Nekada se na našim njivama i imanjima ručno radio ris. Ujutro su risaruše na njivi pripremale ručak (doručak). Jedna od osnovnih namirnica bila je slanina. Na Takmičenju risara, u okviru manifestacije Dužijanca, svake godine priređuje se tradicijsko jelo – risarski ručak. Na tom ručku uz slaninu servira se još domaći kruh, kiselna (kiselo mlijeko) i crni luk.
„Za Takmičenje risara neophodno je blagovremeno pripremiti domaću slaninu. U hladnim danima održavaju se razna kolinja. U našim krajevima disnotor (kolinje) bio je posebno omiljen u danima kada su se priređivala prela. I ove godine donatori svinja i domaćini u Mirgešu bili su Josip i Tanja Mačković, oni su radnike disnotora na početku počastili rakijom i prisnacom, nakon toga uslijedio je posao. Na putu za Đurđin svratili smo po vino u vinariju Skenderović. Vrijedni risari i prijatelji Dužijance marljivo su radili u avliji Etno salaša, a žene su pripremale disnotorske delicije. Nakon svega uslijedio je ručak za sve vrijedne radnike i posjetitelje, služile su se friške žmare (čvarci), pečena divenica (kobasica) i paprikaš“, kaže predsjednik UBH-a Dužijanca Marinko Piuković.
Stipan Kujundžić i Martin Gabrić bili su glavni majstori, pomagali su Maćo Tikvicki, Ivan Piuković, Marinko Kujundžić, Davor Ševčić, Ivan Dulić. Paprikaš je kuhala Krista Očanović, Željko Pančić je topio mast, Marija Kujudžić je pekla žigaricu (jetru), Ruža Juhas i Suzana Matković su ispekele domaći kruh, a peć je užarila i divenicu ispekla Ruža Juhas.
Nekadašnji disnotori, onakve kakve ja pamtim, polako izumiru. Prije svega zbog nedostatka mlađe generacije koja to voli i želi raditi. Prijatelji, rodbina i susjedi su se lijepo ispomagali i družili u zimskim danima oko posla koji je trebalo obaviti. Svaka kuća imala je svoju recepturu za izradu dobrih divenica. Za disnotor se tribalo pripremati nekoliko dana unaprijed, kupiti dobru crvenu papriku, sol, papar, vina, rakije za počastiti. A da ne govorimo o pripremama kad se za to nema odgovarajući prostor. Komara ili radionica se užurbano čisti, donose od susjeda astali, prekrivaju najlonima. Katlanke za grijanje vode, kuhanje obare i topljenja masti. Kabo, vajling (vangla), šurača (četka), varnjača (kuhača), noževi, drveni panj, krpa nikad dosta. I tako juri se i žuri od samog jutra. Butan-boca u lavoru kipuće vode daje bolji plamen za paljenje svinje. „Vode, još vode“, viču beleri. „Daj vajling za criva“, dodaje drugi. Nosi se meso na hlađenje, za to obično posluži špediter. Ruča se žigarica i ciganj pečenje, ženska čeljad zakuhavaju fanke (krafne), prije čiščenja criva. Kuhaju vino, kavu, čaj. Reduša zapovijeda (ako je ima tko slušati), koliko mesa i kostiju da se ostavi za zamrzivač. Vesela i razdragana atmosfera je u komari koja je sad mesnica. Šale i doskočice pršte na sve strane. Djeca lože, a usput se žiškaju s vatrom. „Vrata zatvaraj“, stalno se čuje – „imaš rep“. „Iđi kod uje rad puške za nadivanje divenica“, kaže otac sinu. Meso se reže na manje komade i slanina na kocke. A kosti i glava, srce s kožicama ide u obaru, za krvavice i čvarklin (švargla). Meso se melje. Zakuvavanje divenica, iziskuje veliku snagu i odgovornost da se dobro pomiješaju začini koje domaćin odredi – znoj kaplje s čela. Nadijevaju se u crijeva koja su žene očistile i oprale (u vodi, luku, octu, soda bikarboni, vapnu) to ja iskustveno. Obara se hladi i reže na kocke, soli, papri i proba. „Na čvarklin daj teg, sprešovat ga triba.“ Stižu vrući fanki s pekmezom, mladim sirom ili prazni, već kako je kome po volji – ništa slađe. Gazda priprema vrljike (batine) za divenice. „Kad pukne crivo, imamo kraću divenicu: ta iđe za večeru jel za spakovat. A one lipe na vrljiku pa u pušnicu. Mast topi onaj ko najbolje zna, da ostane bila, a da žmare budu lipe. U korto se slažu šunke, slanine i sole. E sad na kraju sav taj pribor za i oko disnotora triba i oprat spremit i vratit na misto.“ Ako ne danas, bit će ovih dana.
Izvor: Hrvatska riječ (Nada Sudarević)
