoda

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Dužijanca u Bajmaku - Dužijanca 2022
  • XXXVII. Saziv prve kolonije naive u tehnici slame
  • I Hrvatica iz Srbije u izboru za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske
  • Takmičenje risara - Dužijanca 2022
  • Međunarodni marijanski pučki festival
Pogledajte sve