Prije godinu dana, 26. listopada 2022. godine, zastupnici Narodne skupštine Srbije izabrali su novu Vladu. Uz premijerku Anu Brnabić, u sastav Vlade ušlo je 25 resornih ministara i tri ministra bez portfelja. Među njima bio je i predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov, koji je imenovan za ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Da će Žigmanov biti dio nove Vlade javnost je saznala nekoliko dana ranije, kada je predsjednik Srbije, a tada i predsjednik Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić objavio imena kandidata. Sam Vučić za taj prijedlog kazao je kako je to vjerojatno najveće iznenađenje u novoj Vladi. Godinu dana nakon ulaska u Vladu, a uoči predstojećih izbora Tomislav Žigmanov u intervjuu za Hrvatsku riječ govori o godini provedenoj na dužnosti ministra, o tome koliko je njegov ulazak u Vladu utjecao na položaj Hrvata u Srbiji, ali i o najavljenim izborima.
Prije godinu dana, 23. listopada 2022. godine Aleksandar Vučić priopćio je imena kandidata za sastav nove Vlade. Među tim imenima bili ste i Vi. Mediji su to vidjeli kao iznenađenje. Vučićev poziv ste prihvatili i službeno ste od 26. listopada ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Poslije godinu dana kako gledate na ulazak u Vladu, je li to bila dobra odluka?
Bilo je to veliko iznenađenje za mnoge u Srbiji, pa i za nas u DSHV-u. Istodobno, bilo je to i veliko priznanje od strane pobjednika izbora – tadašnjeg predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića – za ono što smo godinama, ili bolje desetljećima, činili u DSHV-u – dosljedno i odlučno artikulirali interese pripadnika hrvatske zajednice, s ostvarenjima koji su se nizali, uz korištenje isključivo demokraciji primjerenih metoda borbe. I ponuda ulaska u srbijansku Vladu može se onda tumačiti kao novi iskorak u niski spomenutih uspjeha DSHV-a. U tom smislu, jasno je da je odluka koju smo donijeli bila logična i laka te da, iz perspektive godinu dana nakon toga, možemo s ponosom reći da je bila i ispravna! Ova i ovakva pozitivna ocjena našeg sudjelovanja u procesima donošenja odluka počiva na sljedećem: Hrvati u Vojvodini, to jest Srbiji, potvrdili su svoju sposobnost da mogu biti dionici najviših državnih politika na način da kvalitetno i kompetentno odgovaraju izazovima. Drugo, osnažena je i ubrzana integracija Hrvata u srbijansko društvo, uz razvoj pozitivnih politika priznanja. Treće, otopljavanje spram nas koje je uslijedilo za posljedicu je imalo povećan interes naših sunarodnjaka za narodnosna i identitetska pitanja te širenje mreže naših organizacija, uz do sada neviđeno jedinstvo i zajedništvo. Četvrto, u hrvatsko-srpskim odnosima ne samo da smo ostali nezaobilazni čimbenik, već smo postali instancom koja povezuje i povod smo susreta na najvišoj razini između dvije države! Sve su to razlozi koji i više nego jasno kazuju da je to bila jedna od najboljih odluka koju smo donijeli u posljednjih desetak godina i da povjerenje koje smo dobili od Aleksandra Vučića ni na koji način nismo iznevjerili.
U Vladu Srbije ušli ste kao prvi politički predstavnik hrvatske manjine u Srbiji. Kakva je bila suradnja s ostalim ministrima? Je li bilo zaprječavanja nekih Vaših ideja, prijedloga, aktivnosti?
Vlada Srbije je ogroman državni sustav koji funkcionira po jasno propisanim procedurama, točnom podjelom nadležnosti, horizontalnim i vertikalnim pravilima komunikacije i suradnje, u koji se svaki ministar mora uklopiti i tomu prilagoditi svoje državničko djelovanje. U neposrednom djelokrugu nadležnosti ministarstva koji vodite kao ministar imate svoju autonomiju, koju kroz programe i rad u najvećem omjeru ostvarujete samostalno. Naravno, međusektorski dogovori i suradnja je uvijek potrebna. U proteklih godinu dana imao sam odličnu suradnju sa svima u Vladi – od premijerke Ane Brnabić do kolega ministara. To onda znači da su i inicijative koje su dolazile iz našeg ministarstva ili mene osobno nailazile na pozitivni prihvat te da su bile i uspješno realizirane.
