U Zagrebu je 15. studenoga 2013. godine, premijerno izvedena predstava „Bunjevački blues“ rađena prema knjizi priča „Prid svitom: saga o svitu koji nestaje“ autora Tomislava Žigmanova. Predstava je realizirana u produkciji Glumačke družine „Histrion“, pod redateljskom palicom Vlatka Dulića koji je odigrao i glavnu ulogu. Riječ je o na scenu postavljenim pričama koje nas vraćaju u vrijeme koje je prošlo, govore o tragičnim zbivanjima iz svakodnevlja bunjevačkih Hrvata, ljubavnim jadima, nostalgiji, zemlji, Tavankutu, te podsjećaju na običaje i izraze jedne male skupine hrvatskog naroda koji se bori protiv zaborava.
Ovaj hvalevrijedan projekt prvi je ove vrste koji je omogućio da se ikavica bunjevačkih Hrvata iz Bačke prvi puta čuje na zagrebačkoj sceni, što je nemali značaj i doprinos kulturi vojvođanskih Hrvata. No, njegova realizacija nije bila jednostavna. Tomislav Žigmanov govori nam kako je nekoliko godina ustrajavao u ideji da prozni predložak njegove knjige dobije novu dimenziju na kazališnim daskama.
„Višedesetljetna isključenost vojvođanskih Hrvata iz toga svijeta učinila je da postanemo, bez obzira na moguću kvalitetu, posve neinteresantni. U takvim situacijama tada od pomoći moraju biti ljudi koji imaju moć te mogu utjecati da se na tome planu nešto izmijeni. U ovome slučaju to su bili ljudi iz ureda Grada Zagreba, Tedi Lušetić, zamjenik pročelnika za kulturu, i naša Subotičanka u Zagrebu Ninoslava Zeković, koji su zaslužni da predstava bude financijski podržana. S druge strane, ravnatelj Kazališne družine ‘Histrion’ Zlatko Vitez očitovao je nesvakidašnju spremnost da upravo oni budu producenti koji će omogućiti sve kazališne uvjete da predstava bude na najvišoj razini“, kaže Tomislav Žigmanov, te dodaje kako je Vlatko Dulić, osim što je stalno podržavao inicijativu, dramatizirao i na koncu režirao predstavu, najzaslužniji što u njoj igra hrvatska reprezentacija kazališnih glumaca – od Nine Erak Svrtan, Vesne Tominac Matačić, Suzane Nikolić i Ivane Buljan do Borisa Svrtana, Gorana Grgića, Dražena Kühna i Davora Svedružića. Među njima su tri profesora na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, dok su dvoje prvaci u nacionalnom teatru, dodaje Žigmanov.
Publika je predstavu, barem po reakcijama, dobro prihvatila, ističe Tomislav Žigmanov. Budući da je djelo pisano na bunjevačkoj ikavici, postojao je strah koliko će to razumjeti oni koji ne dolaze s ovih prostora, rekao je Žigmanov.
„Ipak su ti univerzalni nanosi u svakoj naraciji bili snažniji i jači, tako da je publika mogla prepoznati i tragičnost i komičnost u samoj predstavi, što je onda, naravno, rezultiralo i njihovom reakcijom, pljeskom, smijehom. Drugim riječima, mislim da je publika predstavu dobro mogla razumjeti i da njihove pozitivne reakcije jesu ohrabrenje ili potvrda da se predstava može smatrati uspjelom“, kazao je Žigmanov.
U razgovoru s glumcima koji su zaslužni za kvalitetu ove dramske predstave čuli smo kako su bunjevačku ikavicu učili slušajući je od Dulića. „Naš kolega i redatelj, rođeni Subotičanin, kojeg od milja zovemo Lala, sve je vrijeme bio prisutan i korigirao naše akcente. Koliko smo u tome uspjeli to će vaša publika najbolje reći i zato se posebno veselim dolasku u Suboticu“, kaže Vesna Tominac Matačić.
S druge strane, zadarska glumica Ivana Buljan-Legati koja se vrlo dobro snašla u ulozi na ikavici kaže nam kako postoji jedan dio zadarskog zaleđa koji ima ta zapjevavanja koja ima i Vojvodina, pa se ona time vješto poslužila. „Kultura bačkih Hrvata mi je bliska utoliko što sam odrasla s ljudima koji su bili vezani uz zemlju, jedni za druge, u nekom vremenu koje je sad jako daleko od ovoga u kojem živimo. Mislim da je zemlja, prijateljstvo i vezanost nekih sudbina, nešto što nas sve povezuje bez obzira na kojem meridijanu živimo. Plaši me samo hoće li to moje dijete jednog dana prepoznati“, objašnjava nam Ivana.
Glumac Boris Svrtan je izrazio nadu da će se ova suradnja s Hrvatima iz Vojvodine i dalje njegovati. „Ovaj projekt je iskorak ka ikavici i mislim da bi tu kulturu i dalje trebali širiti i upozoriti naše vlasti da postoje Hrvati izvan domovine koji vape za nježnošću. Oduševljen sam što sam u ovom komadu i kupam se u tom jeziku koliko god mogu“, kaže Svrtan.
