Biografija Martina Parčetića rođenog prije 300 godina u Somboru, neraskidivno je vezana uz početke sveukupnog razvoja Sombora, za što je upravo on postavio temeljni kamen. U njegove osobne uspjehe spadaju izbor za prvoga gradonačelnika Sombora 1749. i dobijanje plemstva 1753. Paradoksalno, ovi uspjesi označili su početak zamiranja Parčetića, ne samo u nacionalnom nego i u biološkom smislu. 

Asimilacija

Kada su u pitanju plemenite hrvatske obitelji iz Bačke, treba imati u vidu jednu činjenicu, na koju su ukazivali mnogi raniji istraživači. Proces asimilacije (uglavnom mađarizacije, rjeđe germanizacije), koji je uključivao školovanje na stranom jeziku, sklapanje brakova sa strankinjama i prihvaćanje mainstream kulture, odnarodio je većinu njih, izuzimajući rijetke pojedince kakav je preporoditelj Ivan Antunović. Asimilacija ovih obitelji je praktički počela od trenutka kada su njihove glave prisegnule na vjernost habsburškom caru i mađarskoj domovini. Ta je prisega uključivala ne samo obvezu vjerskog služenja u vojnim i administrativnim poslovima nego i poistovjećivanja s državom i staležom.
Plemenite bačke hrvatske obitelji možda nisu predstavljale poseban entitet kao ugarski Kumani (kunok) i Jasi (jászok), niti uživali autonomna prava kao oni, ali su se u mnogim aspektima izdvajali iz ugarskog plemenitog stažela. Njihova posebnost se možda najbolje ogledala u uporabi zasebnog jezika. Naime, mnoge obitelji su, kako svjedoče brojni dokumenti iz povijesnih arhiva Subotice i Sombora, te Arhiva Vojvodine, zahtijevale pomoć tumača za hrvatski jezik u pravnim poslovima. Međutim, kada je početkom 19. stoljeća mađarski jezik uveden u javnu upravu, oni su bili među prvima koji su ga dosljedno primjenjivali bez ikakve primjedbe. Tako već koncem 19. stoljeća potomci mnogih plemeniti hrvatskih obitelji nisu znali jezik svojih pradjedova, niti su se poistovjećivali s Hrvatima.

Baština Parčetića

Među odnarođenim hrvatskim obiteljima su i Parčetići, čiji je najznačajniji predstavnik upravo Martin Parčetić, rodonačelnik ove plemenite obitelji. Njegovi potomci su, primivši mađarski odgoj, postali na neki način robovi mađarske nacije, dijeleći s njom i dobro i zlo. Posljedično, baština Martina Parčetića i obiteljski arhiv Parčetića su završili u Mađarskoj kao dio mađarske povijesne baštine. Ova okolnost znatno otežava istraživanje povijesti obitelji Parčetića. Mnogi detalji ostaju nepoznati, jer je teško locirati relevantne izvore. Dosadašnji pokušaji pojedanaca da rasvijetle barem početke ove obitelji (Anton Duišin, Milenko Beljanski, Milan Stepanović i dr.) nisu urodili velikim plodom. Izvori su traženi na pogrešnom mjestu. Ako je koji izvor i pronađen, nije ispravno protumačen.
Važan izvor za proučavanje povijesti Parčetića predstavlja plemićka povelja, koja je izdana u Beču 3. prosinca 1753. Martinu Parčetiću, njegovoj ženi Olivi Čuvardić i djeci Antunu i Josipu. Ova povelja je poznata iz prijepisa. Kao i u slučaju drugih obitelji, izvorniku je trag tijekom vremena ispunjenom turbulencijama. Međutim, sačuvano je, pa i objavljeno, nekoliko dokumenata iz obiteljskog arhiva Parčetića, koji bacaju svijetlost na njihovu ulogu u po Habsburšku monarhiju prijelomnim dogođajima.

