Josip Pančić, prirodoslovac (Ugrina kod Bribira, 5. 4. 1814. – Beograd, 25. 2. 1888.)

Josip Pančić rođen je 5. travnja 1814. godine u mjestu Ugrini kod Bribira, u današnjoj Hrvatskoj.

Prema predaji, Pančići su došli u vinodolski Bribir iz Hercegovine vrlo davno, a krajem 18. stoljeća u zaselku Ugrini živjela su tri brata Pančića: Grgur, Mate i Pavao. Grgur se školovao, završio je filozofski i bogoslovni fakultet te bio župnik u Gospiću, dok su mu braća Mate i Pavao (Paval) bili zemljoradnici. Pavao i žena mu Margareta imali su petero djece, od kojih je četvrto dijete bio Josip.

Josipovi roditelji su, kao i ostali žitelji toga kraja, živjeli teško, bili su ratari, stočari i vinogradari, što je svakako utjecalo na to da je Josip još u ranom djetinjstvu zavolio prirodu i osjetio neraskidivu vezu čovjeka s njom.

Brigu o Josipovom školovanju preuzeo je stric Grgur, koji je bio župnik u Gospiću. Pančić je u Gospiću završio osnovnu školu, a u Rijeci gimnaziju. U tada šestorazrednoj gimnaziji, Josip je stekao i solidno znanje iz latinskoga i njemačkoga jezika, a sam je naučio francuski i talijanski. Poslije završene gimnazije, 1830. godine, nastavio je školovanje u visokoj školi Regia Academica Scientiarum u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Budući da su prirodne znanosti bile slabo zastupljene na tom fakultetu, 1832. godine prešao je u Peštu na Medicinski fakultet, na kome se održavala i nastava iz prirodnih znanosti. Kako mu financijska pomoć strica Grgura nije bila dostatna za život i školovanje, Josip je sam zarađivao dajući instrukcije iz francuskog i talijanskog jezika, koje je bio jako dobro savladao još za školovanja u Rijeci.

Pored ostalih predmeta, Pančić je pratio predavanja iz botanike, kod tada poznatog botaničara Sadlera. Iako po obrazovanju liječnik, ta predavanja utjecala su na njega da za doktorsku disertaciju odabere temu iz botanike pod naslovom Taxilogia botanica koju je posvetio svom dobrotvoru, stricu Grguru. Disertaciju je pisao na latinskom jeziku te je ujedno bila i njegov prvi znanstveni rad. Za doktora medicine je promoviran 7. rujna 1843. godine.

Nakon studija, radio je u okolini Budima, privatno kao liječnik. Zatim je proveo dvije godine u Banatu u malom rudarskom mjestu Ruksbergu kao kućni učitelj, odgajatelj i liječnik u dvjema imućnim obiteljima. Za to vrijeme upoznao je floru toga područja, obišavši Deliblatsku pješčaru i popevši se na Karpate. Prikupio je mnogo zanimljivih biljaka iz flore Banata. U rudnicima je proučavao stijene i minerale.

Vrativši se u svoj rodni kraj obilazio je predjele Velebita, brda iznad Bribira i okoline i sakupljao mnoštvo biljnog materijala s područja Primorja i Vinodola. S obzirom na to da tada nije postojala neophodna literatura za determinaciju biljnih vrsta, Pančić je 1845. godine, uz blagoslov strica Grgura otišao u Beč, kako bi u glasovitom Prirodnjačkom muzeju proučio prikupljenu biljnu građu. Sređivao je svoj herbarij i redovito pratio predavanja glasovitog botaničara Endlichera (Stephan Friedrich Ladislaus Endlicher, 1804. – 1849.).

U Beču je boravio godinu dana i za to vrijeme se upoznao s Vukom Karadžićem, koji se zainteresirao za Pančićev rad. Karadžić ga je savjetovao da ide u Srbiju, što je ovaj prihvatio te svibnja 1846. godine dolazi u Beograd. U iščekivanju zaposlenja u Užicu, Pančić je istraživao širu okolinu Beograda, pješačio obroncima Avale i prikupljao biljke za svoj herbarij. Kada je već odlučio napustiti Srbiju, jer Vukove preporuke nisu urodile plodom te nije dobio zaposlenje, stigao je poziv od Avrama Petronijevića, tadašnjeg ministra i vlasnika fabrike stakla u okolini Jagodine, da radi kao liječnik na suzbijanju zaraze trbušnog tifusa. Pančić je na toj dužnosti bio pola godine. Radeći u tom kraju upoznao je biljni svijet Jagodine i okoline. Stanovnici su zavoljeli Pančića kao savjesnog liječnika i dobrog čovjeka, a on je u veljači 1847. godine postavljen za honorarnog liječnika i fizikusa (državnog liječnika) Jagodinskog okruga. Nastavio je s istraživanjima biljnog svijeta okoline, a uspio je obići vrhove Rtnja, Ozrena i okolne banje.

