Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće u „zemljama Krune sv. Stjepana“ (Ugarskom Kraljevstvu) obilježen je mađarskom političkom i kulturnom prevlašću, koja je svoj najplastičniji izraz dobila na Milenijskoj proslavi 1896. godine. Za nemađarske narode pak nastupio je sumrak. Istina, postojali su zakoni koji su im jamčili prava i slobode (kao npr. školovanje na materinskom jeziku), ali oni u praksi nisu primjenjivani. A svi izgledi da se na legalni način ublaži njihov sve nezavidniji položaj bili su ravni nuli, jer su njihovi zastupnici na mađarskom saboru u Budimpešti nailazili na nerazumijevanje i otpor, kako vladajućih tako i oporbenih snaga.

Obrazovanje

Matija Evetović rođen je u Aljmašu 24. veljače 1894. kao sin Dominika Evetovića i Veronike rođ. Jagić. Za uzorima nije morao dugo tragati, jer ih je imao u svojoj široj obitelji koja je, premda skromnog podrijetla, već dala dvojicu javnih i kulturnih djelatnika – svećenike Miroljuba Antu Evetovića (1862. – 1921.) i Ivana Evetovića (1860. – 1923.), od kojih se prvi istaknuo kao pjesnik, a drugi kao povjesničar.
Matijina obitelj iselila je u Suboticu 1899. Otac Dominik je dobio ondje posao sudskog poslužitelja. Tako se mladi Matija našao u sredini koja je u svakom slučaju pružala više mogućnosti za obrazovanje i karijeru nego ruralni Aljmaš. Međutim, on je ondje završio samo pučku školu, a Gradsku mađarsku višu gimnaziju pohađao je do VI. razreda (1909./10.), kada je iz nje isključen zbog hrvatskog nacionalizma. Tako je srednjoškolsko obrazovanje, poput nekih svojih sunarodnjaka (Vranje Sudarević) morao nastaviti izvan svoje sredine, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku, gdje je i maturirao 1914. godine. Studirao је filozofiju u Zagrebu. Tu je položio i profesorski ispit 1921. Doktorirao je, također, u Zagrebu, s disertacijom Dvije najstarije pjesničke obradbe o sigetskoj pogibiji – Brne Krnarotić i Nikola Zrinski.
Profesor, ravnatelj, podgradonačelnik

Radio je kao profesor Državne muške gimnazije u Subotici od 1920. do 1926., osim jedne godine (1922.), kada je radio u Vršcu. Po povratku u Suboticu bio je ravnateljem Realne ženske gimnazije. Iste godine je postao podgradonačelnik. U tom svojstvu je ostao do 1927. Od 1928. do 1941. bio je savjetnik Kulturno-socijalnog odjeljenja. Poslije oslobođenja Subotice 1944. postavljen je za ravnatelja Potpune muške gimnazije. U tom svojstvu je ostao do 1948., kada je imenovan za upravnika novootvorenog Gradskog muzeja, gdje je radio do odlaska u mirovinu 1953. Kada je otvorena klasična gimnazija u subotičkom sjemeništu Paulinum, predavao je hrvatski jezik i književnost do 1970. Umro je 2. srpnja 1972. u Subotici.

Znanstveno i dostojanstveno

Intelektualac s pedigreom, Matija Evetović uspješno je objedinjavao u sebi niz kulturno-prosvjetnih uloga. Bio je aktivan član kulturnih društava bunjevačkih Hrvata, te plodan suradnik subotičkih i zagrebačkih listova hrvatske provenijencije (Naše novine, Neven, Subotičke novine itd.). Pisao je i poeziju.
Evetović se bavio i bunjevačko-šokačkom kulturnom poviješću, kojoj je prilazio znanstveno i dostojanstveno. Rezultate svojih istraživanja objavljivao je prvo u lokalnom tisku (Književni sever, Subotička Danica itd.), a kada je skupio veću količinu građe odlučio se na veće pothvate. Sastavio je biografije dvojice najznačajnijih bunjevačko-šokačkih svećenika-preporoditelja: Život i rad biskupa Ivana Antunovića (Subotica, 1935., str. 306.) i Život i rad Paje Kujundžića (Subotica, 1940. – 1941.). Pisao je priloge za Hrvatsku enciklopediju (1942.).