Područje djelovanja ministarstva koje vodite vrlo je široko. Za tih godinu dana što su bila najznačajnija postignuća?
Da, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog ima vrlo široko područje djelovanja, odnosno veoma je veliki broj područja društva unutar kojih vrši svoje izvršne i upravne nadležnosti. To su ljudska prava u svoj svojoj složenosti, gdje mi radimo na njihovom unaprjeđenju i izvještavanju po prihvaćenim međunarodnim dokumentima. Drugo, a trudim se uvijek isticati njezinu veliku važnost, jest afirmacija i zaštita prava koja uživaju nacionalne manjine ili, bolje, nacionalne zajednice – narodi koji u Srbiji ne pripadaju većini. Različiti su načini i modeli poticanja ostvarivanja tih prava, prije svega kroz kreiranje i realiziranje različitih politika i pratećih mjera, no istodobno radimo i na osvješćivanju članova nacionalnomanjinskih zajednica da svoja kolektivna prava imaju i da ih slobodno ostvaruju. Slijedi sektor za antidiskriminaciju i ravnopravnost spolova, čiji portfolio je određen samim nazivom – borba protiv diskriminacije kao grubog kršenja ljudskih prava i napori za ostvarenje ravnopravnosti spolova, s naglaskom na unaprjeđenje položaja žena u društvu. I civilno društvo, kao autonomno područje samoorganiziranja građana, dio je nadležnosti Ministarstva, a fokus rada je usmjeren na razvoj poticajnog okruženja za funkcioniranje organizacija civilnog društva, uspostavu mehanizama za njihovo uključivanje u procese donošenja odluka te stvaranje institucionalnog okvira za suradnju s tijelima vlasti. Tu je i društveni dijalog – institut kojim se traže i nalaze modeli djelovanja različitih institucija vlasti, organizacija civilnog društva i zainteresirane društvene grupe radi pozitivnog rješenja izazova s kojim se suočavaju putem dogovorenog obvezujućeg postupanja. Sve spomenute aktivnosti s predstavnicima međunarodnih organizacija i institucija komunicira i koordinira sektor za međunarodnu suradnju. Kada je riječ o uspjesima, istaknut ću odlično urađene poslove oko izvješća Srbije spram mehanizma Ujedinjenih naroda – Univerzalni periodični pregled, koji je uz velike pohvale prihvaćen od Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda u Ženevi prije dva tjedna. Nakon više od 10 godina uvećana su financijska sredstva za rad nacionalnih vijeća nacionalnih manjina za 17 posto, uspješno su realizirani izbori za nove sazive tih tijela manjinske samouprave i uvećana je vidljivost sadržaja uz nacionalne zajednice u javnosti te osnažene politike pozitivnog priznanja. U području antidiskriminacije, osobito kada govorimo o romskoj zajednici, i ravnopravnosti spolova zaokružen je i unaprijeđen zakonodavni okvir te izgrađena primjerena institucionalna arhitektura, koja radi na primjeni strateških dokumenata. Civilno društvo dobilo je nakon više od 10 godina Vladino tijelo – Savjet za poticajno okruženje i razvoj civilnoga društva, u kojem su visoko uključeni predstavnici organizacija civilnog društva, uspostavljene su kontakt točke za suradnju s civilnim društvom na svim razinama vlasti te sustavno razvijamo njihovo uključivanje u procese donošenje odluka. Društveni dijalog bio je od odsudne važnosti za unaprjeđenje određenih politika u području pojedinih ranjivih grupa (beskućnici, postpenalni resocijalizanti, djeca u uličnoj situaciji) ili novih fenomena (mentalno zdravlje, inkluzija studenata s invaliditetom, rodno osjetljivi jezik... ). Inače, spomenuto prepoznaju i drugi – izvješća međunarodnih organizacija i institucija Europske unije uvijek pozitivno vrednuju ostvarenja našeg Ministarstva. Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez odličnog i kompetentnog profesionalnog tima, među kojima se trudim biti prvi među jednakima.
Što je trebalo biti, a nije urađeno za ovih godinu dana?
Ima i toga, no ne previše. Prvo je izvještavanje o ostvarenosti ravnopravnosti spolova, unaprjeđenje zakonodavnog okvira pripadnika LGBTQI zajednice i Akcijski plan za nacionalne manjine.
