Tradicionalni običaj Hrvata Bunjevaca očuvan do današnjih dana po salašima jesu polivači. Taj običaj polijevanja djevojaka vezan je za Vodeni ponediljak. Nekada su polivači išli fijakerom i konjskom zapregom, a danas automobilima. Nekada je za obići sve cure trebao cijeli dan, a danas polivače primaju tek u desetak salaša. Nekada su se cure vodile na bunar i polijevale vodom, a danas parfemom. Ali, bez obzira na te razlike, običaj i dalje živi u narodu.
Foto: Hrvatska riječ
Polivači danas
U kući obitelji Gorana Firanja na salašima Nenadić dvije djevojke: Aneta i Emina, čekaju polivače. Kapija na prilasku salašu otvorena, što je znak da su polivači dobro došli, da će ih domaćini primiti i počastiti sve po redu i običajima. A polivači svoj dolazak najavljuju bećarcem – „Ustaj, curo, i suknje navlači, evo tebi iđu polivači“. Ovoga puta njih sedmorica i dva harmonikaša. I kako ulaze u dvorište tako curama čestitaju Uskrs, špricaju ih parfemom i polijevaju vodom, da se barem podsjete kako je to nekada bilo kada su se cure vodile do bunara i toliko polijevale vodom da su se morale presvlačiti. Bunara s đermovima više nema, pa ovim današnjim polivačima dobro dođe umjesto kofe i boca s vodom. A cure okupane svakako.
„Krenuo sam u polivače kao klinac s tatom, stricem i bratom od strica. Kada sam stasao bliže srednje škole, krenuo sam sa svojim društvom. Išli smo svakako: i biciklima i traktorima i kombi prijevozom, a posljednjih godinu-dvije automobilom. Nekada su se djevojke ‘vukle’ do đerma, zalijevale kantom vode, a mi ih sada ‘polivamo’ parfemima, ali uvijek se napravi izuzetak, pa se neka od njih i zalije vodom“, kaže Antonio Gromilović.
„Da smo ovdje zatekli neku drugu grupu polivača, vjerojatno bi došlo do ‘sukoba’, jer bi obje grupe htjele dokazati koja je glavna. Ulazimo u kuće i salaše gdje je kapija otvorena. Tu polivači ulaze, polijevaju cure, čestitaju Uskrs. Djevojke nas prime, počaste, a na odlasku zakite cvijećem i svatko od nas bira po jedno šareno jaje. Najznačajniji polivač u toj kući ne bira sam jaje već uzima ono koje je cura za njega odabrala. A tko je najznačajniji polivač uvijek se zna – budući zet“, kaže Mario Kirasić.
„Kao klinci gledali smo starije polivače i željeli da što prije i mi budemo na njihovom mjestu. Sada smo mi ti stariji i ovi mlađi gledaju, uče od nas. Svake godine barem jedna djevojka se uda, pa je sve manje cura, ali obići ćemo ove godine desetak djevojaka iz Nenadića, Gradine, Bezdanskog puta, Monoštora“, kaže Siniša Kirasić.
Polivači nekada
I dok gleda svoje unuke i njihove polivače Katarina Firanj prisjeća se svog djevojaštva i svojih polivača.
„Sve je počinjalo na Uskrs, na igranci, kada se sviralo specijalno kolo za polivače. Cure su se hvatale u kolo, a onaj tko želi politi baš tu djevojku hvatao se do nje. Ujutru se rano ustajalo i spremalo. A cura je bilo puno. U kući nekada i pet-šest. Nas u Koćevima dolazili su polivati momci s Bezdanskog puta, Šikare, Malog Beča, Bajskog puta, čak i iz Lemeša. Cijeli dan je to trajalo. Jedna grupa polivača ode, druga dođe. Nekada smo dalje nastavljale i mi cure s njima, do drugog salaša, do drugarica, kako bismo što duže igrale i pjevale“, sjeća se Katarina Firanj.
Kaže, momci su do salaša išli pješice, biciklima, a najviše fijakerom i zaprežnim kolima. Mladi momci su dolazili sami, a oni već „ozbiljniji“ polivači u pratnji glazbe.
„Bili su dočekani u svakoj kući i svagdje se moralo i jesti i piti. Prvo rakija, pa onda kuhana šunka, vino i kolači. Tko je pazio, taj je dobro prošao, a tko nije, brzo je slomio kotač jer redom u svakoj kući jesti i piti nije bilo lako izdržati. Cure su se obvezno polijevale vodom, ali još u moje vrijeme polako se prelazilo na parfeme. Vodile su se cure na bunar, a bili su to bunari s đermom i iz kabla se grabila voda i polijevale djevojke. Na ispraćaju momci su kićeni cvijećem i dobivali su farbano jaje. Nekada je to bilo cvijeće koje se tada moglo naći u vrtu na salašu, onda je u modu došlo plastično cvijeće, pa se opet vratilo ‘živo’ cvijeće. Polivači su se uz pjesmu i ples ispraćali do kola, a u drugom salašu cure su ih već nestrpljivo čekale“, priča Katarina Firanj.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)