Kapitalno djelo

Međutim, dok su Evetoviću njegova književna postignuća donijela priznanje i mjesto u Književnosti bačkih Hrvata (Zagreb, 1970.) Ante Sekulića, Antologiji poezije bunjevačkih Hrvata (Zagreb, 1971.) Geze Kikića, Leksikonu pisaca Jugoslavije (Novi Sad, 1972.), Hrvatskom biografskom leksikonu (Zagreb, 1998.) i Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Subotica, 2007.), dotle njegovi prinosi istraživanju kulturne povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata nisu dobili zasluženu ocjenu. Tomu je uzrok nesretna okolnost da Evetović svoje kapitalno djelo Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata završeno 1940. nije tiskao nego ostavio u rukopisu, koji je završio u subotičkoj Gradskoj knjižnici. Nažalost, ova ustanova nije pružila Evetovićevoj zaostavštini potrebnu sigurnost, nego ju je izlagala opasnosti rasparčavanja i plagijarizma.
Razlog zašto plod dugogodišnjeg studioznog istraživanja od 589 stranica i deset poglavlja nije doživio zasluženu formu jesu iznenada nastale političke okolnosti. Naime, raspadom Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. Subotica je ponovo postala dijelom Mađarske. Novi/stari gospodari su nad zatečenim pučanstvom prvo proveli teror, a onda politiku odnarođivanja. U takvoj konstelaciji snaga Evetovićeva knjiga je mogla naći mjesto samo na lomači. Nažalost, „oslobođenje“ iz 1944. umjesto dugo očekivanih sloboda, donijelo je hrvatskim intelektualcima nova ograničenja i frustracije. Tome su pridonijeli lokalni komunistički vlastodršci, koji su praktički nastavili djelo koje su započeli horthyjevci, zatirući u ime bratstva i jedinstva hrvatsku kulturu u Subotici. Imajući u vidu ovaj nesretan slijed okolnosti, potpuno je jasno zašto je trebao proći čitav jedan ljudski vijek (70 godina!) dok knjiga 2010. godine nije ugledala svjetlost dana. Knjiga je inače objavljena u nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice.
O značaju ovog Evetovićevog djela najbolje govori piščeva uvodna riječ: „Bunjevački i šokački Hrvati nijesu imali do sada takve knjige, u kojoj bi našli sve, što se odnosi na njihovu prošlost i kulturu. Sve je to bilo porazbacano po novinama, kalendarima i raznim knjigama. Za mnoge pojedinosti iz povijesti i duševno blago uopće nije se znalo (...) Takvog djela, u kojem bi bila prikazana naša narodna i umjetna književnost, predstavljeno kulturno djelovanje našega naroda i napisana povijest, u kojem su izneseni novi dokumenti i podaci, uopće nije bilo. Ova me je nestašica potakla, da poslije dugogodišnjeg marljivog rada i svestranog istraživanja po franjevačkim samostanskim i gradskim arhivima napišem ovo djelo“.

Nepravde od „tuđih“ i „svojih“

Evetović je dijelio sudbinu brojnih bunjevačko-šokačkih intelektualaca. Trpio je sve nepravde sa svojim sunarodnjacima, ali je isto tako trpio nepravdu i od njih. Naime, „revolucija proletarijata“ zbacila je s prijestolja silne i uzvisila neznatne, ali ti neznatni su za kratko vrijeme postali gordi. Tako je nastala ništa manje žestoka borba za položajem i novcem, u kojoj je gotovo bilo pravilo da udari „svoj na svoga“. To u velikoj mjeri objašnjava zašto se Evetović nakon odlaska u mirovinu 50-ih distancirao od događanja u gradu. Kao intelektualac starog kova nije htio imati udjela u proleterskim „igrama oko vlasti“. Ostajući vjeran istini, nije htio mijenjati sadržaj i namjenu svojega kapitalna djela. Kao da je znao da će doći vrijeme kada će ono moći biti objavljeno u prvotnom obliku. 