Akcijski plan za manjine bio je pred usvajanjem u prošlom sazivu Vlade Srbije. Na konačnu verziju stigao je niz primjedbi, prije svega od strane Hrvatskog nacionalnog vijeća. Što se na Akcijskom planu radilo prethodnih godinu dana i zašto još nije usvojen?
U pravu ste s konstatacijom i ocjenom – nije donijet Akcijski plan za nacionalne manjine u mandatu prošle Vlade iz razloga što su pojedini predstavnici nacionalnih vijeća nacionalnih manjina imali primjedbe na postojeći prijedlog. Kao ministar, započeo sam mandat s tim naslijeđem, no istodobno su bili u tijeku izbori za nove sazive nacionalnih vijeća, koji su okončani tek sredinom svibnja ove godine konstituiranjem Albanskog nacionalnog vijeća. Nakon toga dobili smo novoga predsjednika Koordinacije nacionalnih vijeća, a konstituiran je i novi Republički savjet za nacionalne manjine. Poslije toga počele su pripreme za izradu novog Akcijskog plana... Vidite, bez obzira na veliku potrebu, jednostavno se zbog nepostojećeg institucionalnog okvira nije moglo puno dalje odmaknuti. Vrlo brzo ćemo imati sastanak radne grupe te nastaviti rad na izradi nacrta Akcijskog plana za prava nacionalnih manjina.
U nadležnosti Ministarstvu za ljudska i manjinska prava su i nacionalne manjine. Koliko ste u tome uspjeli uraditi?
Već sam rekao kako sam u radu posebno posvećen afirmaciji i zaštiti prava koja uživaju nacionalne manjine. Spomenuo sam i različite načine i modele poticanja ostvarivanja tih prava, prije svega kroz kreiranje i realiziranje različitih politika i pratećih mjera. Isto tako, radimo i na osvješćivanju članova nacionalnomanjinskih zajednica da svoja kolektivna prava uopće imaju, i to iz jednostavnog razloga što ne pripadaju većini, te da ih i ostvaruju. Ova prava i aktivnosti, na koncu, počivaju na načelima i postulatima koji su prihvaćeni od ključnih institucija na međunarodnoj razini, a u svojoj suštini počivaju na temeljnim kršćanskim vrednotama – neprikosnovenosti života, neotuđivom dostojanstvu, pravu na puninu vlastitosti, bitno i jedino pozitivnom odnosu spram drugoga... Nacionalne i etničke manjine u jednom društvu moraju biti pozitivno diskriminirane i imati više mogućnosti kako bi imale jednake šanse i kako se ne bi osjećale uskraćenima zbog činjenica identitetske različitosti i vlastite manjebrojnosti. Stoga oni koji donose odluke moraju imati svijest o tome da se konstantno ulažu napori da se nerazumijevanja koja nastaju na toj ravni neprekidno otklanjaju. Trudimo se ukazati na pozitivna zakonska rješenja i na to da se ona moraju primjenjivati, ali i u širokom kontekstu poticati ostvarivanje manjinskih prava.
Vaš ulazak u Vladu tumačen je kao znak da je službeni Beograd spreman raditi na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske. I zaista: početak godine bio je u znaku intenzivnih susreta na ministarskoj razini. Dva puta su se susreli i premijeri Andrej Plenković i Ana Brnabić. I čini se da je onda sve stalo. Je li sve završilo na tome ili ima i konkretnih pomaka?
Sve ovisi o očekivanjima. Ja bih rekao da je u proteklih deset mjeseci učinjeno u odnosima između dviju država više negoli u proteklih 5-6 godina – dva susreta predsjednika Vlada i nekoliko sastanaka na razini ministara dovoljni su dokazi za takvu ocjenu. Jesu li oni za posljedicu imali dovoljno pomaka i rješavanja otvorenih pitanja? Zacijelo da nisu. No, čini se da je najvažnije da su se međudržavni odnosi vratili u institucionalne okvire komunikacije, što je početna pretpostavka za rješavanje svih problema. S druge strane, ne treba smetnuti s uma da je ključni poticaj u ovom novom valu otopljavanja odnosa došao od političkih predstavnika dviju nacionalnih zajednica – Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, što je svemu dalo posebni obol i neku dodatnu vrijednost.
