Marko Vukov – pobjednik nade

Kada se u četvrtak 2. ožujka 1995. godine pronijela vijest da je Marko Vukov preminuo naglom smrću u Končanici u Hrvatskoj, 45 km južno od Virovitice, gdje je bio u posjetu Marijanu Đukiću, prijatelju svećeniku (tadašnje) Zagrebačke nadbiskupije i bivšem župniku u Đurđinu, njegovi prijatelji u Zagrebu i drugdje ostali su tužno iznenađeni. (Datum smrti Marka Vukova u knjizi Ja, buntovnik s razlogom je krivo otisnut /26. 2. 1991./). U srijedu 8. ožujka 1995. g. Markov kolega svećenik Matija Stepinac je organizirao kombi kojim smo nas nekoliko Markovih prijatelja otišli iz Zagreba u Viroviticu na ispraćaj njegova tijela za Suboticu. Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata kada je područje zapadne Slavonije bilo nesigurno za promet i pod upravom UNPA-e (United Nations Protected Areas, tj. Zaštićene zone Ujedinjenih naroda). U Franjevačkoj crkvi u Virovitici je nakon sv. Mise zadušnice uslijedio ispraćaj pokojnika u njegov rodni kraj, Suboticu. Bio je to naš zadnji ovozemaljski pozdrav s Markom Vukovom, ali onaj naš duhovni odnos s njim ostao je do današnjeg dana. O tom nekadašnjem prijateljevanju preko izgovorene riječi, misli, razgovora, a u ovom slučaju poezije, želim nakon 24. godišnjice njegove smrti reći nešto više u ovom osvrtu.

Marko Vukov je rođen 20. travnja 1938. godine na Bikovu od oca Nikole i majke Kriste Vuković. Gimnaziju i Teološki fakultet je završio u Zagrebu. Mladu misu je slavio 1965. na Bikovu. Kao svećenik je djelovao na raznim župama u Subotičkoj biskupiji u Bačkoj.

Premda je Markova zadnja sačuvana pjesma „Buntovnik s razlogom“ (napisana 28. prosinca 1993.), bila posebno dojmljiva i po kojoj je nazvana i zbirka njegovih pjesama objavljena 1997. g., ovaj sam osvrt ipak nazvao „Pobjednik nade“. Marijan Ivan Čagalj, autor osvrta na Vukovljevu poeziju, pisao je kako bi zbirci bolje odgovarao naslov „Ja, čovjekoljubitelj“ (Crkva u svijetu, 42/2007/, br. 3:542-558). I ja se slažem sa sadržajem tog naziva, ali autorov oporučni sakupljač pjesama svećenik Lazar Novaković se opredijelio za postojeći naslov i to poštujem. U svoj životni habitus Marko Vukov, svećenik, upisao je: Za siromašne primih poslanje, za sebe pjesnika kaže nam: Pjesnik prolazi između šetača / i nitko ne sluti, da su njegove noći / pune porođajnih muka. U iščitavanju Vukovljeve poezije osjećam da se u njegovu habitusu dominantno oslikavala kultura nade, a počelo je: Jedno mi jutro podari nadu. Cijelom svojom osobnošću promicao je također kulturu tišine, ne šutnje (!) koja ide usporedo s kulturom nade: Nada / rasla je sa mnom / za jedno novo zdanje i kulturu mira proisteklog iz njegova autentičnog karaktera. Nada je prožela cijeli njegov sustav života: U viru gorčine sam se borio / i sada obeshrabren hodam obalom nade. Nadom su bile ispunjene njegove sumnje i samoće ili obratno: Ovo je večer moje samoće / i moje sumnje / ne zbog sebe / nego u sebe, nisu mu bile strane niti njegove nesigurnosti i slabosti: Koliko izlazaka je prošlo bez nade / i zalazak u borbi umiranja / kad nisam mogao udahnuti / puninu dana, a ipak se uvijek vraćao onoj u koju je vjerovao – nadi: i mirim se nadom u mogućnost / drugačijeg i drugog iskustva. U svojoj osebujnosti duha, koju je širio kako u ophođenju s ljudima, tako i u izrazima osobne ljudske hrabrosti s oltara: Jutro će doći / da osvijetli nemir u prozoru duše / a ti obnovi tada / pjesmu radosne Vijesti / i osjetit ćeš hrabrost. Bila je prepoznatljiva još jedna njegova duhovna značajka svima vidljiva – skromnost i poniznost: Osjećam se dobro na začelju stola / i nikome ne želim ustupiti to mjesto i čežnja: Hod je moj postao čežnja /... / U mome mraku ima više svjetla / nego u danu koji ne zna za čežnju i nadu.

