Nela Tonković je povjesničarka umjetnosti, s master diplomom kulturne politike i menadžmenta, i doktora muzeologije i heritologije. U periodu od 2010. do 2013. godine radila je kao kustosica Suvremene galerije Subotica, a od 2013. do 2018. godine bila je direktorica te galerije. Od veljače 2019. do prosinca 2020. godine rukovodila je radom Narodnog muzeja u Šapcu. Aktivno se bavi istraživanjem politike kolekcioniranja i izlaganja suvremene umjetnosti u javnim ustanovama u Srbiji, dok je njena profesionalna praksa usmjerena ka strateškom menadžmentu institucija zaštite i održivog korištenja kulturne baštine, upravljanju u polju produkcije vizualne umjetnosti, kao i medijaciji suvremene umjetnosti. S Nelom Tonković razgovarali smo, među ostalim, o radu na budućim postavkama, profesiji kustosa, angažiranoj umjetnosti i o njenom porivu društvenoga angažmana.
Kada se vraćate iz Šapca i ponovno zapošljavate kao kustosica u Suvremenoj galeriji Subotica? Što će galerija ove godine ponuditi publici? Na kojim budućim postavkama i programima Vi radite kao autorica izložbi, što pripremate kao kustosica?
S mjesta direktorice Narodnog muzeja Šabac razriješena sam u prosincu 2020. godine, kada sam ponovno došla na radno mjesto kustosice Suvremene galerije Subotica, koje je bilo u mirovanju zbog mog prethodnog izbora na funkciju. Administrativno, povratak nije bio kompliciran, no donio je određeni izazov u profesionalnom smislu u svezi s izložbama koje sam kurirala te 2021. godine i veoma sam zahvalna kolegama koji su mi prepustili neke programe – jer se program planira godinu dana unaprijed, a moj povratak bio je ipak iznenađenje u kojem su mi kolege pomogle da se snađem. Ove godine počeli smo veoma ambiciozno, izložbom The Arrangement Marine Marković, nastavljamo izložbom Jelene Grujičić Home Is Where Your Heart Beats, koja nas očekuje u rujnu, pa uzbudljivom tematskom izložbom Artikulacije: Afera čije su idejne autorice Ivana Ivković i Tanja Juričan, a godinu završavamo izložbom nagrađivane mlade umjetnice Nadežde Kirćanski, ona će biti u potpunosti izvedena kao prostorni projekt namijenjen samo našoj Galeriji – sasvim novo djelo. To su izložbe na kojima radim do kraja godine. Vrijedi spomenuti i izložbu fotografa Mihaila Vojvodića, kao i zajedničku izložbu Laure Peity-Sagmeister i Andrása Siflisa, za koje su zadužene moje kolege.
Što podrazumijeva profesija kustosa? Jesu li kustosi vitalni pratitelji umjetnosti?
Profesija kustosa splet je mnogih znanja koja se trebaju steći kako bi se umjetnost „posredovala". Kustos je, još od otvaranja prvih kolekcija javnosti, medijator između onoga što se gleda, a što ne može govoriti samo – kao što je to umjetničko djelo ili muzejski predmet – i posjetitelja koji želi saznati. Dakle, kustos je tu da istraži i da komunicira znanja publici. Recimo da je kustos, kako se to danas kaže, »facilitator« za umjetnost.
Vi ste povjesničarka umjetnosti. Je li imperativ multidisciplinarnog pristupa u Vašem radu i što to podrazumijeva u praksi?
Da, naravno. Multidisciplinarnost je uvjet bez kojeg se danas ne može valjano raditi skoro niti jedan posao, pa tako ni ovaj moj. U slučaju profesije povjesničara umjetnosti, multidisciplinarnost podrazumijeva konzultiranje mnogih humanističkih, pa i drugih znanosti, u procesu istraživanja. A onda, naravno, i mnogih formalnih i implicitnih znanja jednom kada se rezultat istraživanja uputi javnosti – bilo to u obliku izložbe, teksta...
Kakvo je stanje kulture u Subotici danas? Ulažu li gradske vlasti napor da kulturnu politiku učine progresivnom i autentičnom?