Nekoliko dana nakon što ste postali ministar u Vladi Ane Brnabić za zagrebački Večernji list izjavili ste da su Vaša očekivanja usmjerena na nastavak integracije Hrvata u srbijansko društvo i dodali kako će to biti neusporedivo lakše i jednostavnije jer smo u prilici djelovati unutar, kako se to kaže, institucija sistema. Koliko je Vaš ulazak u Vladu utjecao na poboljšanje položaja Hrvata u Srbiji?
Znatno! Prvo, već ste rekli, možemo djelovati unutar institucija u kojima se odlučuje i neke odluke koje se donose imaju onda i pozitivne posljedice na naš društvenih položaj. Mislite li da bismo bili domaćini susreta predsjednika dviju vlada da smo djelovali izvan institucija? Drugo, negativne politike označavanja su splasnule, a uvećane su pozitivne politike odnosa prema nama, što je za izravnu posljedicu imalo činjenicu da su Hrvati u Vojvodini živnuli, u smislu da je povećan broj onih koji očituju interes da sudjeluju u životu zajednice. Treće, održali smo, unatoč izazovima, visoko konsolidirane prilike u zajednici, što omogućuje da možemo biti unutar naših institucija više posvećeni realizaciji razvojnih programa, u što je uključen, prije svega u novi saziv HNV-a, veći broj mladih osoba. Četvrto, rast podrške koju institucije hrvatske zajednice dobivaju iz Hrvatske bio bi vrlo vjerojatno manji, jer imati kao zajednica ministra u vladi veliki je brand, koji jako zvuči. Želio bih ovdje pozitivno istaknuti i afirmativne geste predstavnika hijerarhije naše Crkve i većeg dijela strukture klera spram našeg djelovanja, koje izuzetno cijenimo i trudimo se uvažiti u svojem djelovanju one specifične potrebe koje nam delegiraju naši biskupi, svećenici i vjerničke skupine. Naravno, svjesni smo da su to prvi veći koraci te da prostora za napredak itekako postoji!
Često se ističe primjer Novog Sada, pa i Vlade AP Vojvodine gdje su politički predstavnici hrvatske manjine dio vladajuće strukture, no neke lokalne sredine kao što su Subotica ili Sombor i dalje ne slijede te primjere iako ista stranka vodi vlast kao i u Republici, Pokrajini, Novom Sadu. Kako to komentirate? Djeluje kao da se dvije različite politike vode unutar iste stranke.
To je paradoks koji je teško racionalno pojmiti i tumačiti. Vjerojatno su to predstavnici onih struktura unutar vladajuće stranke kojima nije stalo do ravnopravnosti Hrvata. Toga su dokazi viševrsno favoriziranje onih Hrvata koji sebe smatraju samo Bunjevcima, za što je primjer bez presedana uvođenje nepostojećeg jezika u službenu uporabu, aktivno zaustavljanje određenih inicijativa kao što je formiranje Hrvatskog školskog centra, podupiranje onih događaja koji Hrvatima nanose štete, kao što je snažna podrška održavanju koncerta Baje Malog Knindže u Subotici od strane lokalne vlasti i načelnika Okruga te nespremnost da se Hrvati uključe u procese donošenja odluka i apsolutna zatvorenost za zapošljavanje u tzv. javnom sektoru. Vjerujemo da ćemo to, pozitivno po Hrvate, uspjeti razriješiti u izbornom ciklusu pred nama. Druga dva primjera koja ste spomenuli zbilja jesu mogući model pozitivnih praksi koji bi mogao biti primijenjen i u svim ostalim lokalnim samoupravama, uz sagledavanje njihove posebnosti. Za vrijeme gradonačelničkog mandata aktualnog predsjednika SNS-a Miloša Vučevića u Novom Sadu, otvoreno i dijaloški s predstavnicima Hrvata – dakle DSHV-a i HNV-a, i ne uzimajući u obzir činjenicu da nas nema u Gradskoj skupštini u tekućem mandatu, kreirani su mehanizmi koji su se pokazali dobrima za ostvarivanje znatnog dijela naših potreba u najvećem gradu Vojvodini. Na sličan način je postupila i pokrajinska administracija koju uspješno vodi, u drugom mandatu, Igor Mirović, s tim da su predstavnici naše zajednice dobili priliku biti dijelom kako same Vlade, tako i stručnih sektora pojedinih tajništava te savjetodavnih struktura koje djeluju pri kabinetu pokrajinskog premijera, o čemu smo javnost dobro informirali. Od posebne je to važnosti, imajući u vidu činjenicu da je najveći dio potreba hrvatske zajednice u Srbiji i dobar dio institucionalne infrastrukture u područjima kulture i informiranja osnovan od pokrajinske vlasti i iz pokrajinskog proračuna se financira.
