Porod se smatrao dijelom života, svakidašnjim događanjem, a bunjevački Hrvati na području Bačke su, kako kaže njihova uzrečica „Bog dao, Bog uz'o“, tako shvaćali sva događanja u svojim životima. Kao vrlo religiozan narod, za vračare, vile i vještice su čuli, ali u takva bića ne vjeruju. To su glavni zaključci istraživanja studenata etnologije i kulturne antropologije u Zagrebu Sonje Periškić, Ivane Ružić i Ivana Šikića na temu „Porod i običaji vezani uz porod kod Hrvata Bunjevaca s područja Bačke“, kao i terenskog istraživanja studentice istog fakulteta Valentine Vujević, na temu „S koljena na koljeno: vjerovanja i priče Bunjevaca u Bačkoj/Vojvodini“, koji su predstavljeni na XXIX. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata održanom 28. veljače 2014. godine u prostorijama Zavoda.

Istraživanje vezano uz porod su studenti proveli u Somboru, Žedniku, Đurđinu, Tavankutu, Subotici i Zagrebu, a podaci se odnose na 1950–e godine prošlog stoljeća, te na sjećanja kazivača koja sežu i do prve polovice XX. stoljeća, rekla je Ivana Ružić.

„Zaključno bi se moglo reći da se žena nikada nije nazivala trudnom ženom već 'nosećom' ili u 'blagoslovljenom stanju' ili 'širokom', s tim da su babice pomagale. Do 1960–ih godina se rijetko išlo u bolnice, eventualno u Tavankutu, gdje je otvoreno rodilište već negdje početkom 1950–ih godina, pa je to bilo malo modernije. Znači, žene su do 1960–ih godina rađale kod kuće, pomagale su im babice ili neke žene iz susjedstva, i nije bilo razlike, kao u nekim krajevima, da je važnije muško ili žensko dijete, sva djeca su se vrednovala isto“.

Studenti su razgovarali s oko 35 kazivača, od kojih je 28 s područja Bačke, a ostali su Hrvati–Bunjevci emigranti u Zagrebu, kazala je Ivana Ružić.

„Iz svih tih intervjua saznali smo da se za porod nikad nije pripremalo ili da je netko savjetovao tu ženu. Porod se smatrao jednostavno dijelom života, svakidašnjim događajem, nije se radila neka halabuka kao danas. Isto tako je i sa smrtnošću djece. Djeca su umirala i to se jednostavno shvaćalo normalno, nije bilo tu puno žalovanja, kako oni kažu, 'Bog dao, Bog uzo'. Koliko sam shvatila, tako su shvaćali sva događanja u svojim životima“.

O drugoj temi, „S koljena na koljeno: vjerovanja i priče Bunjevaca u Bačkoj/Vojvodini“, na kolokviju je govorila Valentina Vujević. Prema njezinim riječima, kazivači od kojih je najstariji bio 1929. godište, a najmlađi 1980., vještice i vile uopće nisu spominjali, a o vračarama ili urocima se još i dandanas zna čuti. Ona je istaknula da kazivači prave razliku između zloćudnih i dobroćudnih bića.

„Naziv vještice se koristio za bića s drugog svijeta, koja su se izbjegavala, a pojavljivala su se najčešće po noći. Kazivači su mi ovdje spominjali da su žene iz sela za koje su smatrali da mogu učiniti neko zlo nazivali 'višticama', a vračare su imale urokljivo oko. Najčešće žrtve uroka bila su mladunčad stoke ili lijepa djeca i onda bi ih samo pogledom mogli ureći te se izbjegavalo te osobe za koje se smatralo da imaju urokljive oči“.

Ono što nigdje nije čula niti pronašla u literaturi jest priča o tome odakle naziv „crna ovca“. Jedna gospođa iz Đurđina je rekla da ljudi prije nisu znali kako objasnit nastanak kuge pa su govorili da je crna ovca nekome na leđa skočila.

Terensko etnološko istraživanja bunjevačkih Hrvata u Bačkoj tijekom 2013. godine provedeno je u suradnji Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, pod mentorskim vodstvom prof. dr. sc. Milane Černelić.

Radovi Sonje Periškić, Ivane Ružić i Valentine Vujević bit će objavljeni u zborniku radova u lipnju ove godine.

Tekst: Nela Skenderović