Ratnici

Kako navodi plemićka povelja Martina Parčetića iz 1753., njegov pradjed (proavus) je prešao iz Dalmacije u Ugarsku (ex Dalmatia in attactum Regnum nostrum Hungaricum transmigrando), gdje je ispunjavao dužnost dobrog vojnika (boni Militis obligationem adimplens). Njegov sin Ivan, drukčije zvani Ivaga, nastavio je očev zanat, a isto tako i Ivagini sinovi Ivan i Nikola, odnosno otac i stric Martina Parčetića. Sudjelovali su u ratovima protiv Turaka i zaradili brojne teške rane.
I Martin se odazvao vojnom pozivu 1740. Bio je prvo obični vojnik (gregarius). Bio je intendant (designator hospitiorum), časnik zadužen za opskrbu vojnika. Vojevao je u ratu s Francuskom i Bavarskom (Austrijski nasljedni rat 1740. – 1748.) u gornjoj Austriji i Bavarskoj. Kod austrijskog grada Ennsa je ratnim lukavstvom zauzeo neprijateljsku ostavu hrane (magacin, magazu) sa samo sedmoricom svojih suboraca. U bitci kod Fort-Loisa (istočna Francuska) je ranjen u desnu nogu, budući da su mu dva konja izranjavana. Sa svježe previjenom ranom nastavio se boriti. Nije oklijevao posvetiti krv i život službi i dobru Habsburške monarhije. Kod Warburga u Bavarskoj je u samoj bitci ustupio svog konja svom višem časniku, riskirajući svoj život. Primio je ponovno teške rane.

Deputirac

Pretrpljene rane sigurno su utjecale na karakter mladoga Martina Parčetića, koji je u trenutku rata bio u ranim dvadesetim godinama. Uvidio je da se život ne sastoji u uzaludnom žrtvovanju nego u stvaranju. Poučen surovom stvarnošću, počeo je zrelije razmišljati. Podržao je odluku somborskih militaraca, donesenu na prosvjednom zboru u Somboru 1745., o neprihvaćanju županijske i komorske uprave nad Somborom. Zato se bez dvojbe priključio deputaciji somborskih militaraca, koja je otišla u Beč da osigura sigurniju budućnost.
Kao deputirac mladi Parčetić je dao sve od sebe da pokrenuta stvar urodi plodom. U potrazi za vjerovnicima, koji bi zajmom pokrili kupovinu statusa slobodnog kraljevskog grada, koristio je ne samo svoje izvanredno znanje nego i obiteljske veze, vlastitu imovinu, poznanstva iz ratničkih vremena, svoj ugled i ratničke muke. Kao što se u Bavarskoj i Austriji ginulo za nešto uzaludno, tako je sada ginuo za nešto isplativije. Konačno, vjerovnici su pronađeni i Bačkoj županiji je 23. veljače 1748. godine podnesena molba, koju su potpisali opunomoćeni somborski deputirci Martin Parčetić, Atanasije Stojšić i Stevan Karalić za odobrenje podizanja zajma u visini od 120.000 forinti uz 6% kamate, s tim da Somborci svojom imovinom jamče isplatu zajma.

Sudac

Trogodišnja borba za oslobođenje Sombora od vlasti Bačke županije i Ugarske dvorske komore završena je uspješno. Carica Marija Terezija je 17. veljače 1749. potpisala elibertacijsku povelju. Sombor je ušao u eru napretka. Kroničar franjevačkog samostana u Somboru Bono Mihalović podcrtao je da se sve to dogodilo zaslugom Martina Parčetića, koji je osujetio pokušaje brojnih protivnika elibertacije Sombora i umilostivio caricu Mariju Tereziju. Parčetić se, međutim, unaprijed pobrinuo da se njegov uloženi trud isplati dostojnom nagradu. Zadobio je podršku brojnih pojedinaca u predstojećom nadmetanju za položaj prvoga suca. Plod njegovih nastojanja je vjerojatno i dokument poznat pod imenom Alternativa 1748 koji je predviđao naizmjenično biranje Hrvata i Srba na čelo grada.
Doček delibertacijske diplome je obavljen u Somboru spektakularno. Somborski ljekarnik Đorđe Antić je na temelju zapisnika somborskog magistrata i kronike Bone Mihalovića prikazao ovaj događaj u neobjavljenom rukopisu. János Muhi piše u svojoj knjizi Povijest Sombora da je povelju donio sam Martin Parčetić: „S elibertacijskom poveljom Martin Parčetić je 27. ožujka stigao u Sombor. Unaprijed je naznačio vrijeme svoga dolaska, pa ga je somborski puk dočekao pravom pučkom feštom. Nikola Parčetić otišao je do granice grada s počasnim banderijem k Martinu Parčetiću, koji je nosio diplomu, sa svećenstvom obiju vjeroispovijesti i tisućama stanovnika.“
Bilo kako bilo, Martin Parčetić je travnja 1749. izabran za prvoga gradonačelnika Sombora. Mandat mu je istekao poslije svega dvije godine (do 1751). Za vrijeme njegove vladavine omeđeni su atari Sombora i Bačke županije i podignuta vješala na brdu Karakorija. Sombor je tako ušao u novu eru.

Članak napisan povodom 300. obljetnice rođenja Martina Parčetića, u okviru projekta Godine novog preporoda

Naslovna fotografija: Martin Parčetić (Jene Višinka, ulje na platnu, 2018.)

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)