Mario Kanaet rođen je u Somboru, a ratne 90. razlog su što se s obitelji preselio u Osijek. Bila je 1992. godina kada je Mario na polugođu četvrtog razreda napustio gimnaziju i svoj rodni grad.
U Osijeku je završio srednju školu, upisao studij prava, ali se zarazio novinarstvom. I tu je i ostao. Više od 20 godina. U njegovom životopisu su RTL, Al Jazeera, suradnja s poznatim novinarima, izvještavanja iz ratom zahvaćenih područja. Sada otvara novo poglavlje u svom životu, u koje ulazi s istim žarom s kojim je radio i sve dosadašnje poslove. Za povratak u Sombor trebalo mu je 11 godina, ali sada su ti dolasci češći.

S kamerom po svijetu

Paralelno sa studijama na Pravnom fakultetu u Osijeku Mario je odlučio prijaviti se na oglas i već 1994. godine dobio je posao u novinama. Tu je bio početak, a onda su se Mariu samo otvarale nove mogućnosti. Prvo Slavonska televizija, gdje je bio i voditelj i novinar.
‚‚Krajem 2000. preselio sam se u Zagreb i počeo raditi na HRT-u za Glamour cafe Siniše Svilana. Znali smo se iz novinarskih krugova i on mi je rekao ‘ako dođeš u Zagreb, javi mi se’. I ja sam mu se javio i tako je počela naša suradnja. Počeo sam kao novinar, ali vrlo brzo sam stao iza kamere jer je ideja bila postići novi stil snimanja, a ja sam MTV generacija i meni su ti brzi kadrovi bili bliski. Krenula su putovanja, Amerika, Afrika, Europa...Tri i pol godine je trajala ta epizoda mog života«, kaže Mario.
Novi izazov bio je dolazak RTL televizije u Hrvatsku. Radio je reportaže, bio snimatelj, obišao je Karibe, Fidži, pola svijeta kako kaže. Ali to poglavlje Mario je zatvorio nakon četiri godine i 2008. javio se na oglas portala 24 sata.
‚‚Htjeli su pokrenuti te 2008. godine internetsku televiziju. Meni je to izgledalo zanimljivo, javio sam se na oglas i odmah sam bio primljen. Bio sam glavni urednik i projekt menadžer te televizije. Kada je došla Al Jazeera nisam imao dileme, to je puno jača televizija, pa sam se prijavio za posao. Bila je to 2011. godina. Postao sam tada direktor zagrebačkog dopisništva Al Jazeere Balkans. Međutim, direktorska funkcija svodila se samo na papirologiju, na isplate, uplate, nabave i, da budem iskren, meni je to bilo dosadno. U dogovoru s njima prešao sam na kameru i radio sam na satelitima, kamerama, bio ratni reporter", kaže Mario. Nakon 12 godina zasitio se i tog posla, dao je otkaz i u fazi je osnivanja vlastite produkcije koja bi se više bavila snimanjem filmova, video projektima. Kaže, veseli ga novi posao, jedna je to nova faza u životu koja uključuje brža snimanja, linkove, kako kaže, nešto puno modernije u odnosu na klasičnu televiziju.
