Poslije Subotice, Beograda, Osijeka i Zagreba knjiga Tomislava Žigmanova „Osvajanje slobode - Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog prevrata 2000.", koju je 2011. godine objavilo Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice, predstavljena je 12. travnja 2012., u Medija centru Vojvodine u Novom Sadu.
O njoj je dr. sc. Aleksandar Vukić, znanstveni suradnik Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba, jedan od recenzenata, ustvrdio: „Analiza položaja Hrvata temelji se na tri postavke koje čine polazište autorova istraživanja. 1) Na položaj hrvatske manjine presudno utječu politički odnosi u Srbiji, konstelacija snaga različitih političkih opcija u Srbiji iz kojih izviru manjinske politike, te, naravno, i opći ekonomski, društveni i kulturni odnosi u Srbiji; 2) odnosi unutar same hrvatske manjinske zajednice, kako institucionalni, tako i politički i kadrovski i 3) dinamika odnosa Republike Hrvatske i Republike Srbije koji, prema autoru, umnogome određuju i odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u Srbiji."
O knjizi, te o položaju manjina, posebice hrvatske u Srbiji, govorili su izvršna direktorica zrenjaninskoga Centra za razvoj civilnog društva mr. sc. Snežana Ilić, politolog prof. dr. Duško Radosavljević i autor.
„Jedan od faktora koji je omogućio koračanje hrvatske zajednice i hrvatske samouprave korakom od sedam milja naročito od 2008. jest njezino političko organiziranje. Mislim tu prije svega na najjaču, najutjecajniju političku stranku vojvođanskih Hrvata, na DSHV, koja je svom koalicijskom partneru, vladajućem DS-u, mogla ispostaviti kao politički relevantnu agendu potrebe svoje manjinske zajednice. Doduše, bilo je u tom koraku od sedam milja i sapletanja, a to je partizacija ukupnog društvenog života u Srbiji, pa tako i u hrvatskoj zajednici", ustvrdila je Ilićeva. O zaštiti hrvatske i srpske manjine u Srbiji i Hrvatskoj, kazala je Ilićeva, nije nebitno već posve značajno poboljšanje susjedskih, srpsko-hrvatskih odnosa, česti susreti dvaju predsjednika i aktivniji rad Međuvladine mješovite komisije.
„Iz insajderske i stručne perspektive nastale su i dvije njegove, kako ih Tomislav Žigmanov označava, sociografske studije: 'Hrvati u Vojvodini danas : traganje za identitetom' (2006.) i 'Osvajanje slobode : Hrvati u Vojvodini 10 godina nakon listopadskog prevrata 2000.' (2011.) na osnovi kojih će se i nakon sto godina vjerno moći rekonstruirati život Hrvata u Srbiji u posljednja dva desetljeća, odnosno prvih deset godina hrvatske manjinske samouprave. I što je za mene najintrigantnije, najzanimljivije u ovoj knjizi? Navest ću nekoliko stvari iz dva različita kuta: iz čisto ljudskog i iz stručnog kuta nekoga tko se bavi manjinskom problematikom. Na ovom ljudskom planu, kao za građanku Srbije, za mene je bila krajnje poražavajuća činjenica iznesena u knjizi da ni poslije skoro 20 godina nije procesuiran niti jedan zločin protiv 25 ubijenih i nestalih Hrvata u Vojvodini. To baca veliku sjenu na srbijansko sudstvo i ostavlja krvavi trag na vojvođanskom multikulturalizmu. U stručnom pogledu, u ovoj knjizi zaista imponiraju najmanje tri stvari: faktografsko obilje, tj. opseg i kvaliteta informacija o hrvatskoj zajednici, zatim analitičarska pronicljivost, odnosno stalno uvezivanje svih događaja u šire kontekste i u procese dužeg trajanja i kritičko preispitivanje, tj. spremnost autora da zrelo i odgovorno, na momente lucidno i politički hrabro, iznosi svoja stajališta, svoje ocjene događaja i kretanja unutar i izvan zajednice. Sada je već izvjesno da sve manjine, pa tako i hrvatska, osim vlaške i romske, bilježe opadanje po posljednjem popisu, što znači da opada i realna multietničnost Srbije, živo tkivo državnog multikulturalizma. I tako osvajanje manjinskih sloboda polako postaje utrka s vremenom. Kao što sam već jednom rekla, već kroz nekoliko desetljeća imat ćemo vjerojatno, uz svu nekonzistentnost, neiskrenost i nedosljednost i simulaciju multikulturalizma, sve više manjinskih prava i sve manje ljudi/građana Srbije koji će moći uživati plodove te mučno osvojene slobode", završila je svoje izlaganje Snežana Ilić.