Teško mi je govoriti o kulturi u Subotici danas, jer to nije kultura jednog grada – nije sveobuhvatna i dostupna, uglavnom se i ona podijelila na sitnije „feude", u pravom smislu te riječi postala je plijen koji će razgrabiti oni na vlasti i svatko će biti sretan samo među „svojima". Ovdje prije svega mislim na institucionaliziranu kulturu. Iz nje je prognana kreativnost, smjelost za novo, participativnost, staranje o stasavanju i obrazovanju publike, javni interes, a uselio se konzervativizam, palanaštvo, lažni moral, tromost i neznanje. Otoci nade, kao i uvijek, postoje. Oni su entuzijazam pojedinaca koji razumijevaju kulturu kao pitanje opstanka gradske zajednice, aktivizam nekolicine civilnih udruženja i dobar, često nevidljiv, rad određenih institucija. Ipak, otoci su okruženi morem strogo kontrolirane i srčano poticane osrednjosti. Napor gradskih vlasti u ovom smislu ograničen je na održavanje stanja koje sam opisala.
Postoji li danas angažirana umjetnost, kako u svijetu tako i na ovome podneblju?
Itekako postoji! I ne samo da postoji, već je uveliko i muzealizirana, odnosno u potpunosti prihvaćena kao iskaz umjetničkog stava – dovoljno je samo da pogledamo što stvaraju, koji nivo produkcije postižu i dokle sve dopiru umjetnički glasovi Ai Weiweia, Taniae Bruguer, Gian Maria Tosatti, da navedem samo neke od najznačajnijih angažiranih umjetnika danas. Na ovom podneblju situacija je prilično slična: ima mnoštvo umjetnika čiji rad se odnosi na vrijeme u kojem živimo i poziciju koju u njemu branimo. Rena Rädle i Vladan Jeremić u Srbiji, Igor Grubić u Hrvatskoj, a u posljednje vrijeme i čitav niz mlađih umjetnika koji se bave pitanjima ekologije i opstanka.
Zbog čega se u današnjem svijetu više ne javljaju neoavangardni umjetnički pokreti?
Neoavangardu možda treba promatrati kao jedan historijski period koji prethodi suvremenoj umjetnosti. Ako to prihvatimo kao početnu premisu, onda se možemo igrati dalje, pa reći da će se jednom možda javiti neo-neoavangarda, ali kao reakcija na već etablirani i kodificirani „historijski" stil. Svakako, to ne bi bilo laskavo za neoavangardu, jer bi značilo da njen duh inovacije i invencije više nema isto značenje. No, stvar s pojavom neoavangarde – kao, uostalom, i avangarde same – ukorijenjena je u društvenoj realnosti koja je proizvodila određene okolnosti i umjetnost nedovoljno oštru i nesklonu progresu. Avangarda i neoavangarda su reakcija na takvu postavku stvarnosti. One su umjetnost koju je pokretala želja da se umjetnost pobijedi sredstvima te iste umjetnosti. Poprilično zbunjujuće, čini se. Ali opet, treba se vratiti društvenim okolnostima i razumjeti ovu umjetnost kao pokušaj da se umjetnost odijeli od takvog društva i da se uspostavi kao potpuno autonomno područje života.
Može li se danas biti apolitičan? Što mislite o čestim tvrdnjama da su svi političari isti? I Vi ste društveno angažirani, među ostalim, bili ste kandidatkinja za zastupnicu na izbornoj listi „Marinika Tepić – Ujedinjeni za pobedu Srbije". Koji je poriv Vašeg društvenog anagažmana?
Vjerujem, često to i izgovaram, da je moguće biti apolitičan, ali da to nije dobar izbor. Politika određuje uvjete života jednog društva i presudno ga oblikuje. U ovoj zemlji, poslije desetljeća iscrpljivanja teškim životom, povjerovali smo da ništa ne zavisi od nas, da nema razlike među političarima, da pristojnim ljudima nije mjesto u politici, što su sve sjajni uspjesi onih koji politiku koriste isključivo za postizanje svoje dobrobiti i boljitka onih koji su uz njih, a nikada im nije bilo ni u primisli da trebaju raditi za čitavo društvo. Međutim, taktike uvjeravanja ljudi da su nemoćni da bilo što mijenjaju kreću se od veoma suptilnih do otvoreno prijetećih i naravno da postižu svoj cilj. Trebalo bi se daleko više baviti vraćanjem moći ljudima, uvjeravanjem da postoje i drugačiji životi od ovog koji mi živimo, lišeni prava da odlučujemo i svedeni na nemoćno klimanje ili odmahivanje glavom. Moj poriv da se društveno angažiram je upravo taj: želja da se stvori bolje, pravednije i sretnije društvo zasnovano na humanističkim vrijednostima. Možda zvuči kao utopija, pogotovo imajući u vidu povijest ove zemlje, ali bilo je perioda kada se ona primicala ovim idealima. I naravno, savjest – moja mi savjest ne da da mirno prihvatim nepravdu.