Krajem 1847. godine premješten je u Kragujevac na mjesto okružnog liječnika fizikusa, gdje će ostati punih šest godina. Tijekom boravka u Jagodini, Josip Pančić je posjećivao i Ćupriju u kojoj je upoznao Ljudmilu, kćerku baruna inž. Franza von Kordona, koju je zatim, kao liječnik u Kragujevcu, isprosio. Siječnja 1849. godine su se vjenčali u pravoslavnoj crkvi u Ćupriji. Imali su sedmero djece od koje su dva dječaka umrla rano, a 1867. godine umrle su mu dvije kćeri i supruga Ljudmila‑Milka.

Svojim predanim radom skrenuo je pažnju na sebe te je početkom naredne godine, 8. siječnja 1850. postao dopisni član Društva Srpske slovesnosti. Godine 1851. prvi puta je posjetio planinu Kopaonik, kojoj se zbog ljepote i nadahnuća vraćao više puta. Za profesora prirodnih nauka u beogradskom Liceju postavljen je 1853. godine, najprije po ugovoru a zatim, godinu dana kasnije, za redovitog profesora.

Pančić je dobio državljanstvo Kneževine Srbije travnja mjeseca 1854. godine i najvjerojatnije je tada promijenio ime Josip u Josif. U Liceju, a kasnije u Velikoj školi, Pančić je radio do kraja života i odgajao mnoge generacije studenata. Predavao je botaniku, zoologiju, mineralogiju sa geologijom i agronomiju, a kasnije meteorologiju i fizičku geografiju. Godine 1870. i 1871. bio je poslanik i potpredsjednik Skupštine Srbije. Kraljevim ukazom, na prijedlog ministra prosvjete, travnja 1887. godine, Pančić je imenovan za prvog predsjednika Kraljevske srpske akademije (danas Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU).

Znanstveni rad

S obzirom na to da se našao u jednom znanstvenom području (botanika), koja nije bila istražena te je trebalo raditi gotovo ispočetka, Pančić je počeo objavljivati rezultate svojih istraživanja relativno kasno, tek u svojoj 42. godini života. Osim toga, Pančić je u svojim proučavanjima bio veoma oprezan i kritičan. Svaki problem proučavao je duže vremena i svestrano, ne donoseći odluke prije nego se uvjerio da su njegove tvrdnje zaista točne. Tako je prvi rad objavio tek nakon deset godina prikupljanja i proučavanja biljnog materijala iz gotovo svih krajeva Srbije. Na svom kapitalnom djelu Flora Kneževine Srbije radio je punih 28 godina, a trebalo mu je još sljedećih 10 godina da izda dopunu tom djelu pod nazivom Dodatak flori Kneževine Srbije. Tijekom 42 godine rada Pančić je prikupio i opisao gotovo sve biljke koje rastu u Srbiji. U Flori Kneževine Srbije opisane su 2074 vrste, a u Dodatku flori Kneževine Srbije još 308 vrsta. Opisao je kao nove za znanost 102 biljne vrste i bezbroj novih varijanti i formi.

Tijekom svog znanstvenoistraživačkog rada (prirodnjačka istraživanja Srbije, Crne Gore, Bugarske i tadašnje Austrougarske), objavio je 26 znanstvenih radova iz područja botanike, četiri značajna rada iz područja zoologije i još dvadesetak stručnih i popularnih članaka. Pančić je, osim biljnog svijeta Srbije i okolnih zemalja, proučavao i ribe, insekte, mekušce, vodozemce, gmizavce, ptice i sisare. Predanim i temeljnim radom, Pančić je postao najbolji poznavalac prirode ove regije u to vrijeme.

Za znanstvenoistraživački opus značajna su Pančićeva otkrića 193 biljna taksona (tipska primjerka), nova za znanost, od kojih je 131 opisan u suradnji s talijanskim botaničarem Robertom Visianijem. Zajedno su napisali i u Veneciji tiskali monolitno i kapitalno djelo Plantae sebicae rariores aut novae, Decas I (1862.), Decas II (1866.), Decas III (1870.).

Najznačajnije i najpoznatije Pančićevo otkriće u području botanike je omorika, poznata kao Pančićeva omorika (Pinus omorika Pančić), za kojom je tragao gotovo 20 godina. Pronašao ju je u selu Zaovinama, u zaseoku Đurići, 1. kolovoza 1875. godine. Prvi put je o tom otkriću obavijestio europsku javnost u radu Eine neue Conifere in den oestlichen Alpen (Jedan novi četinar u Istočnim Alpima) tiskanom na njemačkom jeziku u Beogradu. Omoriku, koja predstavlja endemit i relikt Balkana iz ledenog doba, Pančić je smatrao vrstom bora (Pinus omorika), a nešto kasnije prirodnjak Purkine ju je prebacio u rod smrča te je njen latinski naziv Picea omorika Pančić (Purk.).

