Marija Šeremešić predsjednica je Udruge građana Urbani Šokci iz Sombora. Udruga organizira Dane hrvatske kulture u Somboru i Međunarodni okrugli stol O Šokcima je rič. Prije nego što je 2008. godine osnovala udrugu bila je članica HKUD-a Vladimir Nazor, redateljica Nazorovih kazališnih predstava. Njenim zalaganjem, kao članicom Odbora HNV-a za obrazovanje prije 20 godina u Somboru je formiran odjel učenika koji su pohađali izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Urbani Šokci nisu kulturno-umjetničko društvo već se očuvanjem naslijeđa Šokaca bave objavljivanjem knjiga, prikazom običaja, organiziranjem znanstvenih okruglih stolova.

Marija Šeremešić rođena je u Somboru, ali je ostala vezana za Monoštor i Šokadiju. O Monoštoru i njegovim ljudima napisala je petnaestak knjiga. Posljednja je objavljena krajem prošle godine, a materijal za novu monoštorsku priču već se priprema. Za sebe kaže da je kroničar Monoštora i njegovih ljudi.

Zašto ste odlučiti istraživati o Monoštoru i sve ono što čini povijest, što čine ljudi, događaji pretočiti u knjige?

Rođena sam u Somboru, ali sam podrijetlom iz Monoštora i uvijek su me interesirali običaji, ljudi, pjesme, sve što se tiče Monoštora. Onda sam krenula istraživati što ima zapisano, ali ti podaci su bili skromni, pa sam krenula sama istraživati i pisati.

Pisali ste o povijesti Monoštora, ali ste priče o Monoštoru i njegovim ljudima stavili i u suvremeni kontekst, pa se može reći da su te knjige i svojevrstan turistički vodič sela?

Takve su tri posljednje knjige i na neki način one su mi najdraže i najbogatije i možda najsvrsishodnije za današnje vrijeme. U tim knjigama piše o udrugama koje rade, ljudima koji su zaslužni za nešto u selu i ljudima koji imaju neke svoje zanimljive posebne priče.

Prije osnutka Urbanih Šokaca napisali ste dvije knjige: s Antoniom Čota Dukat ravnice i kao jedina autorica knjigu Tragovi sjećanja. Prva knjiga objavljena u nakladi UG-a Urbani Šokci bila je knjiga pjesama Stipana Bešlina Tajanstvenosti trag. Ove godine 105. je obljetnica njegovog rođenja, pa je prilika i prisjetiti se kako ste 2011. godine uspjeli skupiti njegov rukopis i objaviti zbirku u kojoj je većina pjesama prvi puta objavljena?

Listajući literaturu Jurja Lončarevića koji je pisao o šokačkim pjesnicima naišla sam i na Stipana Bešlina iz Monoštora. Raspitivala sam se u selu, ali nitko nije znao ništa konkretno kazati, znali su za tu obitelj, da je bio neki mladić, čudan koji je rano preminuo. Išao je po selu s papirićem, nešto zapisivao. To je bilo sve što sam saznala. Juraj Lončarević 1970. godine objavio je četrdesetak Bešlinovih pjesama u zbirci izvučenoj na šapirografu kojoj je dao naziv Zaljubljeno proljeće. Pjesme su mu objavljivane u raznim časopisima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u katoličkim listovima, ušao je u enciklopedije, ali se uvijek pisalo da je to dio njegovih pjesama.

Počela sam tragati za Bešlinovim rukopisima. Konkretno, potaknuo me je tekst u kome je objavljeno da je čitava zbirka izgubljena. Krenula sam u potragu za tim materijalom i naravno sve rukopise našla sam u podrumu crkve sv. Petra i Pavla u Monoštoru. U kartonskoj kutiji. Pjesme su bile pisane rukom, tipkane na pisaćem stroju, ispravljene, bile su po tri-četiri verzije jedne iste pjesme. Uz pomoć prof. dr. sc. Sanje Vulić sredila sam rukopis i došli smo do 99 pjesama. Neke su bile objavljene, a oko 40 pjesama nije bilo nikada objavljeno. Bešlin je pjesnik koji je neopravdano zaboravljen, pjesnik koji je u svom kratkom životu bio stradalnik upornog nastojanja da sačuva svoj hrvatski identitet. Zato smo mi kao udruga uložili veliki napor da ljudi saznaju tko je bio Stipan Bešlin i što je uradio u svom kratkom životu. Poživio je samo 21 godinu, ali procjene su da bi, da je duže živio, bio u rangu Kranjčevića ili Matoša.

Zanimljiva je priča i o tome kako ste objavili roman Kraj našeg Dunava čiji je autor svećenik Josip Pašić, odnosno kako ste prikupili dijelove tog romana.