Kako se formirao Vaš svjetonazor, Weltanschauung, stavova o svijetu i svemu što čovjeka okružuje?
Pitanje koje ste mi postavili zahtijeva duboko promišljanje, međutim ne želim mistificirati odgovor, pa neću ovdje posezati za velikim mislima, već ću objasniti okolnosti u kojima sam stasavala najprije kao relativno bezbrižno, a zatim i kao misleće biće. Odrastala sam ’90-ih godina, pošla sam u prvi razred osnovne škole kada je počeo rat koji je bjesnio, kako je izgledalo, daleko od nas. Ali već u razredu je bilo djece čiji su očevi bili na fronti i to saznanje bilo je veoma uznemirujuće. Te godine pamtim kao godine sloma svih vrijednosti i godine iz kojih ništa nije trebalo ponijeti sa sobom iz društva u život kao neko moguće utemeljenje. Naravno, orijentir u tim strašnim godinama bili su uvijek razumni roditelji i prijatelji, svi su stajali na braniku istine i suosjećanja. Djeluje mi danas kao da su me ’90-e prilično odredile – dominantan društveni model bio je model koji nipošto nisam željela usvojiti. Period demokratskih promjena u našoj zemlji također me je oblikovao u uvjerenju da je moguće biti bolji, te da borba za pravednije društvo nije uzaludna. I danas tako mislim o tom razdoblju, pogotovo o djelu Zorana Đinđića, čiji su život i snaga u meni ostavili ogroman trag. Zatim je tu vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao faza velikog intelektualnog traganja i pobjeđivanja svojih granica u suočavanju s nekim konceptima meni do tada nerazumljivim – s modernom umjetnošću, na primjer, čiji su me heroji uvjerili da umjetnost mora tragati dalje. Zbog toga se danas bavim suvremenom umjetnošću, zbog toga danas promišljam o ovom društvu, zbog toga vjerujem da svatko od nas može biti bolji. Mogla sam svoje stavove prenijeti i putem nekoliko »ključnih riječi« ili imena, ali ovako ću možda potaknuti neke od čitatelja da se zamisle nad stanicama svog života i da pokušaju povući niti između sebe nekada i sada.
„Sve u svemu, stvaralački čin nije predstava u kojoj je umjetnik sam; promatrač dovodi djelo u kontakt s vanjskim svijetom, dešifrirajući i interpretirajući njegove druge vrijednosti, i tako daje svoj doprinos stvaralačkom činu. To postaje još jasnije kada pokoljenja daju svoj finalni sud i nekada rehabilitiraju zaboravljene umjetnike." Slažete li se s ovim riječima Marcela Duchampa?
Potpuno i bez ikakve sumnje! Mogao ih je izgovoriti i netko drugi, ali Marcel Duchamp, otac avangarde i, posredno, suvremene umjetnosti, znao je točno o čemu govori: zalagao se za umjetnost koja nije „retinalna", nije jasna iz prvog pogleda, već je u njeno razumijevanje potrebno uključiti i um. Naravno da, angažiranjem svijesti, promatrač sagledava i druge nivoe umjetničkog djela i izgrađuje svoj odnos s njim. Ova Duchampova izjava u potpunosti demokratizira postupak određivanja prema umjetnosti i njenim vrijednostima, potiče i publiku da se uključi u važan posao izgrađivanja značenja nekog djela. Ona je i veoma vizionarska, jer se na principima ove izjave danas izvode vrhunski muzejski i galerijski programi za publiku širom svijeta.
