Nikola Turkalj rođen je u Somboru prije 25 godina. Rano djetinjstvo proveo je u Monoštoru iz kojeg se s obitelji u desetoj godini života preselio u Hrvatsku, u Hercegovac kraj Daruvara. Nakon toga, i preseljenja obitelji u Križevce, upisuje Opću gimnaziju te Građevinski fakultet u Zagrebu, na kojem je diplomirao prošle godine. Tri godine je radio u jednoj od najvećih građevinskih tvrtki u Hrvatskoj, a od kraja prošle godine u internacionalnoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom građevinskog materijala. U međuvremenu je, kako kaže, postao ponosan otac sina Nika, te pisac u slobodno vrijeme. Rezultat toga je njegova prva zbirka poezije Menuet za svijet, objavljena protekle godine u nakladi kuće Redak iz Splita.
Kažite nam više o Vašoj zbirci poezije Menuet za svijet. Možemo li se nadati predstavljanjima knjige kod nas u Vojvodini?
Poeziju pišem od svoje rane mladosti, no intenzivnije u posljednjih par godina, frustriran načinom života, društvenim pitanjima, izgubljenom empatijom između ljudi, manjkom čovječnosti... Zbirka Menuet za svijet nastala je kao moj odgovor na sve navedeno, a sadrži i pjesme s početka stvaralaštva, dakle pjesme pisane u Monoštoru na šokačkom dijalektu, pa sve do pjesama koje su nastale prije relativno kratkog vremena. Cijela zbirka nosi poruke ljubavi i čovječnosti. Mislim da je to dovoljno.
Nisam razmišljao o predstavljanju u Vojvodini do sada, no sada ću svakako poraditi na tome da prezentiram svoje iduće radove u Vojvodini i mom Monoštoru, ako se za tim ukaže prilika.
Imate li i nekih drugih rukopisa koji čekaju objavu?
Moje ladice su prepune rukopisa. Ova zbirka sadrži osamdesetak pjesama i to su one probrane kojima sam htio prenijeti poruku, te se nadam da sam u tome i uspio. Moj fokus je sada na izdavanju romana. Stigao sam do posljednjeg poglavlja, ali završiti sve na način na koji sam zamislio biti će pravi izazov. A i ne želim ništa požurivati, perfekcionist sam, nek’ traje i dulje, ali da ispadne onako kako sam zamislio.
Koliko Vas je činjenica da ste odrastali u Monoštoru, uronjenom u bogatu prirodu, oblikovala?
Monoštor je jedno od najinteresantnijih mjesta sjeverne Vojvodine, „selo na sedam Dunava“, okruženo Dunavom i kanalima, a zahvaljujući tradiciji koja je ostala sačuvana u svim segmentima, kao da je odvojeno od ostatka svijeta. Odrastajući u takvom okruženju, u koje se i svaki slučajni posjetitelj ima potrebu vratiti, bilo je neminovno da me ono indirektno oblikuje u osobu kakva sam. Godišnji odmor moje obitelj prožet je Monoštorom – nema ni jednog koji nismo proveli u Monoštoru. Povratkom u tu netaknutu prirodu odmorimo dušu i tijelo od gradske vreve, interneta, telefona, a sinu omogućimo bezbrižno hodanje i igranje na našem sokaku. Jednostavno, Monoštor ima čar koja na neki način oblikuje svakoga i tjera ga da mu se iznova vraća. Primjer je moja supruga koja je, svaki puta kada se moramo vratiti u „stvarnost“, tužnija od mene.
Miris Dunava i našeg monoštorskog kanala, ono je što mene vraća u djetinjstvo i bezbrižne dane. To mi priziva lijepa sjećanja na dane kada smo brat, prijatelji i ja trčali šumama, kupali se na kanalu, izvodili nepodopštine, kao i sva djeca, kada smo na Dunavu u pijesku gradili dvorce, kuće i svakojake građevine, dane kada smo živjeli bez straha i voljeli bez zadrške.
Kako izgleda Vaša osobna mapa koju slijedite?
Bavim se svojim životom. To bi bio najbolji opis. Vodim se načelima ravnopravnosti i solidarnosti, poštujem sve i pomoći ću svakome. Ne dijelim ljude po boji kože, vjeri ili nacionalnosti. I mislim da je to ono što me na neki način izdvaja i razlikuje od drugih. Sve što mi se dogodilo u životu izgradilo me je u čvrstu i tolerantnu osobu, bez predrasuda i lažnih osmjeha. Takav način življenja me često vrati u ljepote djetinjstva, jer odbijam odrasti u glavi, tako da me supruga često u čudu gleda i tvrdi da sam ponekad „djetinjastiji“ i od našeg sina. Zato jednostavno, bavim se življenjem. Volim i živim. Dovoljno je.
Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)