‚‚Od ‘94. do danas sve je postalo deset puta brže. Tržište to diktira, nadmetanje među medijskim kućama, a i tehnologija je to omogućila. Jedna od najvećih razlika je multitasking. Nekada, ako ste bili novinar, bili ste novinar; ako ste bili snimatelj, bili ste snimatelj, a danas često jedan čovjek odradi i novinarski posao i snima, montira na terenu, šalje linkovima ili preko satelita. Znači, danas ljudi moraju imati puno više tehničkih znanja da bi uopće opstali u ovom poslu. Bilo je nas koji su bili vizionari i takav pristup radu imali smo još prije 20 godina", kaže Mario.
Nova, suvremenija oprema omogućuje da se sve brže i jednostavnije uradi, ali kako Mario kaže, onaj koji ne zna snimati ozbiljnijom, starom opremom, neće znati ni novom.
‚‚Posljedica toga je da pada kvaliteta. Često vidim i kadrove i rezove montažne, pristup temi sve što bi se do prije 20-30 godina, govorim zanatski, ne ideološki ili politički, smatralo greškom i ne bi išlo u program. Danas je tolerancija puno veća. Meni kao profesionalcu to je loše, jer ja jednostavno volim da ono što vidim bude stručno urađeno, vizualno posloženo kako treba", kaže Kanaet.
Na pitanje što mu je posao koji radi donio Mario bez razmišljanja kaže – širinu pogleda.
‚‚Kada putujete, vidici vam se šire, postajete građanin svijeta. A biti građanin svijeta eliminira vam isključivost, prevrtljivost, nacionalizam i druge izme. Mate Parlov, prvak svijeta u boksu, rekao je ‘pa kako ja da budem nacionalist? – ja sam prvak svijeta", kaže Mario koji je s kamerom u ruci obišao veći dio svijeta.
Dva puta bio je i u Ukrajini, 2014. i 2022. godine.
‚‚U tim ratnim situacijama upoznate sebe i znate koje su vam granice. To je ona dobra strana. Loša je što vidite puno nesreće i ako ste imalo normalan čovjek to vas pogodi", kaže Mario.
Ukrajina 2014. godine bila mu je prvo ratno područje u kojem je snimao, 2015. snimao je na granici Sirije, Turske i Iraka kada je bila velika kriza s ISIL-om.
‚‚Bili smo na samoj granici i doslovno smo gledali kako pucaju jedni na druge. Nakon tog sam malo pauzirao od ratnih snimanja i onda sam 2022. dva puta po dva tjedna bio u Ukrajini. Na to što vas čeka u ratom zahvaćenim područjima nitko vas ne može pripremiti. Nitko vas ne može pripremiti na to da vam netko može uperiti pušku u glavu, a vi ste samo došli raditi svoj posao. Bilo je vrlo opasnih situacija, ali mislim da sam reagirao hladnokrvno, profesionalno; izvukli smo se iz svih neprilika razgovorom. Socijalna inteligencija je jako bitna. Ako s druge strane nije patološki ubojica, vi imate šanse riješiti problem. Ali jako je teško gledati patnju, stradanja ljudi. Natjera vas na razmišljanje, a iz toga možete izaći ili zadovoljni spoznajom da ste saznali nešto o životu i svijetu, a može vas sve to pogoditi i stvoriti posttraumatski stresni poremećaj. Nakon tih iskustava sve sam dobro izanalizirao i shvatio sam ono što sam negdje već i znao: da svijet nije idealan i na žalost zla će uvijek biti", kaže Mario.