Imaju li smisla likovne kolonije ovdje i sada? Posjećujete li neke likovne kolonije?
Moram priznati da nikada nisam posjećivala likovne kolonije, uvijek mi je bilo izazovnije promatrati što umjetnik može učiniti sam, u okruženju samo svojih misli, iskustava, stavova, pa sam češće odlazila u ateljee i tamo doživljavala stvaranje kao individualan čin. Likovne kolonije nisam posebno niti istraživala, jer mi se čini da možda već krajem ’60-ih godina, na tlu nekadašnje države Jugoslavije gube relevantnost i ostaju samo relikt plemenite misli o okupljanju i nastanku vrhunske umjetnosti iz zajedništva – čini mi se da ta ideja nije dugo opstala u svojoj suštini, a forma pretrajava i do danas.
Postoji li danas umjetnička fotografija? Nekadašnji fotoaparati, koji su koristili filmove i negative, koristili su optiku i kemijske reakcije kako bi se slika zabilježila, predstavljaju primjer analogne tehnologije. S druge strane, današnji digitalni fotoaparati optikom prenose sliku senzora. Je li ta promjena da svatko može fotkati pridonijela nestanku umjetničke fotografije?
Ne, ipak ne, digitalni uređaji su možda – kao i ona Duchampova gornja izjava – pridonijeli samo demokratizaciji medija i olakšali neke praktične probleme koje je u suvremenu fotografiju unijela dinamika našeg vremena. Umjetnička fotografija je itekako živa, čak i na našoj sceni. Upravo smo na natječaju za izlaganje Suvremene galerije Subotica imali toliko dobrih fotografskih projekata da smo i za ovu i za narednu godinu odabrali po jedan koji će biti predstavljen u obliku izložbe. Ti autori, fotografi Mihailo Vojvodić kojeg sam već spomenula i Aleksandrije Ajduković, čiju ćemo izložbu gledati naredne godine, tehnološki su izuzetno potkovani i u svojim istraživanjima vrlo smjeli.
Što danas podrazumijeva tzv. vizualna umjetnost, koja se ne bavi slikanjem na platnu?
Vizualna umjetnost podrazumijeva najrazličitije forme umjetničkih iskaza koje je moguće sagledati našim okom: tu su i performans, objekti, instalacije, video umjetnost... U novije vrijeme audio radovi, ukoliko su u specifičnom ambijentu, također se ubrajaju u vizualnu umjetnost. Kako bismo olakšali sebi razumijevanje pojma vizualne umjetnosti, možemo ga pojednostaviti, pa reći da je vizualna umjetnost sve ono što je sistem umjetnosti, The Artworld, označio tako. Dok je vizualna kultura mnogo širi pojam, i on obuhvaća i primijenjenu umjetnost, odnosno arhitekturu, dizajn – riječju, sve što možemo obuhvatiti pogledom, a što je napravio čovjek.
Što mislite o basnoslovnim cijenama slika umjetnika koje se danas prodaju? Primjerice, slika Paula Cezannea Kartaši postala je najskuplja slika na svijetu budući da je prodana za 250 milijuna dolara, a Žena III. Willema de Kooninga procijenjena je na 137,5 milijuna dolara, dok je primjerice portret Adele-Bloh-Bauer I. Gustava Klimta prodan za 135 milijuna dolara.
To je interesantno pitanje koje ima veze, prije svega, s ekonomskom moći, ne toliko s materijalnom vrijednošću konkretnog djela. Teško je procijeniti financijsku vrijednost umjetnosti, uvijek postoji opasnost od potcjenjivanja i precjenjivanja, ali cijene koje ste naveli stvarno svjedoče o bogatstvu određenih društava ili pojedinaca. Ponekad ovakve cijene sprječavaju neka kapitalna djela da se nađu u javnim kolekcijama, što je svakako šteta. Međutim, te cijene ne govore mnogo o istinskoj vrijednosti navedenih djela već o cijeni koju je netko spreman platiti kako bi ih posjedovao. Danas je ona takva, sutra možda drugačija, a djela su uvijek ista i emitirat će iste umjetničke, vječne vrijednosti bez obzira na brojke koje se oko njih vrte.
Izvor: Hrvatska riječ Zvonko Sarić