Autor ovih pjesma i kao čovjek, imao je silnu želju mijenjati svijet: ... ali mudrost je svijeta da šuti ili galami o patnji i za to je imao vruću nadu: ... i zanos nove nade. Najprije mu je bilo nadahnuće mijenjati ovaj bliski svijet oko sebe, a onda i šire, s porukom da trebamo prvo mijenjati sebe. Taj napor je on uistinu i činio na sebi: Ne znam za tamu umiranja / zle slutnje se ne bojim / cvjetovi moga života zaliveni su / rosom vječnosti. 

Književna ostavština

Marko Vukov je poeziju počeo pisati za ranih dana mladosti kao student teologije, kasnije kao mladi dušobrižnik. Te prve pjesme, koliko mi je poznato, nisu sačuvane, ali kroz prijateljevanje s njim često smo u društvu s drugim studentima obostrano čitali svoje uratke. Svoju zrelu književnost stvarao je u doba i svoje dušobrižničke zrelosti. U doba ogluhe ljudskog uma, licemjerja i političkog straha sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, pisao je: Širokom gestom vođa zapaljena je krv naroda / čekala je čas revnosti zanosom stoljetne službe / tek prorok bi željan sklada / zapazio zbunjenost djece / zajecao pokornički psalam. Svjestan svoga vremena stvarao je govorom i pismom prostor u kojem je branio Istinu, Dobro, Čovjeka, Slobodu: Otvoren strujanjima ostao sam neutješen / i glad postaje starija za jedan dan. Sve ove vrijednosti su bile suprotne mržnji, pa je u njihovu obranu morao javno ustati ne ustežući svoje sposobnosti: Odavno se svjetovi ruše / i bespuća je više od puteva / a radnici ne prave buku. Imao je oštro duhovno oko, nije dopuštao nikakvu sumnju u Dobro: Kada ponestane ljudske dobrote približava se Božja. Marko nije bio tribun. Nije bio ničiji glasnogovornik, osim samo jednoga: Isusa Krista: On je čest gost moje duše / i ja ću biti Njegovo Proljeće. On mu je bio uzor, poticaj i opravdanje za izgovorene riječi. Vjerovanje u nadnaravnost Božjih, a onda i čovjekovih temeljnih principa, činilo ga je buntovnikom: Ja ne znam za bezbrižnu mladost / ja znam za nemir / i iskru trijeznosti. Takvo buntovničko uzbuđenje dalo mu je razlog da ima hrabrost u govoru ne samo s oltara, već i na učenim skupovima, pa i na ulici i trgovima s jednim jedinim ciljem: da zaštiti ljudsku prirodu, dušu od lažnih proroka. Trpio je žeđ za Gospodinom: Dođi, Gospodine, u pustu špilju našeg srca / i javi nam radost / da uzmognemo razumjeti hod zvijezda / i zapjevati pjesmu mira. U tom trpljenju se propinjao da tu žeđ gasi ljubavlju prema Njemu: Jutros sam pio život budućnosti / i dok sada lijevam vodu iz staklenog vrča / želim zaboraviti izvore karnevala / i biti prisutan nadi Uskrsnuća. Zato njegov govor nije bio bučan, liderski niti reklamerski. Bio je tih i dubok. Slušao sam jedne godine u župnoj crkvi na Paliću njegovu korizmenu pripravu pred Uskrs. Poslije tog govora dugo je u crkvi vladala tišina, istinsko razmišljanje o boli utjehe koju proizvodi ljubav prema Kristu. Je li Vukov mogao gubiti nadu? Kad bi mu ponestajalo snage da raste u nadi, osjećao je jaku bol, mislio je: Bol ne će prestati / neka s njom raste / do mjere ostvarenja. Jednostavno je žednio za nadom. Ona mu je bila razlogom za buntovnost, ona je tražila sve njegove umne, duhovne i tjelesne snage da ga prožme u njegovoj svoj cjelini.