Ne striljajte – mi žurnjalisti

Kako posao u ratnim područjima raditi dobro, kako odoljeti da se zbog dobrog kadra ne ugrozi vlastiti život ili ne ugrozi ekipa s kojom se radi? ‚‚Ako ste profesionalac, svoj život često stavljate u drugi plan. To naravno ne znači da ćete trčati na svaki metak. Nikada nisam težio nekom senzacionalizmu, ali moj profesionalni standard me je tjerao da prenesem događaj, što je moj posao. Znalo se dogoditi da malo istrčimo. Srećom, mi smo, kao i druge svjetske kuće, imali ekipu profesionalaca koja je brinula o našoj sigurnosti, tako da sam uvijek imao pokrivena leđa. Nije bila rijetkost da taj čovjek skoči na mene, da završimo u prašini i onda vidim da tenk, koga uopće nisam vidio jer sam snimao nešto na drugoj strani, prođe pored mene. Teško je napraviti balans i kadar je često bitniji, ali samo zato što tog trenutka niste svjesni da vam život može biti ugrožen. Radite svoj posao, za njega ste plaćeni, volite ga, novinarstvo je strast. Često ste na izvoru događaja koji će obilježiti jedan dio povijesti i tu priliku ne propuštate. Možda zato i ima dosta poginulih novinara u ratnim područjima", kaže Mario.
Na teren u ratna područja ide se s ekipom koja je organizirana kao mala vojska, naoružana kamerama i željom da se prenese slika i priča.
‚‚Imao sam sreću da sam radio s vrhunskim profesionalcima na tom terenu. To su Ivan Čorkalo i Mirjana Hrga, vrhunski profesionalci, ljudi koji brinu i za sebe i za druge, takav sam i ja i onda imate stabilan i čvrst tim", pojašnjava Mario pravila rada i preživljavanja u ratnim uvjetima.
U rizična područja ne odlazi se bez pripreme, poznavanja osnova jezika, običaja.
‚‚Prvo što smo naučili kada smo odlazili u Ukrajinu bilo je ‘ne striljajte – mi žurnjalisti‘. To sada izgleda i duhovito, ali može vam spasiti život. Meni se dogodilo na Krimu da sam izašao iz kombija i počeo snimati i kako su bila zatamnjena stakla nisam dobro vidio van i doslovce sam izašao pred tri ruska vojnika koji su u mene uperili puške, a iza njih je bila postrojena cijela brirada tenkova i kamiona. Oni su digli puške, a ja sam viknuo ‘ne striljajte – mi žurnjalisti’ i oni su samo spustili puške", prepričava Mario samo jednu od situacija u kojoj se i život mogao izgubiti.
Kaže, najopasnije je bilo kada je s kolegicom Mirjanom Hrga skoro mogao poginuti. Spasio ih je čovjek iz njihovog osiguranja kome je posao da prvi pogine.
‚‚Puške su bile uperene u naš kombi i čovjek iz našeg osiguranja samo je iskočio i oni su puške skrenuli prema njemu i sve se nekako smirilo, ali da on nije iskočio iz kombija, oni bi nas izrešetali. Bili su to Rusi pobunjenici, 2014. godine u gradu Slavljansk u Donjeckoj oblasti", prepričava Mario svoja ratna iskustva.

Kada strast u poslu nestane, vrijeme ja za mirovinu

Mario je radio ili surađivao s više medijskih kuća, radio različite poslove, pa se čini kako je stalno u potrazi za novim izazovima.
‚‚Ne mora to biti maraton koji se trči non-stop. Može to biti neka stanica na kojoj se napravi rezime. Ali kada strast u čovjeku nestane, mislim da je spreman za mirovinu, imao 25 ili 65 godina", kaže Mario.
Od 2022. više ne ide na snimanja u ratna područja. Ispunio je obećanje dano sinu. Kaže, iznad profesionalnih standarda, strasti koja vuče, postoji nešto jače.
Iako je obišao veliki dio svijeta, Mariu je neostvarena želja ostao Japan. Dva puta je imao priliku tamo snimati, ali je ponuda stigla kada je već prihvatio druga snimanja.
‚‚Nakon svih ludnica koje sam prošao u profesionalnom životu mislim da bih stao ispod neke trešnje i snimio trešnjin cvijet kako leluja na vjetru. Taj dio Japana me zanima", kaže Mario.
Želja mu je u narednih godinu dana snimiti igrani film. Osnovna ideja i koncept filma su definirani, ostalo je da se završi scenarij i snimanje može krenuti.
‚‚Opreme i znanja imam, puno ljudi iz ove branše koji su željni pomoći. Uradit ćemo jedan niskobudžetni, ali kvalitetan film. Trudit ću se da premijera bude u Zagrebu, a ne isključujem ni to da film bude prikazan na Somborskom filmskom festivalu", planovi su i želje našeg sugovornika.
Povratak u Sombor dogodio se tek 2003. godine. Kaže, nije razlog bio strah, već dinamičan život koji ga je prvo odveo u Zagreb, a kasnije zbog posla i u razne krajeve svijeta.
‚‚Nisam dolazio 11 godina, ali sam bio u kontaktu sa svojim prijateljima, najviše s dvojicom prijatelja iz djetinjstva. Prvo pisma, onda telefonski pozivi, pa mejlovi. Kad mi je jedan od prijatelja poslao mejl s pitanjem ‘ej kad ćeš doći’, rekao sam sebi: ‘pa stvarno nisi bio 11 godina’. Od tada trudim se doći jednom ili dva puta godišnje, što je za mene često s obzirom na moj ritam života", kaže Mario.
Kada je došao 2003. godine, Sombor mu se činio nekako mutan i siv. Sada mu se grad čini ljepšim i ljudi zadovoljniji.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)