Detaljan opis omorike objavio je 1887. godine u publikaciji Omorika nova fela četinara u Srbiji. Značaj otkrića Pančićeve omorike je u tome što ona predstavlja endemoreliktnu vrstu naših krajeva. To je nova do tada nepoznata vrsta četinjača u europskim šumama i potomak iskonskih vrsta drveća. Zahvaljujući posebnim uvjetima koji su u vrijeme ledenoga doba vladali na ovim prostorima, omorika se, kao i neke druge vrste, mogla održati do danas kao ostatak davno izumrle europske vegetacije. Prirodno raste oko srednjeg toka rijeke Drine u Srbiji i Bosni i Hercegovini (dio između Višegrada i Bajine Bašte, planine Viogor i Radomišlja) i pored rijeke Mileševke u blizini Prijepolja (Ravnište). Strani autori su je nazivali srpska omorika, a sam Pančić ledena lepotica.

Danas nema u svijetu ni jedne znanstvene knjige o drveću, nema botaničkog vrta ili arboretuma u umjerenom pojasu Zemlje bez vitkih stabala omorike. Omorika predstavlja prirodnu rijetkost, ostatak (relikt) iz davnih vremena sačuvan samo na malom prostoru uz rijeku Drinu.

Značajno je i otkriće reliktnog zimzelenog grma lovorvišnje (lokalnog naziva zeleniča) kojeg je Pančić našao 1886. godine na planini Ostrozub u jugoistočnoj Srbiji. Preko ovog zimzelenog grma, koji se nalazi na maloj površini bukove šume, Pančić je ušao u trag pradavnim tercijarnim šumama, koje su nestale uslijed promjene klime.

Godine 1874. na Rtnju i u Sićevačkoj klisuri Pančić je otkrio Srpsku ramondu (Ramonda serbica), a desetljeće kasnije, 1884. godine, dr. Sava Petrović, dvorski liječnik kralja Milana Obrenovića, pronašao je u Jelašničkoj klisuri još jednu vrstu ramonde, koju je zajedno sa dr. Josifom Pančićem opisao pod imenom Natalijina ramonda (Ramonda nathaliae), u čast kraljice Natalije Obrenović. Inače, rod Ramonda ima tri vrste, od kojih dvije rastu na Balkanskom, a jedna na Pirinejskom poluotoku. Rod je prvo otkriven na Pirinejima 1831. godine, zaslugom francuskog istraživača Ramonda, po kome je čitav rod i dobio ime.

Pored biljnih vrsta, Pančić je otkrio i opisao dva skakavca, nova za znanost, jedan s područja planine Rile u Bugarskoj, a drugi s planine Tare u zapadnoj Srbiji.

Osim toga, važio je i za velikog pedagoga te je među svojim učenicima i studentima razvijao zanimanje za prirodne znanosti kako bi nastavili njegov rad. Često ih je vodio sa sobom na znanstvena istraživanja u razne krajeve zemlje. Poštivao je i volio svoje studente i često im je govorio: „U radu je život, a vršenje poslova je dužnost". U području nastavnih aktivnosti, napisao je četiri udžbenika za učenike osnovne i Velike škole.

Znajući koliki značaj u prirodnim znanostima imaju materijalni dokazi, kao i praktična nastava, Pančić je radio i na osnivanju botaničkog vrta. Odmah po postavljenju za profesora Liceja, prve biljke zasadio je u dvorištu Liceja, koji je tada bio smješten u Konaku kneginje Ljubice.

Vlastitim trudom oformio je 1874. godine prvi Botanički vrt, laboratorij pod vedrim nebom, na Dorćolu blizu obale Dunava. Pripojen je Velikoj školi, odakle se i financirao. Pančić je bio prvi upravnik i sa suradnicima je godinama radio na njenom uređenju i održavanju. Vrt je, međutim, bio izložen periodičnim poplavama, a 1888. i 1889. godine, velike poplave su nepovratno uništile zasađene biljke. Kralj Milan Obrenović 1889. godine, godinu dana nakon smrti Josifa Pančića, za botanički vrt dodjeljuje imanje svoga djeda Jevrema, u samom centru Beograda. Novi botanički vrt nazvan u čast Jevrema Obrenovića Jevremovac, nalazi se i danas na istoj lokaciji i predstavlja zelenu oazu u srcu grada.

