Križ. U njivi, kraj puta, prašnog, litnjeg. Nije li mjesto križevima u crkvi, kapelama, na zlatnim lančićima, a ne na njivi?! Tko je to još davno želio imati križ u njivi, kraj litnjeg puta?! Željeli su to naši stari, Antun Francišković sa suprugom Katom Piuković, davne 1921. g. koji su vjerovali u njega, klanjali mu se, molili. I ostalo je to tako do danas.

I mi danas vjerujemo u križ, i kad god prođemo kraj njih jureći u autima, glava barem malo klone, pokloni se, a ruka napravi znak križa. Ostavili su nam naši stari običaj da se poklonimo križu kad kraj njega prolazimo, prekrižimo se, nešto kratko izmolimo, da vjerujemo. Ostalo je puno takvih križeva u okolnim mjestima u Subotici, u njivama, prašnim putovima, kraj kojih se sve rjeđe ide pješice, ali se ipak prekriži. Jedan takav oronuo križ prepoznale su obitelji Francišković i Piuković i uz malo združene snage obnovili ga. Obnovljen križ treba i blagosloviti, a to je učinio župnik župe u Maloj Bosni na čijem se teritoriju nalazi križ, vlč. Dragan Muharem. Nazočan je bio i vlč. Andrija Anišić i uzveličao blagoslov. Sedamnaestog lipnja familije Francišković i Piuković, čije su njive pod okriljem ovog križa, ugostile su 70-ak mještana, koji su se, premda je vjetar pokušavao rastjerati ljude, osjećali dobro i pronašli vremena počastiti križ svojim dolaskom, razgovoriti se kraj križa. Da križ može pisati povijesne stranice, vjerojatno bi davno pamtio toliko ljudi koji su k njemu došli. Ostaje mu i dalje stara zadaća, da čuva naše rodne njive, salaše na kojima nas je sve manje, a najviše našu vjeru, koja je obnavljanjem ovog križa pokazala da i dalje postoji. Čvrsta, jaka, i sačuvana!

Izvor: Hrvatska riječ (M. P.)