Uz sada već nadaleko i mnogima poznat Etnosalaš Balažević u Tavankutu, od 2018. godine nezaobilazna postaja za ljubitelje etno turizma koji u ovo „misto di Sunce grli Bačku“ dolaze kako bi se upoznali sa svim kulturnim, gospodarskim i drugim bogatstvima koja ono nudi, postao je Orluškov salaš. Njegovu povijest, razvoj od jedne ruinirane pa do reprezentativne nastambe i ponudu za turiste i svoje goste, predstavlja nam njegov vlasnik Ladislav Suknović, koji, zahvaljujući svom dugogodišnjem iskustvu, i ovu turističku priču vodi veoma uspješno.

Sretna sudbina salaša

Salaš obitelji Orlović, sagrađen davne 1900. godine, koji se nalazi na adresi Tavankut salaš 1686, odlukom Vlade Srbije iz 2001. godine, nosi zaštitu kulturnog spomenika kao salašarska nastamba od značajnih arhitektonskih elemenata. Uz njega, još samo jedan salaš koji se nalazi u Nosi, nosi zaštitu kulturnog spomenika na teritoriju Grada Subotice. Unatoč tome, prijetilo mu je urušenje i samim tim i nestanak, odnosno sudbina brojnih salaša na ovim našim prostorima. Na njemu nitko nije živio punih 40 godina, bio je prilično devastiran, oronuo, nakon više obijanja ostao je potpuno prazan, ali njegova vlasnica Ružica Orlović nije željela odustati od svoje djedovine i željela ga je sačuvati na način da ga ostavi nekom tko bi ga oživio i vratio mu stari sjaj. Prvo je to pokušala kroz neke institucionalne oblike, ali zbog stanja u kojem je bio nitko za to nije pokazao interes i volju. Prateći kao novinarka aktivnosti Ladislava Suknovića vezano za rad u Tavankutu i brigu oko obnove Etnosalaša Balažević, pozvala ga je na razgovor i izrazila želju da mu pokloni svoj salaš.

„Svjestan da salaš u takvom stanju podrazumijeva veliki financijski, materijalni i logistički zahvat za njegovo, prvo spašavanje, a potom obnovu, predložio sam joj da to uradimo zajedničkim snagama, ali je ona ipak odlučila sve prepustiti meni. To je i učinila na način da mi ga je, s dijelom zemlje, i to bez mog znanja, ostavila oporukom, nakon što je, kao teško oboljela, preminula. Tako sam 2016. godine došao u vlasništvo te neke vrste legata i uz ogromnu pomoć brojnih dobrih ljudi iz Tavankuta, prijatelja i poznanika, započeli su poslovi oko njegove obnove“, priča nam Suknović.

Budući da salaš, kako je već navedeno, nosi zaštitu kulturnog spomenika, ideja i želja njegovog novog vlasnika bila je da ga sačuva u autentičnom ambijentu.

„To je bilo jako važno, ne samo meni koji sam došao u posjed ovog salaša nego i Tavankutu da ima ovakvu vrstu kulturnog spomenika na svom teritoriju i to je predstavljalo jednu referencu više i u bavljenju turizmom, a s druge strane i u stvaranju nečeg što se zove ‘mini muzej’ ambijentalnog uređenja sa svim onim elementima koji prate jedan salašarski način života. Naravno, sve ono što se moglo se spasilo, zaštitilo, adaptiralo, vratilo u prvobitno stanje. Budući da je objekt bio potpuno prazan krenulo se u akciju prikupljanja raznih stvari, gdje mi se odazvao izuzetno veliki broj ljudi iz Subotice i okolnih sela koji su htjeli da se na ovom salašu nađe i tako sačuva komad nekog namještaja, tekstila, nošnje, upotrebnih predmeta, oruđa za obradu zemlje.“

A da je uspio u svom naumu potvrdili su predstavnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji su u okviru obilaska kulturnih spomenika na teritoriju Grada Subotice posjetili i Orluškov salaš i izrazili oduševljenje kada su vidjeli što se sve na njemu uradilo, budući da su imali podatke o njegovom stanju kada je rađen elaborat za zaštitu. Shodno tome, dodaje Suknović, iskazali su zanimanje da daju ozbiljnu preporuku za daljnji razvoj ove priče, osobito kad je riječ od nadogradnji pomoćnih objekata koji nisu uspjeli biti sačuvani, a koji bi bili interesantni da se prikažu u autentičnom, odnosno izvornom obliku.

