Krajem ožujka katolički list Subotičke biskupije na hrvatskome jeziku Zvonik dobio je novog urednika. Odabirom svećenika iz biskupije ta uloga je pripala vlč. Vinku Cvijinu. Ovaj rođeni Subotičanin pohađao je Biskupijsku klasičnu Gimnaziju Paulinum, potom studij teologije u Đakovu, gdje je i zaređen za đakona. Nakon ređenja, đakonski praktikum obavljao je u župi sv. Antuna Padovanskog u Čantaviru. Za svećenika je zaređen u Subotici 2013., a danas obavlja dužnost upravitelja župa sv. Juraj, Vajska i sv. Ilija, Bođani.
U svome prvome uvodniku u Zvoniku rekli ste da su Vas već ranije pitali hoćete li biti urednik ovoga mjesečnika, no niste pristali. Što Vas je navelo na drugačije mišljenje?
Bilo je to prije više godina i pomalo u šali, pa nisam ni ozbiljno o tome razmišljao. Bio sam na početku svoje svećeničke službe, nisam dobro poznavao strukturu Zvonika, a ni opseg posla koji obuhvaća urednički posao, a još manje sam poznavao stanje na terenu. Stoga sam smatrao da ima mudrije i sposobnije subraće koja bi to puno bolje od mene vodili i radili. Istina jest da se ni sada puno toga nije promijenilo. Ali svako vrijeme nosi i svoje breme! I dalje sam mlad svećenik, ali sada puno bolje poznajem stanje na terenu, i dalje smatram da ima sposobnijih od mene, ali se isto tako osjećam dužnim našim vjernicima, koji tolike godine mole za nas svećenike. Iz tih razloga prihvatio sam biti urednik, iako i dalje nemam nikakve uredničke prakse, niti novinarskog znanja.
Župnik ste u Vajskoj i Bođanima, a Zvonik se tehnički radi i tiska u Subotici. Je li Vam to problem?
Problem nije, da je lagano – nije uvijek, ali zato postoje članovi uredništva koji su svi u Subotici. Bez njih ovaj bi posao bio nemoguć. Ja se po potrebi vozim tamo-vamo. Roditelji mi stanuju u Šandoru, pa nastojim spojiti ugodno s korisnim. Svi tekstovi za Zvonik stižu e- mailom. Stoga se većina posla može odraditi putem interneta. Tu nam uveliko pomažu društvene mreže preko kojih gotovo svakodnevno komuniciram s članovima uredništva.
Vratili ste neke stare rubrike, ali i unijeli svoj duh. Imate li kakvih uređivačkih planova za budućnost?
Zvonik je jedini katolički časopis na hrvatskom jeziku na našem prostoru, te kao takav ima dugogodišnju povijest i tradiciju, koju trebamo poštivati. Naravno da se prilike mijenjaju, te da trebamo ići u korak s vremenom. Sve to uveliko ovisi o broju i kvaliteti tekstova koje pišu naši dopisnici. Ne bih se puno zaletao. Za sada smatram da svaki broj Zvonika treba biti tematski definiran. Jedna od ideja s kojom sam krenuo u ovu avanturu jest ostvariti što bližu suradnju Zvonika s Radio Marijom i Hrvatskom riječju, a tako i s ostalim medijima koji putem interneta djeluju u našoj regiji, te tako zajedničkim snagama na različitim medijskim područjima djelovati u korist Crkve i našeg naroda. Tko zna, možda će to biti začetak nekog medijskog centra...
Kako se uspijevate financijski pokriti? Je li Zvonik većinom funkcionira na dobrovoljnom radu?
Izdavanje Zvonika financijski podupiru Hrvatska biskupska konferencija i Uprava za suradnju s crkvama i vjerskim zajednicama Republike Srbije. Osim njih, Zvonik se dijelom financira donacijama naših vjernika, kao i prihodom od prodaje. Valja spomenuti da bi bez pomoći donatora, Zvonik od prodaje mogao isplatiti troškove tiskanja i slanja, samo za tri, eventualno četiri broja godišnje. Simboličku naknadu primaju tehnička urednica, lektorica i korektorica, te urednik u vidu naknade putnih troškova.
Što je Vaša preporuka čitateljima, zašto kupiti i čitati Zvonik?
Zašto kupiti i čitati Zvonik? Pa ima ih jako puno, ali bih izdvojio samo jedan razlog! Biti župnikom i vjernikom na rubu dijaspore naše biskupije ima jedan poseban privilegij, a to je vidjeti surovu realnost, a nažalost i moguću budućnost naših župa. Mnogi zvonici u našoj biskupiji prestali su zvoniti jer više nemaju kome. Nemojmo dozvoliti da se to dogodi i s ovim Zvonikom.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Vukov)