„Mi koji smo živjeli i živimo u Srijemu proživjeli smo te 1990./'91. godine sve ono što se navodi u knjizi Tomislava Žigmanova. Bili smo svjedoci 'humanog preseljenja stanovništva', 'terora niskog intenziteta' u koji su se podrazumijevali miniranje katoličke crkve u Vašici, paljenje drvene, naravno katoličke crkve u Erdeviku, nestanak ljudi koje ne možeš pronaći... U to vrijeme u Srijemu se brzo smrkavalo, a teško razdanjivalo i dandanas se nije razdanilo dovoljno", rekao je na početku svoga izlaganja drugi predstavljač knjige „Osvajanje slobode" Duško Radosavljević. On je rekao da će netko u Srbiji ipak morati objasniti, kao što on svojoj djeci mora objasniti, zašto im sada baka i djed žive u Hrvatskoj, kako je od popisa 1981. pa do popisa 2002. godine nestalo 50 posto pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji, koji su uzroci nestanka stanovništva i je li država organizirano stajala iza toga rasapa.
„Kao što cijela Srbija ne živi u Beogradu, kao što cijela Vojvodina ne živi u Novom Sadu, tako ni svi Hrvati ne žive u Subotici", rekao je Radosavljević te dodao da to mora shvatiti i najutjecajnija politička stranka među ovdašnjim Hrvatima - DSHV, koja u to vrijeme nije imala, kako je rekao, „priču za Srijem".
Začuđujuće je bilo u to vrijeme, naglasio je Radosavljević, i djelovanje novinara koji su tada išli samo do Kuzminske petlje i zbog toga je cijeli svijet znao samo za problem Hrtkovaca, a nitko nije znao za problem Sota, nitko nije znao za problem Kukujevaca, nitko nije znao za problem Morovića...
„Od 2000. godine situacija se za nacionalne manjine u Srbiji popravlja, ali se ona nije dovoljno popravila te su manjinske zajednice danas često tek ures demokracije u Srbiji", ustvrdio je Radosavljević napominjući postojanje poteškoća oko osnutka hrvatskih institucija u Srbiji, slabe zastupljenosti u tijelima državne uprave, neuvođenje zajamčenih mandata za manjinske zajednice. U kontekstu posljednjeg, on je ocijenio nepotrebnim i štetnim sudjelovanje predstavnika manjinskih zajednica na listama tzv. većinskih stranaka.
„U Srbiji se mora promijeniti Ustav, a Srbiju bi trebalo podijeliti na nekoliko jedinica s visokim stupnjem autonomije, a njih bi trebale činiti Vojvodina, jugoistočna i jugozapadna Srbija, na koje bi trebale biti prenesene brojne nadležnosti", kazao je Duško Radosavljević.
Na koncu, nazočnima se obratio i autor knjige „Osvajanje slobode" Tomislav Žigmanov, koji je rekao da se o hrvatskoj zajednici koja živi u Srbiji još uvijek malo zna, da je pred tom nacionalnom zajednicom zadaća razvijanja njezinih manjinskih institucija, napose u dijelu informiranja i prosvjete, te da je čeka borba za ravnopravnost, to jest za ostvarivanje manjinskih prava u obujmu i kvaliteti kakva uživaju, po brojnosti, slične nacionalne zajednice u Vojvodini.
„Hrvati u Vojvodini imaju puno razloga proteklo desetljeće smatrati pozitivnim u svojoj skorijoj povijesti, budući da je došlo do poboljšanja njihova društvenog položaja, ali još uvijek trebaju biti i svjesni određenih deficita u tome području - prije svega odgovornosti države Srbije kada je riječ o normativnom okviru i manjinskim politikama - ali i vlastitih slabosti, kako kadrovskih tako i iskustava glede upravljanja institucijama", naglasio je Žigmanov.
Kada je riječ o mogućim pomacima na planu poboljšanja društvenog položaja Hrvata u Vojvodini, on je istaknuo da će do njega doći s demokratskim razvojem Srbije, osobito u dijelu institucionalnog okvira i pro-manjinskih politika, što će podrazumijevati i odsutnost interesa velikih stranaka za kadrovskom okupacijom manjinskih institucija, zatim s većim brojem edukacijskih sadržaja za pripadnike hrvatske zajednice te djelatnom i prema interesima Hrvata u Vojvodini usmjerenom vanjskom politikom Republike Hrvatske«".
Tekst i fotografije: Mirko Kopunović