Ovakvi životni i duhovni stavovi bili su podlogom Vukovljevim stihovima. Općenito, Markove pjesme su ozbiljne, neke s filozofskim porukama, čvrste, pravedne, pouzdane, socijalne. Bio je sam, egzistencijalno sam. Tako su mu i pjesme obilježene samoćom. Ali, uvijek u svojoj samoći dubok i opravdan. Samoću je smatrao darom. Čitajući takve pjesme čitatelj ne može a da i sam ne uđe u sebe, u svoju duhovnu arhivu i probere sadržaj u njoj. I vidjet će da u svijetu nije sam. Stalno je postavljao pitanja o vertikalnim odnosima, uspinjanju k Transcendentalnome, buntovno tražio odgovore/rješenja i pri tome bježao u svoju samoću da u tišini sebe čuje odgovore: utiscima tišine obnavlja pitanje svemira. Povezivao je Vremenito i Vječno i u toj dinamici tražio je sjedinjenje s Apsolutnim. Tako je mogao u realnoj životnoj samoći svoje osobe naći slobodu. Taj odnos predstavlja onu bitnu odrednicu kojom je njegova poezija opredijeljena prema Ovostranosti i Onostranosti, koja ga je trgala u propitivanju stvarnosti u kojoj je živio i prema kojoj se uvijek osjećao slabim, nejakim slugom. Nikada se nije precjenjivao.

Književna ostavština Marka Vukova brojčano nije velika, ali po sadržaju i porukama itekako bogata. Riječi mu se neki puta doimlju zgrčeno, nema suvišnih riječi, ali one koje je napisao odaju njegov raskoš duha. Naime, za prosudbu njegove poezije imamo na raspolaganju samo zbirku od 96 pjesama pod zajedničkim naslovom Ja, buntovnik s razlogom u izdanju Matice hrvatske 1997. godine. Knjigu Ja, buntovnik s razlogom tiskala je Matica hrvatska u biblioteci „Prsten“ u Slavonskom Brodu 1996., a pjesme je, po autorovoj oporuci, marno skupio Lazar Novaković. Prema ovoj zbirci pjesama, ja bih svojim čitanjem pjesme svrstao u nekoliko tematskih pjesničkih izričaja, premda on nije radio nikakvu podjelu, dapače, pjesme su mu bile po sili inspiracije razlivene kroz razdoblje od 28 godina nama znanog pjesničkog stvaranja (od 1965. do 1993.).

