Zajednički kalendar manjinskih hrvatskih institucija u Srbiji za 2025. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih kipara u Srbiji koja pripadaju segmentu javne spomeničke baštine. Mjesec travanj predstavlja spomenik Jovanu Nenadu u Subotici, rad kipara podrijetlom iz Dalmacije, Petra Pallavicinija.

Spomenik Jovanu Nenadu u Subotici

Gradska uprava Subotice odlučila je tijekom 1927. obilježiti četiri stoljeća od smrti Jovana Nenada Crnog, samozvanog cara koji je poginuo 1527. godine u selu Tornjoš tijekom sukoba s ugarskim vlastelinom Valentinom Törökom. Subotica i Segedin bili su središte teritorija pod kratkotrajnom kontrolom Jovanove vojske nakon Mohačke bitke 1526., a koje je uključivalo dijelove današnje Vojvodine, Mađarske i Rumunjske.

Povjesničar Aleksa Ivić, profesor Pravnog fakulteta u Subotici, inicirao je podizanje spomenika i formiranje odbora za proslavu čiji je predsjednik bio Mijo Mandić. Za kiparske radove je angažiran Petar Pallavicini, tada profesor na beogradskoj Umjetničkoj školi. Spomenik je svečano otkriven 27. studenoga 1927. godine, uz prisutnost Kneza Pavla, na trgu između Gradske kuće i Narodnog kazališta (današnji Trg slobode), a blagoslovili su ga svećenici Marko Protić i Blaško Rajić. Na trgu se od 1899. do 1918. godine nalazio obelisk od sivog mramora visine deset metara na čijem se vrhu nalazila figura mitske ptice Turul s raširenim krilima. Postavljen je 1899. kao spomen na bitku kod Kapunje iz 1849. godine, a izabrana lokacija nalazila se ispred tadašnje Pučke kasine (današnji objekt Gradske knjižnice). Po dolasku novih vlasti 1918. godine s obeliska je uklonjena ptica, postament je dobio natpis 13. novembar 1918., ali vremenom je i ovaj obelisk uklonjen.

Spomenik je izveden kao piramidalna skulpturalna kompozicija koju čine tri figure postavljene na kameni postament. Pri izradi spomeničkih figura korišten je mramor iz Carrare dok je za postament korišten granitni kamen. Na najvišem položaju smješten je kip Jovana Nenada koji gleda k sjeveru, a bočno ga flankiraju niže postavljene figure Subote Vrlića i Fabijana Literate. Vrlić je bio palatin, odnosno rizničar, dok je Fabijan Literata, franjevac iz Iloka, služio kao emisar Jovana Nenada. Osnovu spomenika čini trostupanjska osnova, potom slijede dva pravokutna monolita na kojem je postavljen središnji postament za kip Jovana Nenada. Car je prikazan u ratnoj opremi s mačem, Subota Vrlić drži u lijevoj ruci model subotičke tvrđave, a desnom pridržava štit s grbom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Fabijan Literata u desnoj ruci drži pero, a u lijevoj knjigu. Izvorno je na spomeniku stavljen natpis latinicom Jovan Nenad, niger homo, 1527-1927 te ćirilicom Твоја је мисао победила (Tvoja je misao pobedila). Pri obnovi spomenika 1991. godine latinični natpis je izostavljen te su ćiriličnim slovima ispisana imena ličnosti, dok je kod Jovana Nenada u donjem dijelu postamenta obnovljen natpis Tvoja je misao pobedila. Natpis niger homo (lat. crni čovjek) nije obnovljen, iako ima svoje povijesno opravdanje u narodnoj predaji i historiografiji, dok je motivacija za prethodni nejasna, s obzirom na činjenicu da Jovan Nenad nije ostavio za sobom pisane tragove te upućuje na naknadno ideološko učitavanje vojvođanske srednjovjekovne povijesti i Jovana kao preteče Srpske Vojvodine. Može se zaključiti kako je tadašnja subotička gradska vlast (pa i ona sedamdeset godina kasnije) postavljanjem spomenika djelovala sukladno tadašnjoj službenoj ideologiji pa i „duhu vremena“ ponavljajući arhetip o „vitezu junaku“ – povezujući tako suvremeni političko-društveni kontekst s poviješću posredstvom ideološke podloge koja se traži u srednjovjekovlju.

Spomenik je 1941. po dolasku okupacijskih vlasti uništen dok su figure obezglavljene. Gipsani originali, koje je Gradski senat otkupio od Pallavicinija, sačuvani su u Gradskom muzeju te su poslužili prilikom restauracije. Naime, u studenom 1990. godine delegati subotičke skupštine općine prihvatili su prijedlog tadašnjeg KUD-a Bunjevačko kolo da se Spomenik srpskim vojnicima oslobodiocima (preko puta Tehničke škole Ivan Sarić) i uz poprsje Miroljuba Evetovića, vrati i spomenik Jovanu Nenadu. SKC Sveti Sava, također angažiran u podršci ovoj inicijativi, putem peticije je prikupio nekoliko tisuća potpisa čime se ušlo u proceduru povratka spomenika. Sava Halugin, subotički kipar, obnovio je figure koje su se godinama nalazile u dvorištu Moderne galerije Likovni susret, izrađeni su i novi kubusi postamenta na temelju arhivske dokumentacije te je spomenik vraćen na Trg slobode 1991. godine.

