O slikarstvu Gustava Matkovića

Gustav Matković rodio se u Subotici 1922. godine, gdje je započeo obrazovanje u nižoj gimnaziji u Subotici, nastavio ga u srednjoj Ekonomskoj školi u Somboru, a nakon toga i na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, koji je nakon nekoliko mjeseci pohađanja napustio. Tijekom Drugoga svjetskog rata radio je kod više subotičkih firmopisaca, a 1944. godine bio je pripadnik VIII. vojvođanske brigade do ranjavanja.

Slikarstvom se ozbiljnije počeo baviti oko 1948. godine kao polaznik poslijeratnog Kursa figuralnog crtanja, koji u Subotici djeluje od kraja 1945. godine. Voditelj Kursa, slikar András Hangya okupljao je već aktivne likovne stvaratelje Subotice (Gábor Almási, Pál Petrik) ali i mlade, zainteresirane iz redova učenika (Imre Sáfrány, Imre Vinkler i dr.) te radnika i službenika (Marko Vuković, Ivan Tikvicki i dr.). Gustav Matković se priključuje radu Kursa 1948. sa svojih dvadeset šest godina. Zbog brojnog članstva tih je godina djelovala grupa polaznika na srpskohrvatskom jeziku, koju je tada vodio slikar i scenograf Stevan Jenovac, te grupa na mađarskom jeziku, koju je vodio Sandór Ivanyos. U grupi Stevana Jenovca našao se kao polaznik i Gustav Matković, zajedno s Belom Durancijem, Ivanom Tikvickim, Markom Vukovićem i dr. Prostorije Kursa nalazile su se u to vrijeme u Harambašićevoj ulici u zgradi Hrvatskog prosvjetnog doma (kasnije zgrada KUD-a „Mladost“). Boravak i rad u ovom kolektivu za neke je od polaznika bio i početna točka prema Akademiji. Među njima je bio i Gustav Matković koji će se na Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu upisati 1952. godine. On se, međutim, na Akademiji nije zadržao dugo. Nepotpisani autor teksta u laporelu, tiskanom uz Matkovićevu samostalnu izložbu u Likovnom susretu 1971. godine, navodi kako je Matkovićevu temperamentu bio prespor način obrazovanja na Akademiji te ju je on napustio.

Obrazovanje na Akademiji Matković je zamijenio učenjem u privatnoj slikarskoj školi Jovana Bijelića u Beogradu, u kojoj je boravio od 1952. do 1958. godine. Bijelić je tada bio u svojim sedamdesetim godinama, no još se uvijek bavio pedagoškim radom te je podučavao mlade slikare. Iskustva stečena u ovoj školi uvelike će se odraziti na Matkovićevo stvaralaštvo. Dominantni ekspresivni rukopis i kolorit pokazat će se kao direktan odraz Bijelićevog slikarskog izraza. Iako se kod Matkovića još prije odlaska u Beograd osjećala snažna slikarska gesta, privrženost živim bojama i gustom namazu, utjecaj Bijelića je bio presudan za formiranje njegovog slikarskog izraza. Taj se utjecaj osjeća i u Matkovićevom crtežu, na kojem se vješto poigrava snažnom gestom i naglašenom sjenom. Iako minijaturni, neki se od Matkovićevih crteža i monotipija odlikuju dinamičnim slikarskim efektima. Tematski se Matković drži pejzaža, gradskih veduta, portreta i mrtvih priroda. No, realizacija ovih motiva mijenja se tijekom njegovih razvojnih faza te se u pojedinim radovima kreću u smjeru razlaganja i apstrahiranja predmetnih motiva uznemirenim potezima kista, naglašenom fakturom i valerskim slikarstvom. Njegov stilski izraz tijekom vremena slabi u izražaju i povremeno se gubi u rutini. Ipak, sačuvan opus bilježi nedvojbeni likovni talent Gustava Matkovića.

Najveći se broj njegovih radova nalazi u privatnim kolekcijama, no relevantni se radovi čuvaju i u subotičkim javnim zbirkama: Gradskom muzeju, Gradskoj knjižnici, Galeriji Dr. Vinko Perčić kao i kolekciji dr. Perčića pohranjenoj u Klovićevim dvorima u Zagrebu (donacija gradu Zagrebu).

