Djetinjstvo i mladost
Tomo Stantić, koji je pristupivši karmelskom Redu dobio redovničko ime Gerard, rođen je 16. rujna 1876. godine u Đurđinu pokraj Subotice od oca Jose Stantića i majke Đule rođene Jagić. Tomo Gerard Stantić po narodnosti je Hrvat bunjevačkog roda. Djetinjstvo je proveo u rodnome Đurđinu gdje je završio pučku školu. Gimnaziju je pohađao u Subotici što je davalo naznaku da želi postati svećenik jer se u ono vrijeme salašarska djeca nakon završetka pučke škole nisu više školovala osim u slučaju da žele poći u sjemenište. U jesen 1895. godine Tomo napušta rodnu Suboticu te odlazi u nadbiskupsko sjemenište u Kalači. Ondje je sazrjela njegova odluka da duhovni poziv ostvari kod karmelićana. Godinu dana kasnije, 11. rujna Tomo je započeo novicijat kod karmelićana u Grazu te dobio ime brat Gerard od sv. Stjepana kralja. Po svršetku novicijata, od 27. rujna 1897. do travnja 1903. godine, brat Gerard živi u samostanu u Győru gdje prima redovničko i intelektualno oblikovanje. Za svećenika je zaređen u katedrali u Győru 29. lipnja 1902. godine. Početke svećeničke službe vrši u Győru i od 1903. godine kratko u Budimpešti.
Djelovanje u somborskoj karmelićanskoj zajednici
U vrijeme dok je o. Gerard bio mladomisnik, u Somboru je kanonski utemeljen karmelićanski samostan te se on po odluci svojih poglavara vraća u rodnu Bačku. Otac Gerard govorio je tri jezika: hrvatski, mađarski i njemački, i kao takav bio je pogodan za boravak u gradu u kojem su se koristila sva tri navedena jezika. Budući da je u to vrijeme u Somboru bila samo jedna župa, a pastoralne su potrebe bile velike, tadašnji je župnik zamolio karmelićane za pomoć oko brige za bolesnike. Otac Gerard u bolesnicima otkriva veliko blago te se sav posvećuje brizi za njihove duše. U svako je doba dana i noći bio spreman poći u pohod bolesnicima kako bi se ispovjedili i primili sakramente umirućih te spremni otišli pred Gospodina.
U samostanu u Somboru, otac Gerard je bio i dugogodišnji poglavar. Djelovao je u višenacionalnoj samostanskoj zajednici (Mađari, Nijemci i Hrvati) što nije bilo lako, osobito u periodu Prvoga i Drugoga svjetskog rata i kod nastajanja novih političkih prilika u zemlji.
Odlikovao se velikom razboritošću u upravljanju za što je zasigurno zaslužan i intenzivan duhovni život kojega je resilo vršenje velike pokore. Svoj duhovni život gradio je po uzoru na poniznost Malog Djeteta Isusa čiji je kip svečano ustoličio u somborskoj karmelićanskoj crkvi te uz pomoć sestrične Janje Prćić istu pobožnost proširio po crkvama u Bačkoj. Njegove propovijedi (koje su u ono vrijeme bile izvan misnog slavlja) bile su vrlo posjećene jer je Božju riječ tumačio razumljivim jezikom za jednostavni somborski puk. U svoje propovijedi unosio je slike iz redovitog, svakodnevnog života bačkih salašara te su oni vrlo lako mogli usvojiti snažnu Božju poruku. Zbog toga je bio vrlo cijenjen među vjerničkim pukom. Također je bio prepoznat i kao dobar ispovjednik, a ispred njegove ispovjedaonice uvijek je bio dugačak red onih koji su se htjeli ispovijedati kod ovog ugodnika Božjeg. Znao je reći: „Duše su skupe kao Isusov život!“ To je bilo njegov geslo koje ga je učinilo bliskim potrebama običnog somborskog puka.