Josip Pašić bio je vršnjak mog oca i dok je živio u Monoštoru živjeli su u istoj ulici. Razlika je godinu dana, ali zajedno su pošli u prvi razred. Poslije sam čula da je Pašić svećenik. Istražujući u somborskoj gradskoj knjižnici našla sam Naše novine, koje su 1943. i 1944. godine tiskane na hrvatskom jeziku. Pronašla sam Pašićeve tekstove o obitelji, blagdanima, pa roman u nastavcima Plavi anđeo, spominje se Josip Pašić, pa spisateljica Dell Mar, što je bio njegov pseudonim. Listajući Naše novine vidim naslov Kraj našeg Dunava i na početku spominje se Kurtala. Kurtala je kraj Monoštora iz koga je moj suprug.

Počela sam čitati nastavke, ali te novine su bile u podrumu, bile su oštećene od poplava, zbog koje je propao i dio zbirke etnomuzikologa Vinka Žganca. Iskopala sam te novine iz podruma, prosušila, i na sreću te novine su ukoričene kasnije i digitalizirane. Čitam, događa se radnja u Monoštoru, malo istražujući o Pašiću doznala sam za roman Krv se suši. Istražujući po knjižnicama, arhivama, Monoštoru došla sam do nekoliko njegovih objavljenih knjiga, koje nažalost na našim prostorima nisu toliko poznate, jer je kao svećenik hrvatske orijentacije bio premještan na različita mjesta na službu. Prvo sam počela fotografirati stranice novina, pa su mi onda dozvolili da iznesem novine i fotokopiram stranice na kojima je u nastavcima objavljen Pašićev roman Kraj našeg Dunava. Taj originalni rukopis objavili smo kao roman Kraj našeg Dunava, u nakladi UG-a Urbani Šokci.

Josip Pašić u ovom romanu piše i o jednom križu u Monoštoru, a koliko znam u tijeku je inicijativa da se taj križ ponovo podigne. Zašto je on značajan?

Monoštor je nekada bio bliže toku Dunava i prva crkva od blata i prvi križ bili su na Kurtali, koja je kasnije poplavljena. Pašić roman završava riječima: „Ali ono mjesto gdje je bila nekadašnja crkva Monoštorci još ni dan danas nisu zaboravili. Njima je to mjesto još uvijek sveto. Veliki drveni križ još uvijek ondje stoji. On je nijem, on ne govori, ali njegovo je postojanje velika priča. On stoji i čuva uspomenu o davnim vremenima. Zato je taj stari drveni križ svakom Šokcu mio i drag i dok ne bude i zadnji Šokac zaklopio umorne oči, dotle će i taj križ uvijek tamo stajati“. Tog križa tamo više nema, ali u suradnji s mjesnom zajednicom, udrugama u selu, na moj poticaj, radimo na tome da se na tom mjestu ponovno podigne križ. Sada smo u fazi traženja suglasnosti od Grada Sombora.

Josip Pašić rođen je u Monoštoru 1913. godine. Pisanjem se bavio od gimnazijskih dana. Teološki fakultet završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1939. u Subotici. Bio je župnik u župama u Vojvodini i Hrvatskoj. Poseban trag ostavio je u Pakracu gdje je bio župnik od 1955. Kao pakrački župnik umirovljen je 1983. i od tada je živio u Zagrebu i bio katedralni ispovjednik.

Preminuo je 22. svibnja 2010. u Zagrebu, a pokopan na mjesnom groblju u Pakracu. Vi ste se pred kraj njegovog života i susreli i zagovarali. Koliko Vam je pomogao razgovor s njim?

Susreli smo se kada je bio već umirovljenik u domu na Kaptolu i pri tom prvom susretu govorio mi je o doseljavanju Šokaca u Monoštor. Nisu svi Šokci doseljeni s franjevcima. Bilo je tri vala doseljavanja tako da možemo reći da su Šokci iz Monoštora i Berega doseljeni u tri vala iz različitih krajeva. Nažalost, zbog njegovog zdravstvenog stanja nije bio moguć duži razgovor. Kada sam naredni put otišla, samo mi je uspio reći da se sva njegova pisana zaostavština nalazi u Pakracu. No, teško uspostavljamo kontakte i još nismo uspjeli doći do tih rukopisa.

Ove dvije knjige svakako su značajan kulturni doprinos ne samo Monoštoru već i šire. Ali osim knjiga drugih autora, objavili se više Vaših autorskih knjiga o Monoštoru. Jedna od prvih je rječnik monoštorskog govora Bile riči. Riječi iz rječnika prikupljali ste godinama, zapisivali, sistematizirali i zapravo je ovaj rječnik rezultat višegodišnjeg rada. Koliko je važan bio razgovor s kazivačima, obilazak Monoštora?