Izložbe 

Gustav Matković je na početku svoje slikarske djelatnosti započeo izlagati s ostalim članovima na izložbama Kursa figuralnog crtanja u Subotici, čiji je polaznik od 1948. godine. Da je njegovo stvaralaštvo već tada bilo zapaženo, svjedoči i činjenica da je na trećoj izložbi Kursa figuralnog crtanja 1949. godine nagrađen prvom, novčanom nagradom za jednu od dviju izloženih slika. Nagrađena slika Dvorište Hrvatskog narodnog kazališta (1949.) danas se čuva u zbirci subotičke Gradske knjižnice. Sljedeće, 1950. godine na izložbi Likovne sekcije (kako je preimenovan Kurs figuralnog crtanja), održanoj u jesen u Gradskom muzeju, Gustav Matković je izložio dvanaest svojih radova. Izlagao je i narednih godina u okviru subotičkih kolektivnih nastupa, pa tako i na izložbi Likovne sekcije 28. studenoga 1954. godine u subotičkoj Gradskoj izložbenoj dvorani, među sedamnaest autora, akademskih slikara, samouka i amatera. Jedna je to od posljednjih izložbi na kojima izlažu zajedno, jer će društvena klima postupno uvjetovati odvojeno izlaganje amatera i profesionalaca.

Prvu samostalnu izložbu Matković je u Subotici otvorio 9. siječnja 1955. godine u Gradskoj izložbenoj dvorani, tada još kao Bijelićev učenik. Prikazao je trideset uljanih slika, sedam crteža i pet monotipija. Svoju drugu samostalnu izložbu prikazao je 1956. godine u Novom Kneževcu. Od tog vremena prestao je izlagati, ali nije prestajao slikati.

Gustava Matkovića spominjemo i kao autora nacrta za šest mozaika na zgradi štamparije Panonija u Štrosmajerovoj ulici u Subotici, realiziranih na prednjoj fasadi zgrade 1958. godine, kao rani primjer sinteze likovne umjetnosti i arhitekture, odnosno ranog primjera suradnje likovnih umjetnika na poslovima dekoracije (na likovnoj koloniji u Bačkoj Topoli 1959. godine službeno je pokrenut program sinteze arhitekture, slikarstva i skulpture). Opisujući ih, povjesničarka umjetnosti Olga K. Ninkov u katalogu izložbe Kurs figuralnog crtanja u Subotici – likovno stvaralaštvo za vrijeme agitrop kulture (2012.) ukazuje na to da se među figurativnim predstavama ovih mozaika, koji se simbolički vezuju za etape rada i funkcije tiskare, nalazi i prikaz slikara s paletom i slikarskim kistovima pokraj velikih tiskarskih valjaka, što ukazuje na osvješćivanje uloge likovnih umjetnika u oblikovanju i ilustriranju različitih tiskanih publikacija. Vrijeme je to kada na stranicama subotičkog tiska, pa tako i Hrvatske riječi te u časopisu za kulturu i umjetnost Rukovet nalazimo sve više ilustracija te reprodukcija radova subotičkih autora, pa tako i Gustava Matkovića.

Nakon povratka iz Beograda 1958. godine Matković nastavlja slikati, ali se ne javlja na izložbama.