Rodoljublje i domoljublje su Marku Vukovu bili čvrsti osjećaji, čvrsti kao vjera. Bio je radostan zbog pradjedovske ostavštine, ravnice, tradicije, kulture: Zemljo mojih pređa / željo moga tijela / ... / živiš u mojoj krvi / svježinom izvorskih voda / što su je djedovi pili / tražeći izvore istine. Zavičaj je držao u svom biću za nutarnji najosjetljiviji i najdublji osjećaj domoljublja: Kuća – to nisu zidovi, grede / kuća, to su prve riječi / ... / ozračje u kojem se raste. Njegov zavičaj su i svi njegovi ljudi. Izraz je to također njegova socijalnog odnosa prema svome bližnjemu, posebno prema seljaku: Čuješ li, brate, dozivanje orača? / Napetom snagom u lûku siromaštva / obnavlja plodnost zemljinog dlana, prema rataru: Ratar je sasvim malen / ... / savijen nad motikom / izgleda kao slomljeni lûk, prema radniku, siromahu. Na toj paradigmi temeljila se njegova cjeloživotna obuzetost kao čovjeka i svećenika. Nije se mirio s postojećim stanjem koje je vladalo u narodnoj svijesti, jer: Gutamo prah i gazimo blato kao i jučer, stoljeća / zemlja u grlu i zemlja do koljena / a mlaka zaudara preko taraba prezrenih međa. Ipak, znao je da tako ne može ostati, budućnost će donijeti nešto novo: Ona (budućnost) će doći kao jutro / za budnu dušu / kao munja što osvjetljuje traženja. Sudjelujući u društvenom životu nije zenemarivao ni brigu oko političkog organiziranja Bunjevaca pri čemu je mislio na podizanje hrvatske svijesti među težačkim, seljačkim narodom, pa i intelektualcima. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj odmah je dao inicijativu da se i među Hrvatima u Bačkoj osnuje nacionalna stranka radi zaštite hrvatskih interesa, koja je pod vodstvom Bele Tonkovića i osnovana 15. srpnja 1990. godine pod imenom Demokratski savez Hrvata Vojvodine (DSHV). Kasnijim svojim zauzimanjem za riječ Božju u narodu, a prestankom izlaženja lista Bačko klasje, Marko je 19. rujna 1994. u Baču ponudio ideju da se novi katolički list nazove Zvonik, u spomen najstarijem crkvenom zvoniku u Subotičkoj biskupiji, tj. u Baču, što je i prihvaćeno. Osnovali su ga svećenici Hrvati Subotičke biskupije.

Kao čovjeku i svećeniku Vukovljev odnos prema Bogu i Majci Božjoj bio je djetinje odan: Bog ti je uvijek najbliži od svega / diraš ga rukom, gledaš u boji neba / Bog ti se smiješi / i nema tajni. Bio je mladenački buntovan: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? / Kad je sunce bilo u zenitu / a groznica krvi provrla psovkom / u sred dana počela je noć / i u toj noći reče jedan stotnik: / Zaista, taj bijaše Sin Božji. Značajkom odraslog čovjeka bio je potpuno predan: Samo želim da me dobra / Ruka Očeva pomiluje do dana svijesti / i da umjesto teških snova / u meni budu dobra djela. U poniznosti svoga duha je molio: Dolazim ti Gospodine siromašan / pun rana koje sam sebi zadao /opterećen sam naporom da ih zaboravim / ali one i dalje bole. Iskren i odan odnos prema Majci Božjoj izrazio je Gospi Tekijskoj: Znam, da majčinska ljubav nije zarobljena zidom / i da me Tvoje oči vide dok sanjarim i radim. To je bila vjera Marka Vukova.

Vukovljevi suodnosi s ljudima u njegovoj blizini oslikavali su se kroz društveni život, u prijateljstvima s ljudima svoje okoline, jer, pisao je: Prijateljstvo je kao lahor / otkriva mi darove Milosti. Povodeći se tim nutarnjim nagnućima pisao je pozdravne pjesme za razne prigode nekolicini crkvenih autoriteta npr. Č. s. Mariji Propetog Isusa, Blašku Rajiću, Gerhardu Tomi Stantiću, biskupu Matiši Zvekanoviću, te prigodnu pjesmu biskupu za posvetu kapele u Rumenki. Kao društven čovjek pisao je pjesme za razne prigode svojim najboljim prijateljima, jer: Prijateljstva rađaju u meni nove vidike / nazirem ih očima duše i ne bojim se / za radosti koje su prošle / a bile su nepoznata nada. Tako je npr. posvećivao pjesme Beli Ivkoviću, Marijeti Godec, obitelji Vesne Budin, Rosmari Mik, Petru Živkoviću, Ivici Bartolec.