Ponuda za turiste i goste

Orluškov salaš je, prema riječima Suknovića, zamišljen kao neka vrsta nadopune turističke ponude Tavankuta u smislu ponude obilaska salaša koji se ne nalazi u centru sela već u autentičnom okruženju, usred njive, za čime su turisti prilikom posjeta u više navrata izrazili želju. I tako on, od 2018. godine, postaje nezaobilazna stanica prilikom upoznavanja raznovrsne ponude ovog sela.

„Objekt sadrži četiri sobe – tzv. čistu sobu opremljenu namještajem, perjem i svim elementima karakterističnim za nju, potom sridnju sobu, koja je sada opremljena tako da može poslužiti za održavanje sastanaka, ručkova ili večera, i tu je velika soba koja je predviđena za turističke posjete, odnosno za prezentiranje ili konzumiranje određene gastronomske ponude. Osim toga, iako nije u autentičnom stilu, od jedne male sobe sam napravio malu biblioteku, u kojoj se, među ostalim, nalazi više od 40 starinskih molitvenika, starih knjiga i to na više jezika, koje turisti mogu prelistati. Tu je i priručna kuhinja koja je inače na salašima služila kao ostava ili komara, a sada nam je zahvaljujući njoj olakšano posluženje. Ono što je karakteristično za salaše jeste prostorija koja je nosila naziv ‘pod odžak’, a u ovoj se, budući da je u pitanju veći salaš, ložilo u dvije parasničke peći koje su bile u sobama s jedne i s druge strane. Tu je nekad bio i šporet za pripremanje hrane, te katlanka s kotlom gdje se grijala voda i gdje su se kupali članovi obitelji“, opisuje Suknović salaš.

Sačuvana je i mala kuća ili litnja kujna, koja se sastoji od dvije prostorije – trpezarije s parasničkom peći, u kojoj se u zimskom periodu može posluživati hrana i male kuhinje za pripremu hrane.

„Ono što smo uspjeli napraviti zahvaljujući projektu koji je financiran od strane Ruralne mreže Srbije jeste tradicionalna parasnička peć. Iako se ona izvorno nalazila dublje u dvorištu, koncepcijski je napravljena bliže glavnom objektu, jer je jako važno da kada turisti borave ovdje mogu vidjeti kako se nekad pripremala hrana ili se čak i sami oprobati u kulinarskim sposobnostima. Također mi je bila ideja da imamo i svoj vrt kako bismo mogli poslužiti prirodne organske proizvode. Tu je cvjetni, potom vrt sa začinskim biljem, a ostatak je na principu tzv. perma kulture, gdje se za uzgoj koristi slama i prirodni elementi kako bi se što manje eksploatirala voda, a s druge strane ne zahtijeva toliko brige i fizičkog rada. Ono što je najvažnije, ništa se ne tretira kemijskim proizvodima. Sačuvan je i stari bunar s vodom izuzetne kvalitete.“

Osim što turisti na ovom mjestu mogu vidjeti kako je nekada salaš izgledao, i izvana i iznutra, na raspolaganju im je i gastronomska ponuda u smislu degustacije (tavankutska domaća rakija, vino, višnjevača, orahovac, zamedljana rakija, prirodni sok od jabuke itd.) ili redovnog obroka koji se sastoji od tradicionalnog bunjevačkog ila, u čijoj pripremi mogu i sami sudjelovati. Ovdje se mogu kupiti suveniri od slame, kao i provjereni domaći proizvodi tavankutskih proizvođača.

Do sada su na Orluškovom salašu održane radionice pečenja kruha, za izradu predmeta od slame, a prošle godine u ovo vrijeme kosidbe, organizirana je i žetvena svečanost gdje su dobri poznavatelji prilika pokazivali mladima kako se, primjerice, otkiva kosa, te kako se nekad kosilo žito.

Do ovog se salaša stiže tako što se sa Somborskog puta skreće na Tavankutski kod benzinske crpke i na oko kilometar od nje, nalazi se s lijeve strane na gredi.
„Najčešće nam dolaze organizirane grupe autobusom, ali smo naravno otvoreni i za posjete manjih grupa (samo za obilazak, za gastronomsku ponudu, radionice, proslave rođendana i drugih svečanih prilika), i to uz najavu, za što se mogu obratiti meni na broj telefona 064/148-8163. Trudimo se svakom našem gostu osigurati kvalitetan boravak. Dakle, osim ambijentalnog ugođaja, želimo stvoriti i taj neki subjektivni osjećaj, da se gost, uz naš domaćinski pristup, s kvalitetnom hranom i pićem, doista dobro osjeća u Tavankutu i zadovoljan ga napusti“, poručuje na koncu Ladislav Suknović.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)

Foto: Pavle Marjanović, Petar Dešić