Festival „Bunker fest", u organizaciji Studentskog kulturnog centra Novi Sad i Kreativne radionice „Bunker", nekoliko godina unatrag nastoji afirmirati „manjinske umjetničke prakse", odnosno autore čije stvaralaštvo predstavlja otklon od postojećih okvira. Tako je ovogodišnje izdanje festivala, održanog 7. i 8. listopada, predstavilo autore i skupine koji su ostvarili ozbiljne umjetničke domete, a ostali dosljedni svom „manjinskom rukopisu".
Jovan Gvero iz SKCNS-a kaže kako postoje umjetnici koji zbog radikalnosti svojeg izričaja ne nailaze na interes vlastitih manjinskih institucija.
„Ove godine smo objavili jednu knjigu na rusinskom jeziku, shvativši da institucije koje rade na rusinskom jeziku nemaju senzibiliteta za tako radikalne umjetničke rezove, osobito ne kada se radi o jeziku koji je eksplicitan i urban. Kasnije smo uvidjeli da to nije slučaj samo u rusinskom, nego da je tako i s nekim drugim jezicima. Zbog toga smo se odlučili pokušati predstaviti što se to događa na umjetničkom planu, na jezicima manjina. Mi ćemo i dalje nastaviti komunicirati s takvim umjetnicima", rekao je Jovan Gvero.
U okviru festivala, u petak su se u klubu „Fabrika" predstavili književni autori koji pišu na hrvatskom jeziku. Govoreći kako su rijetke prilike da se na javnoj sceni Novog Sada govori i o književnosti koja se stvara na hrvatskom jeziku u Vojvodini, a koja je prisutna na ovim prostorima više stoljeća, Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, istaknuo je kako je hrvatska književnost u Vojvodini najslabije institucionalno razvijena, te da od 90-ih godina pokušava izgraditi svoju „infrastrukturu" kroz pokretanje časopisa na hrvatskom jeziku, stvaranje književne elite, integraciju u suvremene tokove hrvatske i srpske književnosti i ulazak u globalizacijske procese.
„O hrvatskoj književnosti se malo zna iz razloga što je ona za vrijeme socijalizma bila integralni dio jugoslavenskog kulturnog prostora. Činjenica koja određuje književnost jest da ona postoji izvan središnjeg Novog Sada, ali dijeli sudbinu provincije. Hrvatska književnost je bila isključena iz jednog prostora stvaranja, a ujedno je i bila suočena s izazovima stvaranja vlastitih reprezentativnih praksi. Dugo nismo imali književni časopis, a tek od 2002. godine dobivamo NIU 'Hrvatska riječ'. Danas možemo reći da je više od dvadeset ljudi prisutno, s barem po jednom ozbiljnom knjigom, kada je u pitanju književni prostor u Vojvodini, kao i da su pokrivene sve generacije", rekao je Žigmanov.
On je u svojemu predstavljanju hrvatske književnosti istaknuo i to da jezik nije primarna kategorija koja određuje pripadnost književnika određenom korpusu nego da to može biti njegovo etničko podrijetlo, ali ih to može uključiti i u prostore drugih nacionalnih manjina.
Predstavljajući sebe, i ono što stvara, govoreći o malim i velikim književnostima u ovom, kako kaže, našem raskomadanom svijetu, svoje pjesme čitao je Zvonko Sarić. Novosadskoj publici se svojim još neobjavljenim pjesmama u prozi, predstavio još jedan autor iz Subotice, Mirko Kopunović, naglasivši kako je bitno surađivati i omogućiti mladima da se pokažu. Publici se predstavio i Stjepan Bartoš, hrvatski književnik koji živi i stvara u Novom Sadu. Čitajući svoje ulomke, Bartoš je predstavio i onu stranu hrvatske književnosti u Vojvodini koju čine drame i priče.
Osim predstavljanja književnosti Hrvata u Vojvodini, u okviru Bunker-a otvorena je i izložba stripova Dušana Durmana, predstavljen je časopis „Vzlet" na slovačkom jeziku i časopis „Nova misao" koji pokriva suvremeno stvaralaštvo Vojvodine. Također, otvorena je i izložba grafika Danijela Babića, predstavljena književna scena Rusina u Vojvodini gdje je sudjelovao Ivan Međeši, autor urbanog romana na rusinskom jeziku „Špaciri po spodku dunca" koji je objavljen u izdanju SKCNS-a i Kreativne radionice Bunker. Predstavljen je i časopis „Sjeverni bunker" te knjige Minje Bogavac „Moj slem je duži od tvog", najsvježije izdanje SKCNS-a.
Tekst i fotografije: Ankica Jukić-Mandić