Josif Pančić je 1860. godine ostavio srpskoj znanosti i svoju veliku herbarsku zbirku od 6.000 fela, kako kaže u jednom pismu nadležnom ministarstvu. Pančićev herbar (Herbarium Pancicianum) postao je državna zbirka, svojina Botaničkog kabineta tadašnjeg Liceja. Danas je dio Herbarija Instituta za botaniku i Botaničke bašte Jevremovac Biološkog fakulteta Sveučilišta u Beogradu. Pančićev herbarij danas čine 162 kutije, a sadrži 743 roda biljaka i 15.416 pojedinačnih herbarskih listova. Najveću vrijednost Pančićevog herbara nesumnjivo predstavljaju biljke koje je on sam ili sa svojim najbližim suradnicima Robertom de Vizianijem ili Savom Petrovićem, opisao kao nove taksone za znanost (tipski primjerci). Postoje herbarski primjerci za 91 takson koje je Pančić opisao kao nove za znanost.

Za svoj znanstveni rad Pančić je bio veoma cijenjen u zemlji i inozemstvu. Zahvaljujući svojem radu u znanosti i školstvu bio je šest puta biran za rektora Velike škole u Beogradu (danas Beogradsko sveučilište).

Doktor Josif Pančić je bio član u velikom broju društava: Društvo Srpske slovesnosti, prvi predsjednik i redovan član Srpske kraljevske akademije (danas SANU), Srpskog učenog društva, član Državnog savjeta, poslanik i potpredsjednik Narodne skupštine, Srpskog liječničkog društva, Srpskog arheološkog društva. Od 1869. godine bio je dopisni član Ugarske akademije znanosti, a 1867. izabran je za dopisnog člana JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) u Zagrebu. Bio je član i Brandenburškog botaničkog društva, Bečkog geološkog instituta, Jestastveničkog društva u Šerburu i Zoološkog botaničkog društva u Beču.

U Prvom srpsko-turskom ratu Pančić je bio imenovan za šefa Vojne bolnice u Beogradu, od 20. lipnja do 22. rujna 1876. godine. Za vojne zasluge u tom ratu Pančić je odlikovan Ordenom Takovskog križa. U Drugom srpsko-turskom ratu je bio također šef Vojne bolnice u Beogradu od 1. prosinca 1877. do 22. siječnja 1878. godine. Za vrijeme Srpsko-bugarskog rata, od 2. do 15. studenoga 1885. godine Pančić je dobrovoljno obavljao dužnost upravnika Vojne bolnice. Pored Ordena Takovskog križa, Pančić je nosilac Ordena Svetog Save I. reda i Križa Društva Crvenog križa.

Josif Pančić je umro 25. veljače 1888. godine u Beogradu. Radio je do posljednjeg trenutka, dovršivši predgovor za knjigu Botanički vrt nekoliko dana prije smrti. Sahranjen je na Starom beogradskom groblju. Kako bi bila ispunjena njegova želja da bude pokopan na vrhu voljenog Kopaonika u lijesu od omorike, njegovi posmrtni ostaci, te posmrtni ostaci njegove supruge Ljudmile, prenijeti su u mauzolej na vrhu Kopaonika 5. srpnja 1951. godine, sto godina nakon Pančićevog prvog uspona na ovu planinu.

Najviši vrh Kopaonika (2017 m), od tada nosi naziv Pančićev vrh. Na jednoj strani mauzoleja stoji ploča sa zapisom: „Ostvarujući zavet Pančićev, prenosimo ga da ovde večno počiva. Objavljujemo i njegovu poruku upućenu srpskoj omladini: Da će tek dubokim poznavanjem i proučavanjem prirode naše zemlje pokazati koliko voli i poštuje svoju otadžbinu".

Kronološki, među najvažnijim djelima dr. Josifa Pančića izdvajaju se: Taxilogia botanica, Dissertatio inauguralis medica, Pešta (1842.), Flora u okolini beogradskoj (1845.), Spisak divljih cvetnica koje u Srbiji rastu, sa opisom nekih novih vrsta (1856.), Ribe u Srbiji (1860.), Jestastvenica za učenike Velike škole, I-II, Beograd (1864. – 1868.), Šafran (1865.), Ptice u Srbiji (1867.), Kopaonik i njegovo podgorje (1869.), Građa za faunu Kneževine Srbije (1869.), Šumsko drveće i šiblje u Srbiji (1871.), Flora Kneževine Srbije (1874.), Eine neue Conifere in den ostlischen Alpen (1876.), Građa za floru Kneževine Bugarske (1883.), Ortoptere u Srbiji (1883.), Dodatak flori Kneževine Srbije (1884.), Omorika nova fela četinara u Srbiji (1887.), i mnoga druga.