Otac Gerard također je bio poznat po svom intelektualnom radu te je prvi koji djela sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i sv. Male Terezije tumači na hrvatskom jeziku.
Po svršetku Drugoga svjetskog rata, kada vlast preuzimaju komunisti, o. Gerard bio je trn u oku ozloglašenog komunističkog režima. Zbog prijetnje koja je dolazila od vlasti, nekoliko godina proveo je izvan Sombora, skrivajući se prvo u Győru, a potom u franjevačkom samostanu u Subotici. Kada je nastupilo kakvo-takvo pravno ozračje u novonastaloj državi, vratio se u Sombor nakon tri godine izbivanja.
Otac Gerard sada već polako ulazi u staračku dob i posljednju etapu svog zemaljskog života. Cijeli je život bio boležljiv, imao je vrlo velike glavobolje, a tijelo mu je sada od pokore koju je vršio za spasenje duša bilo vidno oslabljeno. Posljednjih godina svog života još je više napredovao u duhovnosti te po njegovanju pobožnosti prema Malome Isusu doživio i velika mistična iskustva koja su u karmelskoj duhovnosti poznata kao sjedinjenje duše i Stvoritelja. Molitva je za njega bila „disanje duše“ i vrijeme drugovanja sa zaručnikom Isusom. U tome je do samog kraja svog života bio vrlo revan.
Godine 1956. kada je o. Gerard zakoračio u osamdesetu godinu života, već je vidno pobolijevao. U ožujku te godine doživio je srčanu krizu zbog koronarne insuficijencije i kljenuti srca. Na čuđenje doktora uspio se oporaviti, no oporavak je bio kratak. Njegovo tijelo koje se istrošilo u službi za Boga i duše bivalo je sve krhkije te je 24. lipnja 1956. na svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja otac Gerard rođen za nebo.
Otac Gerard bio je gotovo 50 godina vezan za život grada Sombora te je vijest o njegovoj smrti u cijelom gradu izazvala veliku žalost. Među narodom se pronio glas da je umro somborski svetac. Na veličanstveni pokop, koji je bio 25. lipnja, došlo je gotovo 10 000 ljudi raspoređenih duž ulica od karmelićanske crkve do Velikog katoličkog groblja kojima je prolazila pogrebna povorka s tijelom oca Gerarda koje su pratili biskup Matiša Zvekanović te veliki broj biskupijskih i redovničkih svećenika, redovnica i karmelskih trećoredaca.
Pokretanje postupka za proglašenje blaženim i svetim
Nakon smrti oca Gerarda vjernici su se počeli preporučivati u njegov zagovor. Postupak za proglašenje blaženim i svetim otpočeo je na biskupijskoj razini 12. rujna 1985. godine. Postupak je na prijedlog karmelićana pokrenuo subotički biskup mons. Matiša Zvekanović nakon što je saslušao Biskupsku konferenciju Jugoslavije i dobio suglasnost Svete Stolice. Po crkvenom pravilu kod početka procesa za proglašenje blaženim i svetim tijelo imenovanog sluge Božjega prenosi se u crkvu ili kapelu gdje se može javno štovati. Tako je i tijelo oca Gerarda iz zajedničke karmelićanske grobnice na Velikom katoličkom groblju ekshumirano i preneseno u karmelićansku crkvu sv. Stjepana kralja također u Somboru gdje i danas počiva.
Prvim vicepostulatorom kauze oca Gerarda imenovan je o. Ante Stantić, svećenik karmelićanin, rodom iz Đurđina. Imao sam prigodu, za vrijeme boravka u karmelićanskom samostanu, biti uz samrtnu postelju o. Ante Stantića te su mi duboko ostale urezane njegove riječi o ocu Gerardu koje mi je tada izrekao: „Otac Gerard je ponos i dika bačkih Hrvata!“
vlč. Daniel Katačić
(Sastavljeno prema: Zagrliti Krista i duše, Ante Stantić, Zagreb, 1994.)
