Selo Vašica se nalazi u šidskoj općini na svega nekoliko kilometara od Šida. Nije se uvijek nalazila na današnjem mjestu, već je bila južno, nekoliko kilometara prema Batrovcima, smještena uz samu rijeku Bosut, pod nazivom Gradina. U selu je prije ratnih devedesetih godina živjelo 25,57 posto Hrvata. Danas u tom mjestu živi 1.717 stanovnika, 89 posto su Srbi, a tek nešto više od 7 posto su Hrvati. Ostalo je tek nekoliko obitelji, uglavnom starije populacije. Mladih je sve manje.
Po završetku srednjoškolskog školovanja odlaze na fakultete u veće gradove gdje ostaju živjeti. Rijetko tko od njih se odlučuje ostati na selu. Malobrojna zajednica Hrvata, koja je ostala živjeti u Vašici, uglavnom se bavi poljoprivredom, a jedino mjesto okupljanja im je katolička crkva svetog Ivana Krstitelja, koja je nakon miniranja 1995. godine, uz dobru volju biskupa, župnika i vjernika, obnovljena. Na inicijativu župnika Nikice Bošnjakovića 2011. godine započeli su radovi i na obnovi crkvene kuće. Iako malobrojni, Hrvati u ovom selu, unatoč teškim uvjetima, vrijedno rade na svojim poljoprivrednim gospodarstvima i nastoje osigurati sredstva za egzistenciju svojih obitelji. Posjetili smo neke od njih u vrijeme kada se završavaju radovi u atarima i pripremaju njive za narednu sjetvu.
Sve nas je manje
Sve do ratnih devedesetih godina u ovom mjestu je bilo 120 hrvatskih obitelji. Više od polovice njih nakon nemilih događaja 90-ih preselili su u Hrvatsku, uglavnom u Donji Miholjac i okolicu Našica. Danas ih je ostalo oko pedeset kuća. Obitelji Adamec, Bertići, Lukačevići, Vrapčenjak... neke su od onih koje su ostale živjeti u svom selu. Prilikom posjeta, ispred crkve svetog Ivana Krstitelja, zatekli smo jednu od najstarijih župljanki Angelinu Lukačević. Iako ima 90 godina, s radošću čeka nedjelju kako bi mogla otići na svetu misu.
„Ostalo nas je malo starosjedilaca u selu, i to većinom nas starijih i bolesnih. Mali je broj mladih, posebice u crkvi. U nedjelju na misi bilo nas je pet žena i dvoje djece. A nekada je bila puna crkva, posebno na većim blagdanima i na našem kirbaju, proslavi svetog Ivana Krstitelja. Inače, ja sam rodom iz Apševaca i ovdje živim od kada sam se udala. Kada sam se udala i rodila djecu, veći dio vremena sam provodila kod kolebe u ataru, gdje smo čuvali stoku. Djeca su bila mala i tamo sam ih čuvala. Sve je nekada nekako bilo ljepše i drugačije. Danas nitko nikoga ne treba, a nekada smo sretnije živjeli u ljubavi i slozi. Nedostaju mi ta stara vremena“, kaže baka Angelina.
Tada lakše nego sada
Obitelj Bertić je nakon ratnih devedesetih ostala živjeti u svom mjestu. U svom kućanstvu danas ih živi troje, a djeca su na fakultetu, sin u Münchenu, a kći u Novom Sadu.
„Rođen sam u Vašici i cijeli život sam proveo ovdje. Bavimo se poljoprivredom, stočarstvom, a posljednjih godina i plasteničkom proizvodnjom. Nekada je bilo ljepše živjeti, pogotovo nama poljoprivrednicama. Sada je mnogo teže. Ako radiš malo, malo imaš; a više si ne možemo priuštiti. Zato se, osim poljoprivredom, bavim i stočarstvom i tako nadopunjujem svoj kućni proračun“, kaže Ivan Bertić.
