Salaš je od davnina utkan u živote bunjevačkih Hrvata na sjeveru Bačke. Ispočetka je predstavljao životnu zaštitu od nadiranja neprijateljskih sila, izvor bunjevačke ekonomske moći, te simbol sigurnog i punog života, da bi dolaskom komu-nizma i industrijalizacije salaši bili nemilosrdno rušeni nauštrb očuvanja tragova i kulture življe-nja bunjevačkih Hrvata ovih pre-djela.
Upravo to nestajanje salaša s bačkih prostora i povijesti koju nose sa sobom inspiriralo je pokojnog đurđinskog župnika mr. Lazara Ivana Krmpotića da očuva salaš, barem kao muzejsku vrijednost.
Budućim naraštajima
Vođen tom idejom vlč. Krmpotić utemeljio je 2001. godine u Đurđinu jedinstvenu zavičajnu izložbu, etno-zbirku Bunjevački salaš. Na njegovu je inicijativu sačuvana stara zgrada pokraj crkve, u kojoj se nekoć nalazio župni ured, te je restauirana i pretvorena u etno-zbirku. Osim spomenute stambene cjeline koja je karakteristična za ovdašnji živalj, u etno-kući se nalazi i sačuvano pokućstvo, te brojni eksponati iz XIX. i XX. stoljeća korišteni u svakidašnjem životu bunjevačkih Hrvata, osobito s područja Đurđina, budući da su prikupljani od članova župe sv. Josipa Radnika.
Etno-zbirku je vlč. Krmpotić posvetio, kako sam piše u knjizi dojmova Bunjevačkog salaša „Bogu na čast, a narodu i Crkvi na spomen, kao vid služenja“. Također, u spomenutoj knjizi ističe i kako mu je želja bila ostaviti javnosti, a osobito našim budućim pokoljenjima, tragove kulture življenja, koja se na ovim prostorima vezivala za salaše.
Ruiniranje
Iako je osnovni cilj utemeljitelja zbirke bio sačuvati od zaborava način življenja bunjevačkih Hrvata, ova etnološka riznica je zaboravljena. Danas, trinaest godina nakon osnutka, ovu jedinstvenu etno-zbirku u Đurđinu osim nekolicine organiziranih posjetiteljskih skupina i samostalnih posjetitelja nitko nije iskoristio i prepoznao za neke druge aktivnosti. Kako ističe Ivan Stipić, predsjednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Đurđin, za uspostavljanje turističke ili neke druge ponude ova etno-kuća ima potencijala, ali je prije svega potrebno njezino renoviranje – neophodna je izolacija i mijenjanje krovne građe. „Prije pet godina pokušali smo dobiti financijska sredstva za obnovu salaša preko projekta iz Osječko-baranjske županije, ali to je propalo“, kaže Ivan, te naglašava kako je salaš etno- zbirka izuzetno zahvaćen ruiniranjem, te da mu je prijeko potrebna obnova.
Nezainteresiranost
S obzirom da je etno-zbirka u vlasništvu župe, te da o održavanju objekta skrbi pastoralno vijeće župe svetog Josipa Radnika, sadašnji župnik Miroslav Orčić također naglašava nemoć pred bilo kakvim građevinskim pothvatima zbog nedostatka financijskih sredstava. Međutim, ističe i nezainteresiranost župljana, kao i ostalih bunjevačkih Hrvata, za rješavanje ovih građevinskih, a kasnije i promidžbenih pitanja ovoga kulturnog naslijeđa koje hrvatski narod na ovim prostorima ima zahvaljujući vlč. Krmpotiću i dobrovoljnim darovateljima izloženih eksponata.
Izvor: Hrvatska riječ (Jelena Dulić)