Članak objavljen povodom 125 godina od rođenja Matije Evetovića

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)

Natuknica o Matiji Evetoviću iz Leksikona podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca (sv. 7, 2007.) autora Stevana Mačkovića

Matija (Maća) Evetović (Aljmaš, 24. II. 1894. – Subotica, 2. VII. 1972.), profesor, publicist, pjesnik, kulturni djelatnik. Obavljao je dužnosti podgradonačelnika Subotice, ravnatelja subotičke Gimnazije i kustosa Gradskoga muzeja. Sin Dominika i Veronike, rođ. Jagić. God. 1898. obitelj se iz Aljmaša seli u Suboticu, gdje je Dominik dobio posao kao sudski poslužitelj. Tu Matija pohađa pučku školu i šest razreda gimnazije. U školskoj 1909./10. godini isključen je iz Gradske madžarske više gimnazije kao slavenofil. U upisu u dnevnik stoji: „Sablažnjava školske kolege svojim nepatriotskim izjavama te se zbog toga 16. III. 1910., prema nalogu školskoga vijeća, isključuje iz škole“. Školovanje nastavlja u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Travniku, gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom, a nakon toga najprije u Budimpešti, a zatim upisuje filozofiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. U ratu je mobiliziran 26. X. 1914. i u vojsci ostaje sve do 9. I. 1919. Za vrijeme prevrata djeluje u Zagrebu, a u Subotici piše članke u Nevenu. Dobiva gradsku stipendiju, koja mu pomaže da završi studij. Tako 1921. uspijeva svršiti fakultet u Zagrebu, a 31. I. 1923. ondje je obranio i doktorsku disertaciju s temom Dvije najstarije pjesničke obrade o sigetskoj pogibiji.

Od 18. VI. 1920. privremeni je nastavnik srpsko-hrvatskoga jezika i filozofije u subotičkoj Gradskoj bunjevačkoj velikoj gimnaziji, a iste godine imenovan je počasnim knjižničarom gradske knjižnice. God. 1922. predaje u Vršcu, ali prestaje raditi kao profesor 12. XI. 1923., kada postaje privatnim činovnikom u osiguravajućem zavodu. U državnu, odnosno gradsku službu vraća se 15. I. 1925. kao profesor gimnazije. Aktivan je u javnom, kulturnom i političkom životu Subotice, tada kao član i funkcionar Radikalne stranke. Tako je 1926. imenovan za ravnatelja Ženske realne gimnazije, izabran za tajnika Bunjevačke prosvijetne matice, a u veljači iste 1926. godine stupio je i na položaj zamjenika subotičkoga gradonačelnika, na koji ga je postavio ministar unutarnjih poslova. Na toj političkoj funkciji nije se dugo zadržao – gradonačelnik Dragoslav Đorđević u izvješću Ministarstvu unutrašnjih poslova 20. IV. 1927. obavještava nadređene da je Matija Evetović toga dana podnio ostavku te je dužnost podgradonačelnika predao Josipu Poljakoviću. U Subotici se u to doba Radikalna stranka dijeli na „radikalsko-zemljodilsku“ struju oko Marka Jurića, kojoj se priklonio i Matija Evetović, te struju oko gradonačelnika Đorđevića, koji je međutim već 28. IV. 1927. smijenjen. Struja oko Jurića u funkciji partijske agitacije pokreće Subotičke novine 13. V. 1927. Odgovorni urednik bio im je gostioničar Marko Stipić, a list je uređivao i većinu tekstova pisao Matija Evetović. U svojim napisima trudio se pomiriti katoličanstvo Bunjevaca s nametnutom radikalskom ideologijom, a stvorena je i parola u Radićevu stilu „Vera u Boga i radikalska sloga“. Kolovoza 1927. imenovano je novo rukovodstvo grada: za velikoga župana postavljen je Dušan Manojlović, gradonačelnikom postaje Dragutin Stipić, a u sastav novoga Proširenoga senata ulazi i Matija Evetović. Do 13. IV. 1941., kada je „otpušten zbog nacionalnih razloga“, obnašat će dužnosničke položaje u gradskoj upravi, najprije od 17. I. 1928. kao šef Trošarinskoga odjela, zatim od 31. V. 1930. kao gradski savjetnik na čelu Kulturno-socijalnoga odjela Senata.