Sredinom prošlog tjedna Vi kao predsjednik DSHV-a i Usame Zukorlić kao predsjednik Stranke pravde i pomirenja potpisali ste izjavu o suradnji dvije nacionalnomanjinske stranke radi usuglašenog djelovanja i razvijanja uzajamne podrške u pitanjima od zajedničkog interesa. Znači li to zajednički izlazak na izvanredne republičke izbore?
Vodila nas je logika da zajedničkim djelovanjem možemo ostvariti više, a dosadašnja suradnja nam je govorila da je riječ o vjerodostojnim partnerima. Sličnih smo profila, sličnih pozicija, gotovo istih misija pa se i suradnja nekako sama po sebi nametnula. Naravno, razgovaramo i o mogućoj suradnji u izbornim aktivnostima koje su pred nama, jer se i tu načelo zajedno ostvarujemo više također pokazuje potencijalno plodonosnim. Odluku o tome, pak, donijet će mjerodavna tijela naših stranaka.
Često govorite da je teško politički djelovati ukoliko niste dio sustava, ukoliko niste dio institucija koje rješavaju probleme. Ukoliko Srpska napredna stranka formira novu republičku Vladu i ukoliko budete pozvani u tu Vladu, hoćete li prihvatiti poziv?
Nećemo se uopće previše razmišljati! Jer, vidjeli ste da su broj i vrsta beneficija zbog sudjelovanja u procesima donošenja odluka gotovo nemjerljivi u odnosu na ono kada niste u takvoj situaciji.
Vaš ulazak u Vladu pozitivno je prije godinu dana komentiran u Zagrebu. Hrvati u Srbiji dobivaju nikada veću potporu iz Hrvatske. Koliko to snaži zajednicu?
Prepoznati smo kao važan, respektabilni subjekt političkog života koji se dosljedno i sa žarom zalaže za dobro Hrvata u Vojvodini, to jest Srbiji, što onda donosi i druge pozitivne posljedice u vašim ulogama i funkcijama koje ostvarujete! Prva stvar koju smo postigli jeste da smo prepoznati kao zajednica koja ima potrebe, koje su artikulirane kroz konkretne inicijative. Drugo, percipirani smo kao zajednica koja je unutar sebe dobro posložena, koja ima kvalitetne institucije koje vode kompetentni ljudi, prije svega tu mislim na krovnu instituciju – Hrvatsko nacionalno vijeće na čelu s predsjednicom Jasnom Vojnić, da unutar struktura djelujemo sinkrono, usuglašeno i dogovorno. Treća stvar koju smo ostvarili je da su hrvatske institucije i organizacije u izgradnji suradničkih odnosa ocijenjeni kao pouzdani partneri, koji odgovorno pristupaju realizaciji dogovorenog i transparentno i bez ikakvih zlouporaba troše odobren novac, što je otvorilo dodatne prostore suradnje i proširio broj onih koji pružaju podršku te značajno povećao obim novca koji imamo na raspolaganju. Pri tome u DSHV-u djelujemo integrativno i uključivo, ne marginalizirajući niti jednu od sastavnica naše zajednice, naravno ukoliko djeluje konstruktivno i na dobro zajednice. Misija je, na koncu, političke stranke da osigurava sredstva i druge pretpostavke za sve pripadnike i strukture zajednice. I posljednje, ali ne i najmanje važno, jeste da sve spomenuto ostavlja pozitivne posljedice na život zajednice – razvijamo infrastrukturu, povećavamo broj ljudi koji su angažirani u radu institucija zajednice, sadržaji rada u našoj zajednici su bogatiji i kvalitetniji, snaže se osjećaji da nismo sami i ostavljeni, perspektive kod pripadnika zajednice su svjetlije... Riječju, podrška čiji smo subjekti u brojnim područjima – od egzistencijalnih preko institucionalnih do budućnosnih – donosi brojna dobra, što uvelike pridonosi u konačnici i našoj sve većoj snazi! Žalosti što još uvijek diplomatsko-konzularni predstavnici Republike Hrvatske u Beogradu i Subotici aktivno rade da se sve ovo o čemu govorimo onemogući. No, na radost u tome do sada nisu imali velikoga uspjeha.
Izvor: Hrvatska riječ