Na pitanje kako danas živi malobrojna hrvatska zajednica u Vašici, on nam odgovara:
„Malo nas je. Okupljamo se najviše u crkvi, a nažalost i na groblju, jer je u posljednje vrijeme veći broj sprovoda nego rođenja i vjenčanja. Lijepa vijest za naše selo je da će se na proljeće graditi kapela na katoličkom groblju. Što se tiče prijateljstava, sa svima smo u dobrim odnosima, i s onima koji su se doselili, i s onima koji su ostali živjeti ovdje, ali i s onima koji su odselili u Hrvatsku. Neki od njih dolaze kod nas u posjet, ali i mi nekada kod njih jer to su prijateljstva koja su ostala za cijeli život“, ističe Ivan.
Njeguju se dugogodišnja prijateljstva
Supruga Viktorija je rođena u Moroviću. U Vašicu je došla 1992. godine. Tada se udala za Ivana.
„Kada sam došla u Vašicu, u selu je bilo mirno. Kasnije je bilo manjih problema i mnoge hrvatske obitelji su preselile u Hrvatsku. Međutim, mi smo odlučili ostati. Moji roditelji su također odselili u okolicu Donjeg Miholjca. Tamo su umrli i sahranjeni. Ostala mi je samo sestra koja danas živi u Belom Manastiru. Odlazim često u Hrvatsku u posjet sestri, teti i braći u Nijemcima. Često posjećujem i naše Vaščane koji sada žive tamo. Ostali smo u dobrim odnosima sa svima i njegujemo dugogodišnja prijateljstva“, ističe Viktorija navodeći da rado odlazi na kulturne manifestacije u Vinkovce, te na mise u Morović i Vašicu u povodu većih blagdana.
Žal za starim vremenima
Obitelj Adamec je jedina obitelj s tim prezimenom u Vašici. I oni se, kao i veći dio ostalih mještana, bave poljoprivredom.
„Bavim se poljoprivredom, mada mi to nije oduvijek bila primarna djelatnost. Prije ratnih devedesetih radio sam u IM Srem u Šidu sve dok nije došlo do stečaja. Supruga je nekada radila u tekstilnoj industriji Šik u Šidu, a sada je i ona doma i bavi se povrtlarstvom. I dok smo bili u radnom odnosu obrađivali smo zemlju, ali nam je to tada bio dodatni prihod. Poslije rata nismo htjeli ići odavde i ostali smo u selu. Ovdje sam rođen i želio sam ostati ovdje živjeti i raditi“, kaže Stipo Adamec.
Također navodi da je život nekada bio ljepši u selu. Sa sjetom se prisjeća starih dobrih vremena.
„Nekada je bilo ljepše i lagodnije živjeti. Sve do rata. Šidska općina je nekad bila centar bivše države, svi putnici su prolazili kroz našu općinu. Sada smo ‚slijepo crijevo‘, pomalo zaboravljeni. Teško se od poljoprivrede danas može živjeti. Trebao bih obrađivati 30-40 hektara da bih mogao imati neku računicu. A s manjim površinama teško. Ali, borimo se, radimo i nastojimo osigurati sredstva za egzistenciju za svoju obitelj“, navodi Stipo.
I tako danas živi većina njih. U krugu svojih obitelji trude se da svojim radom osiguraju svojoj djeci egzistencijalne potrebe za život. Nedjeljne mise koje se u mjesnoj crkvi održavaju jednom mjesečno jedino su im mjesto okupljanja. A njihovi sunarodnjaci koji su ratnih devedesetih godina napustili svoje selo danas žive u dvadesetak mjesta diljem Hrvatske: Osijeku, Livani, Briješću, Vuki, Kapelni, Novoj Bukovici, Slatini, Kapincima… I dođu i oni u svoje selo, uglavnom na Svi svete, da posjete grobove svojih predaka, te svoju rodbinu i susjede s kojima su nekada živjeli, a s kojima su i poslije skoro 30 godina ostali u dobrim odnosima.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)