Sa snaženjem prohrvatskih stremljenja Bunjevaca u Subotici na prijelomu 1930-ih i njegova politička uvjerenja trpe promjene: od agitatora za prorežimsku radikalsku opciju među bunjevačkim pukom postaje sljedbenikom oporbe i aktivnim pobornikom hrvatstva Bunjevaca. Tako je 1933. petnaesta obljetnica oslobođenja grada, koja se svečano obilježavala 13. XI., na dan kada je srpska vojska ušla u grad, zahvaljujući Evetovićevu zauzimanju proširenim programom obilježena već 10. X., na dan kad je 1918. pred kavanom Hungaria (današnja zgrada Art kina Lifka) održan veliki zbor na kojem je izrijekom proglašeno načelo samoopredjeljenja i utemeljen Bunjevačko-srpski narodni odbor, nakon čega su hrvatski omladinci na toranj Gradske kuće istaknuli hrvatsku zastavu. Angažirao se i 1934. kao jedan od osnivača Matice subotičke, a aktivan je bio i u Hrvatskoj kulturnoj zajednici. Održao je veći broj predavanja u Hrvatskom prosvjetnom društvu Neven te na Razgovorima Matice subotičke.

Odmah nakon rata opet je postavljen u gradsku upravu, iako su nove vlasti bile nepovjerljive prema njemu jer su ga smatrale malograđaninom bliskim kleru. Ipak, u nedostatku školovanoga kadra, 1945. postavljen je najprije za v. d. direktora Muške potpune gimnazije, zatim je u njoj radio samo kao profesor, a 15. XI. 1947. dodijeljen je na rad u ustanovu koja je tada bila u osnivanju – Gradski muzej. Do mirovine radi kao kustos Muzeja na prikupljanju predmeta i terenskim istraživanjima – arheološkim, etnografskim, lingvističkim, a posebno na skupljanju podataka o životu, običajima i folkloru Bunjevaca. U mirovinu odlazi 1. siječnja 1953., s 36 godina, 4 mjeseca i 11 dana službe. Nakon osnivanja srednje škole za pripremanje svećeničkih kandidata Paulinum u Subotici 1965. u njoj je do 1970. predavao hrvatski jezik i književnost.

Pjesme, povijesne rasprave i članke objavljivao je u mnogim subotičkim novinama i časopisima (Naše novine, Neven, Subotička Danica, Književni sever, Subotičke novine, Klasje naših ravni i dr.), poslije rata opet u Subotičkoj Danici, Narodnom kalendaru, Njivi, u zagrebačkom Katoličkom godišnjaku Danica 1967. i dr. Pisao je pod pseudonimom Tihomir Drević. Za Ujevićevu Hrvatsku enciklopediju (1942.) napisao je priloge o imenu Bunjevac, bunjevačkom narječju, bunjevačkom školstvu te vjerskim i crkvenim prilikama. Pisao je o životu i radu dviju najmarkantnijih bunjevačkih osobnosti iz austro-ugarskoga razdoblja – za života je objavio monografiju o biskupu Ivana Antunoviću 1935., a posmrtno mu je 2005. u cjelini objavljena studija o Paji Kujundžiću koja je u nastavcima izlazila u Subotičkim novinama 1940.-41. Njegovo najvažnije djelo Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, koje je priveo kraju potkraj 1940., ostalo je u rukopisu do 2010. kada ju tiska NIU Hrvatska riječ (Edicija baština, knjiga 6, Subotica, 2010., 720 str.). Poslijeratne komunističke vlasti rukopis su konfiscirale, ali su neki primjerci ostali sačuvani u privatnom vlasništvu. U kraćim nastavcima objavljivana je u Klasju naših ravni od 2002.

Autor: S. Mačković