Rekla bih da je to jedan zapis riječi koje su u uporabi bile 60-ih godina prošlog stoljeća. Bile riči, znači prošle i bile kao čiste, neokaljane. Sada je tih riči ostalo toliko da bi mogle stati u jednu škatuljicu.

Uz pomoć kazivača prikupila sam 2.700 riječi. Trudila sam se da u rječniku budu riječi koje se koriste samo u Monoštoru, ne i u drugim mjestima. One se danas ne koriste ni u Monoštoru i mnogi ne znaju njihovo značenje. Prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić akcentirala je riječi i hvala joj na tome i na svakoj pomoći.

Možda nije baš kronološkim redom, ali među zanimljive knjige svakako spada i kuharica monoštorskih jila Ajte s nama. Neobičan naziv za jedan kuhar. Što znači to Ajte s nama?

Živjeli smo u Somboru, ali sam često u Monoštoru bila kod majke, ujaka i ujne. Svaki puta kada bi se došlo s njive, kuhala bi se večera, jer nije bilo vremena za kuhanje užine u podne. Ako netko dođe u vrijeme večere govorio bi: „nazdravlje vam večera“, a domaćini bi odgovorili: „ajte s nama“. Nije ovo neka ozbiljna kuharica, to je jedno sjećanje na stara jila, izraze i na recepte koji su recepti bez recepata, bez gramaže, sve od oka. Naravno, kuhar je na šokačkoj monoštorskoj ikavici.

Napisali ste i nekoliko knjiga o povijesti Monoštora. Uz Vas u prvoj knjizi autor je bio i suprug Martin Šeremešić. Tom temom bavili ste se u četiri knjige. Kakva je povijest doseljavanja Šokaca u Monoštor?

Suprug i ja smo godinama čitali stare časopise, periodiku, kalendare i svi tekstovi koji su bili o Hrvatima na ovim prostorima uglavnom su bili o Bunjevcima. Tek po nekoliko rečenica o Šokcima. Martin je te rečenice prepisivao i tako smo ipak skupili dosta podataka o doseljavanju Šokaca, njihovoj povijesti i došli smo do toga da se od tog materijala mogla napraviti jedna knjiga iako o doseljavanju Šokaca na prostor Gornjeg Podunavlja nema puno podataka. Značajniji izvori mogli bi se vjerojatno naći u arhivu u Beču ili Turskoj, ali nama je to nedostupno. Još u vrijeme tvrđave Bodrog koja je bila građena od blata i pruća, koja je bila veoma nestabilna, Dunav je rušio tu tvrđavu, koju su napadali Tatari, austro-ugarski car je shvatio da se takva tvrđava ne može obnoviti da bi bila sposobna za obranu. Prema dostupnim podacima koji se nalaze i u arhivama u Dalmaciji, iz područja Klisa doseljeno je oko 40 obitelji klesara, čak je donijet i kamen iz Dalmacije. Doseljeni su na obale Dunava oko Berega i Monoštora i tu su naseljeni da bi izgradili temelje za tvrđavu Bodrog. To su bili prvi Šokci naseljeni u Gornjem Podunavlju. Drugi val došao je s franjevcima i prema kazivanju Josipa Pašića treća skupina stigla je iz Hercegovine. O tom trećem doseljavanju imam jako malo podataka i ne znam gdje bih ih našla. Josip Pašić istraživao je svoju obitelj i došao je do podatka da obiteljski nadimak Pašini vuče korijene od pretka Paskala iz Hercegovine. Evo samo nekoliko ključnih godina koje su objavljene u knjizi Monoštor u povijesti II.

Bodrog, zemljana utvrda na obali Dunava spominje se 896. godine, 1241. Tatari su razorili utvrdu, 1270. godine za vrijeme Turaka Bodrog pripada Somborskoj nahiji, ugarski kralj Lajos svećenike glagoljaše dovodi 1368. godine...

U Vašim knjigama pisali ste ne samo o doseljavaju Šokaca već i o raseljavanju. Znamo da su se Šokci doseljavali u Sombor, da je postojao šokački kraj, ali zanimljivo je da su se monoštorski Šokci selili i u Slavoniju. U koja mjesta i što je potaknulo te seobe?

Prije Prvog svjetskog rata u Sombor je doseljeno nekoliko obitelji, i to iz Monoštora. Nakon Drugog svjetskog rata počelo je masovnije doseljavanje u Sombor. Bili su to ljudi koji su se bavili običnim poslovima, ali su željeli školovati svoju djecu, osigurati im bolji život. Svi su se doseljavali u isti kraj Sombora koji se i zvao šokački kraj. To je danas dio grada koji nije daleko od centra, ali nekad je to bila periferija, močvarni teren koji je plavila Mostonga, ali ljudi su tu gradili kuće. I po 11 šokačkih obitelji koje su tu sagradile kuće i naziv šokački kraj. Zanimljiva je ta potreba da budu blizu jedni drugima i u novoj sredini. Sjećam se zajedničkih svibanjskih pobožnosti. Onda su došla druga vremena, Šokci su se počeli utapati u građansku sredinu i šokački kraj ostao je samo u sjećanjima.