Kada u Gradskom muzeju 1970. Bela Duranci priređuje izložbu Likovno stvaralaštvo u Subotici 1945. – 1970., među prikazane likovne radove uvrštena su i djela Gustava Matkovića, Spomenik (1952.) te Kupe kukuruzovine (1953.), čime je vrednovan kao relevantan faktor u razvoju poslijeratne subotičke likovne scene. Na izložbi koja također tematizira likovno stvaralaštvo Subotice, u razdoblju od 1944. do 1984., radovi Gustava Matkovića nisu uvršteni. Kako Olga K. Ninkov navodi u životopisu Gustava Matkovića, u katalogu izložbe Lica vremena – portreti iz umetničke zbirke Gradskog muzeja u Subotici (2013.), njegova djela nisu uvrštena zbog zabrane koja je naložena autoru izložbe s obrazloženjem da je Matković imao bliži odnos s pokretom Hrvatsko proljeće početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Tijekom sedamdesetih godina izlagao je na skupnim izložbama Likovne sekcije Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Bunjevačko kolo, čiji je jedan od osnivača i prvih članova 1970. godine. Ova je udruga organizirala i njegovu treću samostalnu izložbu od 2. do 12. prosinca 1971. godine u galeriji Likovni susret u Subotici. Prikazao je tada četrdeset i jednu sliku u tehnici ulja, čiji je popis prikazan u laporelu tiskanom uz ovu izložbu. Riječ je o radovima koji su u najvećem broju nastali u razdoblju od 1956. pa do 1971. Bila je to i posljednja samostalna izložba Gustava Matkovića za života.

Posthumna izložba Gustava Matkovića održana je od 15. do 23. rujna 1995. godine u Vestibulu subotičke Gradske kuće u organizaciji Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo iz Subotice, kada je prikazano dvadeset devet radova. Radovi izloženi ovom prigodom prikupljeni su iz privatnih kolekcija. U okviru kataloškog popisa ove izložbe u tiskanom laporelu, zabilježena su i imena tadašnjih vlasnika. Danas su vlasnici radova većinom promijenjeni, no navedene zabilješke o tadašnjim vlasnicima ipak su od značaja za identificiranje te praćenje kretanja djela. Tekst koji u laporelu prati izložbu pisala je povjesničarka umjetnosti Olga K. Ninkov, no njeno je ime pogreškom ostalo nezabilježeno.

Djela Gustava Matkovića vidljiva su u više kataloga izložbi novijeg datuma koje tematiziraju teme subotičke likovne scene, kao što je gore navedena izložba o Kursu figuralnog crtanja. Također se nalaze reproducirana u katalozima izložbi koje su nastale kao rezultat obrade umjetničke zbirke subotičkog Gradskog muzeja: Lica vremena – portreti iz umetničke zbirke Gradskog muzeja u Subotici (2013.), te Slikarstvo i vajarstvo jugoslovenskih autora iz zbirke Gradskog muzeja Subotica (2017.) u kojima je njegov životopis i obradu radova priredila Olga K. Ninkov. Djela Gustava Matkovića uvrštena su i u stalni postav Zavičajne galerije „Dr. Vinko Perčić“(danas Galerije „Dr. Vinko Perčić”), a djela koja se nalaze kao dio donacije dr. Perčića Zagrebu mogu se upoznati preko linka http:// www.zbirkapercic.info/Zbirke.aspx.

Djelatnost iz područja primijenjene umjetnosti 

Nakon povratka iz Beograda Matković se zaposlio u subotičkoj tvornici čarapa 8. mart kao dizajner, odakle odlazi u mirovinu 1976. godine. Dizajnirao je i plakate pa tako i plakat subotičkih žetvenih svečanosti Dužijanca 1968. Poput svog učitelja Jovana Bijelića, i Matković se okušao kao scenograf. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici (Narodno pozorište, Hrvatska drama od 1951. do 1958. te Narodno pozorište – Nép szinház od 1959.) izradio je scenografije za predstave Matije Poljakovića Vašange (1952.), Ča Bonina razgala (1961.) te Jedna cura sto nevolja (1969.), a kao likovni suradnik Zenita, udruženja subotičkih pisaca i likovnih umjetnika, 1960. godine je grafički opremio knjigu Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine / sakupio i obradio Balint Vujkov. Likovne priloge Gustava Matkovića (crteže, monotipije, slike) nalazimo i u Časopisu za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet (1970. te 1971.). Monotipije koje su reproducirane u Rukoveti 1971. godine, danas su dio zbirke dr. Vinka Perčića u Subotici. Ova područja rada Gustava Matkovića poznata su tek na temelju šturih podataka te sačuvanih artefakata te mogu predstavljati još jedan od izazova za istraživače subotičke likovne scene.

Autorica: Ljubica Vuković Dulić