Podsjećanje da postojimo
Redatelj predstave Vlatko Dulić kaže nam kako je njegova prvenstvena ideja bila da se „rič“ bunjevačkih Hrvata iz Bačke po prvi puta čuje u nekom zagrebačkom kazalištu. „Kada sam prije četiri godine prvi put čitao Tomin tekst, počeo sam o tome razmišljati. Želio sam da se naša ‘rič’ ovdje čuje, te da odavde na ovaj način doprinesemo i podsjetimo da postojimo“.
Na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, svoj su veliki stvaralački doprinos dali u glazbi Pere Ištvančić i u scenografiji slikar Ivan Balažević, obojica podrijetlom iz Vojvodine. Scenograf nam objašnjava kako je osnovna stvar o kojoj se prilikom izrade scene vodilo računa to da će ova predstava putovati, što znači da je scenu trebalo prilagoditi i prostoru koji nije teatarski. „S redateljem sam dogovorio da ona kreativna komponenta bude minimalistička, bez previše raskoši i folklorizacije. Gledao sam da to bude zgusnuto s nekoliko simboličkih elemenata koji će doprinijeti u ugođaju i reći što je bio i što danas jest život naših ljudi tamo“, rekao je Balažević.
O zainteresiranosti publike za ovu predstavu govori podatak da su karte i za idući dan bile rasprodane, dok smo komentar o njenoj kvaliteti i dojmovima zatražili od nekoga iz struke. Glumica Višnja Babić nas tako uvjerava kako je uživala u predstavi: „Ona je glumački sjajna, a naravno osobno uvijek najviše uživam u glumcima. Bila mi je vrlo interesantna, a posebno je bilo zanimljivo slušati ih kako govore“.
„Bunjevački blues“ svoju izvedbu imao je i u Vojvodini, te je tako njegova premijera održana 5. prosinca u somborskom Narodnom kazalištu, te dan poslije, 6. prosinca, u subotičkom.
Tekst: Dijana Prćić i Nela Skednerović
Fotografije: Ivan Ivković Ivandekić i Tomislav Šmider
Prva kazališna predstava na dijalektu bačkih Hrvata u Zagrebu
Kazališna predstava „Bunjevački blues“ u režiji Vlatka Dulića, na tekst Tomislava Žigmanova, doživjela je 15. studenoga 2013. godine svoju praizvedbu na sceni Histrionskog doma i zagrebačkoj publici vrlo vjerno približila svu tugu salašarskog života bunjevačkih Hrvata sa sjevera Bačke. Kroz vizuru postarijeg bračnog para s Čikerije, bać Tome (Vlatko Dulić) i snaš Lozike (Nina Erak - Svrtan), njihove duge zimske razgovore uz toplu krušnu peć, kada na salašu ionako nema puno posla, redaju se tužne sudbine njihovih suvremenika iz neposredne okolice Tavankuta, Male Bosne, Bikova, sve do Subotice, maestralno prikazane kroz monologe vrsne glumačke postave „Histriona“.
Tuga iliti blues života protkanog u konstantnoj borbi s neimaštinom i sudbinom malog čovjeka rastrganog između golemog procjepa između posve normalnih ljudskih želja za blagostanjem i stvarnih mogućnosti surove realnosti, povezuje tragičarskim epilogom okončane priče o Miji i Enti (Goran Grgić), Emi i Janji (Vesna Tominac – Matačić), Vranji i Sivi (Davor Svedružić - Boris Svrtan), te Veci i Mandi (Ivana Buljan – Legati).
I baš lik Mande, jedanaestog djeteta u skromnoj paorskoj obitelji, rođenoj s jednom „dužom“ nogom, i unaprijed određenoj sudbini vezanoj za doživotno samotnjaštvo u okvirima salaša, kojoj je vjera jedina utjeha vrednovanja vlastitog postojanja, toliko vjerno prikazuje skromnost i poniznost bunjevačkih Hrvata s krajnjih bačkih prostora. Ali i svi ostali navedeni likovi, još jednom oživljeni divanom na rubu stalnog, duhovitog konflikta glavnih postarijih protagonista, zorno ilustriraju prikaz jednog dijela hrvatskog ikavskog puka koji se cijeloga svoga tužnoga života vodi respektom prema sudu „svita“ u neposrednom okruženju. Iako neovisni o sudu istog, živeći na pomalo izoliranim salašarskim jedinicama isključivo od plodova svog mukotrpnog rada, uvijek su u strepnji što će ljudi reći o njima i kako će izgledati u njihovim očima. Takav nepokolebljiv stav, kao i stoljećima naučena poslušnost vladajućim državnim nomenklaturama, rezultirat će najvećom mogućom obiteljskom tragedijom i koštati Miju života njegova sina jedinca, očevim nagovorom potjeranog u jedan od posljednjih ratova.
Zbog svega viđenog, briljantno odigranog i scenski vjerno upriličene zbirke pripovjedaka „Prid svitom: saga o svitu koji nestaje“ Tomislava Žigmanova, kazališna predstava „Bunjevački blues“ je vrijedan umjetnički doprinos sprečavanju nestajanja jednog „svita“ koji (je) divani(o) ikavicom i ponosno živi(o) svoje živote na sjeveru Bačke. (Dražen Prćić)