Poezija Marka Vukova satkana je slobodnim, jednostavnim stihovima, nepravilnim, otvorenim strofama i uglavnom bez rima. Ante Sekulić to ovako opisuje: „neizbrušenost njegovih lirskih bilješki kao da upućuje na zaključak da su mu stihovi bili potreba, povjerenje u svoju osobnost...“ (Osobnost Marka Vukova, predgovor knjizi Ja, buntovnik s razlogom). U tvorbi stihova Marko nije imao uzora, poezija mu je životno ozbiljna s elementima melankolije: Plač je iskrena pjesma /... / tama umiranja uvukla se u ljudsko tijelo / i čovjek koji plače / buntovnik je bez mača. Stihovi i strofe oblikovani su u stereotipnoj formi, ali, njima je autor refleksivnom lirikom progovorio o sebi, bližnjemu i Bogu. Nabujali osjećaji su mu se izlijevali u stihove po njegovim zakonima izričaja. Njih je potrebno čitati nekoliko puta. Stihovi su mu, kako rekoh, bez rima, bez izlizanih slika, pojmovno postavljeni u strogo logični, duboko intimni red razumijevanja. Pisao je po duši, redao misli, osjećaje, impresije, kroz brojne figure riječi objašnjavao poruku koju je odlučio prenijeti čitatelju. Ludwig Wittgenstein je rekao: „Gdje su riječi jeftine, misli su bezvrijedne.“ Izreka tipična za Marka koji je birao riječi i davao im bogato suptilno značenje određujući svoje misli. Nije se također bahatio izmišljajući riječi i izraze ili im pridavao nepojmljiva ili nejasna značenja. Nije čak koristio ni bunjevačke idiome, premda se u osobnom kontaktu služio bunjevačkim govorom, nego piše hrvatskim standardnim jezikom što ga nedvojbeno svrstava u hrvatski jezični i nacionalni korpus. U odmjerenosti života, požrtvovnosti i empatiji prema čovjeku, buntovno je tražio: Osjećam se kao vir u bujici traženja, i našao svoju nutarnju idilu.

I zato ga se i ne može uspoređivati s drugim pjesnicima bačkih Hrvata. Nije slijedio Aleksu Kokića koji je bio raspjevani pjesnik opredijeljen za Boga i svog čovjeka, pjesnik prigodničarskih susreta ili slavljeničkih nastupa. Niti Vojislava Sekelja, Milovana Mikovića, Josipa Temunovića, Branka Jegića, pa niti u prethodnoj generaciji Antu Jakšića koji je posebno njegovao lirske sonete lakoćom sroka, ili Antu Sekulića, ili Petka Vojnića Purčara, ili Josipa Andrića hrvatskog, putopisca, pjesnika, novelista i skladatelja.  

Od svih pjesama samo su mu neke tiskane i to u Subotičkoj Danici i Zvoniku, a bio je uvršten i među 20 hrvatskih pjesnika iz Vojvodine u Trajnik, antologiju poezije nacionalnih manjina u Srbiji, prireditelja Riste Vasilevskog. Uvjeren sam da je imao više pjesama, ali nisu sačuvane, a i one koje sam ja imao u svom vlasništvu, predao sam autoru knjige Lazaru Novakoviću.

Marko Vukov je svakako relevantan pjesnik s bačkih bunjevačkih ravnica. Svojom poezijom je zavrijedio časno mjesto u hrvatskom pjesništvu.

Riječju, Marko Vukov je u svojih 57 godina života ostavio duhovnost, nadu kao potpis svoje ovozemaljske životne priče.

Bibliografija:

Ante Sekulić, predgovor u knjizi Ja, buntovnik s razlogom, Matica hrvatska, Sl. Brod 1996.