Monoštorci su se selili i u Slavoniju. Ima li tamo još traga monoštorskih korijena?

Istočna Slavonija i okolica Vinkovaca prostori su u kojima ima puno obitelji koje su nakon raspada graničarske krajine naselili te prostore. Najviše ih je bilo iz Monoštora, nešto manje iz Berega i šokačkih mjesta južnije od Monoštora. Tomo Šalić iz Vinkovaca ustupio mi je materijal u kome se vidi koje su obitelji iz Monoštora doseljene u Mrazović, Retkovce. U prvom valu doseljeno je oko 70 obitelji u Slavoniju. Njihovi potomci sada žive po cijelom svijetu.

Govorili smo samo o nekim knjigama o Monoštoru. Koliko ste napisali knjiga o Šokcima, Monoštoru i što ste sve obradili?

Uz zbornike radova u kojima su također radovi o Monoštoru mislim da je 16 ili 17 knjiga. Pisala sam o povijesti, toponimima, nošnji, Šokcima i bećarcima s notnim zapisima koje je uradila prof. Milica Lerić, životima pojedinaca, udrugama u Monoštoru, igrankama, u jednoj od knjiga su i 33 dalmatinske pjesme koje su se 60-ih godina prošlog stoljeća svirale na igrankama i svadbama, o starim sviračima, obrednim pjesmama, običajima, načinima oblačenja u korizmi... Mislim da sam obuhvatila veliki dio života u Monoštoru.

Može li se onda reći da ste Vi kroničarka Monoštora, njegovih ljudi, života i tradicije?

Jesam. Zaljubljena u Monoštor, šetač i zapisivač. U selu već kažu: „iđe Šeremešićka, bit će nova knjiga“.

Ima onda simbolike u naslovu posljednje knjige Korak po korak kroz svaki sokak. Razgovarate s ljudima, pitate, zavirujete u obiteljske arhive. Kolika su Vam pomoć kazivači u selu, tako da kažem suradnici na terenu?

Imam puno suradnika. Otvorena mi je svaka kuća. Čak se nekada znaju i uvrijediti i kazati: pa kod mene niste bili. Nažalost, starih ljudi je sve manje, ali mislim da smo uspjeli uhvatiti neke priče, zapisati ono što je trebalo. Nadam se da će netko od mladih iz sela krenuti mojim stopama. Ima, na sreću još kazivača, ima i ideja, bit će i novih knjiga.

Znači, Monoštorci su u pravu kada kažu „iđe Šeremešićka, bit će nova knjiga“?

Jesu. Pripremam dvije knjige. Jedna će biti o znamenitim Monoštorcima. Među njima je 13 svećenika koji su se školovali u Hrvatskoj i koji su pisali i govorili hrvatskim jezikom. Samo godinu i pol dana između dva svjetska rata škola u Monoštoru nosila je ime Josipa Jurja Strossmayera i samo godinu i pol dana hrvatski je bio u službenoj uporabi. Imamo doktore znanosti, kardiologe, znanstvenike po svijetu. Oni su ponos Monoštora i zaslužili su da se o njima piše. Knjiga će biti dvojezična: na hrvatskom i srpskom jeziku.

Knjige pišete na ikavici, hrvatskom i srpskom jeziku. Zašto?

Monoštorski govor je ikavica koja se sve više gubi i tako se gubi jedno od obilježja identiteta. Neke knjige mogu se pisati na dijalektu, neke ne i kako bi svi bili zadovoljni knjiga koju pripremam bit će dvojezična.

Na kraju ovog razgovora da najavimo Međunarodni okrugli stol O Šokcima je rič koji će u svibnju biti održan u Somboru. Što je tema ove godine?

U okviru Dana hrvatske kulture, koji je naš najznačajniji program, održavamo i okrugli stol O Šokcima je rič. Sudjeluju mladi istraživači iz šokačkog Podunavlja koji pišu o svojim mjestima i moje drage suradnice koje su pomogle da stvorimo četiri-pet znanstvenih knjiga. To su prof. dr. sc. Liljana Kolenić, prof. dr. sc. Emina Berbić Kolar, prof. dr. sc. Silvija Ćurak, prof. dr. sc. Anica Bilić. One su naše dugogodišnje suradnice, od kojih ja još uvijek učim i koje su mi dale vjetar u leđa da i sama krenem s pisanjem znanstvenih radova. Peti zbornik bit će pripremljen za svibanj. Ove godine tema okruglog stola bit će Stipan Bešlin, da ga ne zaboravimo.

Izvor: Hrvatska riječ ( Z. V.)