Etnološki odjel Gradskog muzeja Sombor ima bogatu zbirku koju čine alatke za poljodjeljstvo, kolekcija narodnih nošnji, zbirka ćilima, ponjava i ručnika, zbirka liciderskih kalupa, te zbirka uskrsnih jaja, namještaja i pokućstva i foto dokumentaciju. Prvi predmet u etnografskoj zbirci upisan je 1899. godine. Od tada zbirka je iz godine u godinu bivala sve bogatija, ali je dio brižljivo prikupljanih predmeta iz etnološkog odjela, oko 600 predmeta, odnijet iz Sombora tijekom mađarske okupacije u Drugom svjetskom ratu i nikada nije vraćen. Nas je zanimalo ima li u etnološkom odjelu predmeta vezanih za Hrvate iz bunjevačke i šokačke skupine koji stoljećima žive na prostoru Sombora i okolnih naselja.

Nošnja

Ono po čemu se prepoznaje jedna etnička skupina svakako je nošnja, pa smo naše istraživanje na etnografskom odjelu i krenuli od šokačke i bunjevačke nošnje. I pomalo neočekivano naišli smo na podatak nekadašnjih kustosica Katarine Osvald Kupusarević i Dušanke Ogar da je šokačka nošnja za prvih 110 godina postojanja etnografske zbirke nošnja koja je najviše istraživana na etnološkom odjelu. U zbirci su nošnje iz Vajske, Berega, Monoštora, Baranje, Sonte, Bača, uglavnom s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Prema ocjeni nekadašnjih kustosica, tu nošnju odlikuje bogatstvo boja, krojeva, materijala i ukrašavanja. Bogat je i nakit u bačkih Šokaca. Karakterističan je nakit od konjske dlake s upletenim raznobojnim staklenim perlicama, nanizana srebrnasta stakla i niske od srebrnog sitnog novca. Bunjevačka nošnja predstavljena je primjercima iz Sombora, Lemeša i Čonoplje. Izrađena je od platna, somota i svile, a ponekad i od čohe. Boje koje dominiraju su crna, smeđa i boja trule višnje. Još prije dva desetljeća tadašnje kustosice angažirane u etnološkom odjelu konstatirale su da se originalne bunjevačke nošnje na terenu rijetko nalaze. Zanimljiv je i podatak da je 1966. godine Monoštor bio predmetom terenskog istraživanja, kada je na magnetofonskoj vrpci snimljeno kazivanje o šokačkim svatovima, 52 stiha šokačkog bećarca i naricanja za pokojnikom. Tri godine kasnije stručno je obrađen šokački vez. Šokci su predmetom istraživanja etnologa bili i narednih godina, a istraživala se odjeća za kajanje u Monoštoru, te žalbeni običaji, naročito prilikom smrti momka ili djevojke.

Predan rad Kalmana Gubice

Mnogo toga zapisanog i sačuvanog u etnološkom odjelu zasluga je Kalmana Gubice (1870. – 1916.), povjesničara koji je napustio učiteljski poziv u Monoštoru i posvetio se etnološkim istraživanjima na terenu. Kustosom Gradskog muzeja postao je 1907. godine i od te godine počinje značajniji razvoj etnološkog odjela. I sam Gubica radio je na terenu, a poseban interes imao je za šokačku skupinu Hrvata. Rezultat njegovog istraživanja su etnografski radovi o životu Šokaca objavljeni 1908. godine. Originalni rukopisi čuvaju se u depoima etnološkog odjela, a među sačuvanom građom su i crteži s oplećaka iz Berega, Plavne, Bača i Vajske, crteži spomenika sa šokačkih grobalja, popis osobnih imena iz Berega, Santova, Bača i Vajske, zapisani bećarci iz Berega, crteži dijelova kuća iz Berega i Santova.
U etnološkom odjelu čuvaju se i rukopisi hrvatskog etnomuzikologa Vinka Žganca, koji je od 1927. do 1941. godine u Somboru imao odvjetnički ured. Rukopis ima pet cjelina, a značajno je izdvojiti Narodne popijevke iz Sombora i okolice i Napjeve iz Sombora i okolice. Za tim rukopisima hrvatski etnomuzikolozi tragali su desetljećima.
Detaljnim pregledom zbirke etnološkog odjela vidljivo je da je etnološka građa o šokačkoj skupini Hrvata mnogo bogatija od bunjevačke skupine Hrvata, jer, za razliku od Šokaca, etnolozi su manje istraživali Bunjevce, prije svega kada je riječ o bilježenju običaja i pjesama. Međutim, i za jednu i za drugu skupinu zajedničko je da je u muzejskoj postavci izložen tek mali dio građe. U stalnoj postavci su dijelovi odjeće i nošnje, te vjenčanih fotografija i uskrsnih jaja.

Antrfile:

U zbirci uskrsnih jaja iz Monoštora i Berega. Etnolozi koji su prikupili ta jaja objasnili su i tehniku njihove izrade. Prvo se iz jajeta kroz dvije rupice odstrane bjelanjak i žumanjak. Ljuska jajeta zatim se prtemaže bjelanjkom i preko se lijepe raznobojni papiri, raznobojna vunica, svila, pliš, umjetno cvijeće. Na krajevima jajeta svileni konac i pantlike se vežu u ruže. Ovako ukrašeno jaje kačilo se na lampu ili zrcalo. Obično su takvo jaje djevojke poklanjale momku za koga će se udati.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)