Marijan Ivan Čagalj, osvrt na knjigu „Ja, buntovnik s razlogom“, Crkva u svijetu, 42 (2007.), br. 3, 542-558.

Tomislav Žigmanov, „Duhovno pjesništvo Marka Vukova“, zbornik radova Dani Balinta Vujkova - dani hrvatske knjige i riječi, 2013. – 2014., Subotica, 2014.

Tomislav Žigmanov i Lazar Novaković, pjesnička večer Sjećanje na svećenika i pjesnika Marka Vukova, Lemeš 28. 2. 2015.

Portal HKUD-a „Vladimir Nazor“, Dvije decenije od smrti vlč. Marka Vukova, Sombor 2015. (https://hkudvladimirnazor.com/index.php/sekcije/miroljub-plus/147-dve-decenije-od-smrti-vl-marka-vukova, posjet 10. prosinca 2019.).

Pjesme Marka Vukova

JA, BUNTOVNIK S RAZLOGOM

Ja, buntovnik s razlogom,

prepoznatljiv slobodom

što tražeći temelje

mojim bližnjima

kao rušitelj izgledam,

a bezbrižni, žvakajući vrijeme

sigurni da nehaj donosi korist

glumeći neznanje o postojanju

nečije svetinje

složno i vješto kasape moj barjak

skromniji od sviju –

na jarbolu se ne zaleprša –

skriti ga ne želim

i vapim Gospodu koji vječno

u vrijeme što prijeti

Beskraj krajolikom riše

da zaklon dade umornoj duši.

(Ja, buntovnik s razlogom, Lemeš/Svetozar Miletić 28. 12. 1993.)

JA NE ZNAM ZA BEZBRIŽNU MLADOST

Ja ne znam za bezbrižnu mladost

prepuštenu ugodnom trenutku 

ja znam za nemir 

i iskru trijeznosti

između vizije i mučne spoznaje

i dok se dani skraćuju

a ljeto se sprema za ispraćaj lasta

bez žaljenja gledam unaprijed

siromašan do bezbrižnosti.

Bez straha sam i bez gorkih uspomena

moje jučer je ljepše od prijašnjeg dana

a zora obećava nove vidike

udisat ću ih slobodno i zahvalno.

Ako bude i rana, radovat ću se sljedećem danu,

donijet će mi nadu iscjeljenja. 

(Ja, buntovnik s razlogom, 5. 8. 1970.)

NEPOZNATOM BRATU

Ne pitam otkuda dolaziš,

brate,

sa snopom besanice

na čelu.

Znam da nema više

utjeha tijela

nakon umora.

Sve su njive izorane,

bez i naših koraka,

a beznađe nas zove

kao nekada sloboda.

Tužni su koraci

na izmaku snage...

... i još proljeće

nitko ne gleda,

a svi vide

otkrivanje sramote...

Znam, znam,

ne može se pobjeći

od svoje sjene,

i putevi kojima smo išli,

tako su sigurno naši

i tako beznadni.

Zato, ne žuri više,

brate.

Jedna smrt je dovoljna

za uskrsnuće.

Čujem već pjesmu grlice,

bagremi pripremaju bukete

za jedno novo rođenje.

(Zvonik, god. V., br. 4 (54), Subotica, travnja 1999.)

MUČNO NASTOJANJE

Stvari su utisnute u gluhoću magle

Graditeljska misao je ostala u izvorima nadahnuća,

kao daleka utjeha,

a sad i ovdje opuštene ruke

nesposobne da grade ili da ruše.

Ulica je mirna i blato me podsjeća

da smo na početku.

Niotkud riječi.

Svuda bezobličje.

Prezren sumnja rastvara moju viziju

i siromašan polazim ljubljenome Biću.

(Ja, buntovnik s razlogom)

Tekst je objavljen u Časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, u dvobroju za 2019. godinu, povodom 25. obljetnice smrti pjesnika.

Napisao: Lajčo Perušić