Školovanje

Petar Pallavicini (Korčula, 1887. – Dubrovnik, 1958.) nakon osnovne i građanske škole izučavao je kamenorezački zanat kod korčulanskog majstora Radice. Glas o njegovom talentu brzo se proširio te mu je tajnik tadašnje Korčulanske općine Jozo Baričević omogućio stipendiju Zemaljskog odbora za njegov studij. Pallavicini odlazi na kiparsko-klesarsku školu u Horžicama u Češkoj (1905. – 1909.), potom upisuje prašku Akademiju (1909. – 1912.). U to vrijeme u Pragu se nalazio veći broj studenata i umjetnika iz Hrvatske, koji su gravitirali tamošnjoj Akademiji na kojoj je Vlaho Bukovac bio profesor od 1903. do 1922. godine. Upravo zahvaljujući zauzimanju Vlahe Bukovca povjerena mu je izrada spomenika pravniku Baltazaru Bogišiću u Cavtatu 1913., a iduće godine na apsolventskoj izložbi u Beču nagrađen je za portret pravnika i političara Ljube Leontića. Prvi svjetski rat je proveo u Češkoj u tzv. Vojno-građevinskom odjelu koji je brojnim umjetnicima poslužio kao paravan i zaštita od odlaska na front.

Prvu samostalnu izložbu Pallavicini je imao 1919. u Pragu, potom izlaže u Zagrebu 1920. godine. Naredne godine pristiže u Beograd gdje dobiva posao nastavnika u II. muškoj gimnaziji, ali već 1924. godine postaje profesor kiparstva u Umjetničkoj školi gdje ostaje sve do 1937. godine. Škola je tada ukinuta odnosno zamijenjena novoosnovanom Akademijom. Bio je i jedan od osnivača umjetničke grupe Oblik 1926. godine.

Pallavicinijev opus u Srbiji

Petar Pallavicini je ostvario brojna djela u različitim materijalima. Uz one osnovne, kamen, broncu i mramor, koristio je i drvo za svoje radove, počevši od manjih figura, poprsja, aktova do spomeničkih skulptura, reljefa, arhitektonske plastike i nadgrobnih spomenika. Isprva je Pallavicini stvarao pod utjecajem Ivana Meštrovića (djela Majka Jugovića 1915., Čežnja za osvetom 1918.) potom je početkom 1920-ih izgradio vlastiti stil. Oblikovao je portrete reduciranih oblika i poetične ženske figure naglašenih vertikala. Period između dva rata predstavlja zrelo razdoblje njegovog stvaralaštva kada je ostvario većinu svoga opusa u harmoničnim formama i tipičnom stilizacijom (Portret Rastka Petrovića 1922., Don Kihot 1927.).

Glavna umjetnička strujanja neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata bila su kubizam, fovizam i ekspresionizam. Pallavicini je isticao kako je njegov način rada svojevrstan spiritualizirani kubizam, njegovo viđenje modernih shvaćanja u vezi je s dalmatinskim tradicijama njegovog podneblja gdje su kiparskom tradicijom dominirale romanika, gotika i rana renesansa i kojima je on uvijek bio naklonjen. Ženske figure on gradi s osjećajem za formu te istančanim izrazom. Skulpture odišu vedrinom, mirnoćom ali i dozom melankolije (Djevojka koja se češlja, 1937.). Prilikom ukrašavanja prostora Narodne skupštine 1936. godine Pallavicini je angažiran na izradi figura smještenih u centralni hol, radi se o personifikacijama Zanatstva i Pomorstva. Njegovi monumentalni radovi su spomenik Jovanu Nenadu u Subotici iz 1927., potom kralju Petru I. u Pančevu iz 1932. i spomenik Karađorđu u Topoli iz 1938. te Spomenik slobodi i revoluciji u Kavadarcima iz 1958. godine. Za spomenik kralju Petru I. u Pančevu Pallavicini je zapravo dobio drugu nagradu na natječaju, prvonagrađeni je bio Toma Rosandić, a treće mjesto dobio je Frano Kršinić. Nije poznato uslijed čega je došlo do izmjene te je postavljeno Pallavicinijevo rješenje. Natječaj je raspisan početkom ljeta 1932., kamen temeljac položen je 29. rujna, a spomenik je svečano otkriven 1. prosinca iste godine, na godišnjicu osnivanja Kraljevine SHS. Lokacija spomenika nalazila se na tadašnjem Trgu kralja Petra u neposrednoj blizini Minoritskog (franjevačkog) samostana i crkve Karla Boromejskog. Konjanička skulptura bila je postavljena na visokom postamentu, kralj je bio predstavljen u generalskoj uniformi s kalpakom na glavi. Na stranama postolja nalazili su se reljefi s prikazima srpskih vojnika i figura oslobođenog roba s asocijacijom na priključenje Vojvodine Kraljevini. Spomenik su početkom Drugoga svjetskoga rata uklonile okupacijske vlasti. Karađorđev spomenik u Topoli predstavlja također veliko Pallavicinijevo ostvarenje koje međutim ne donosi ništa novo u umjetničkom aspektu. Vožd je prikazan dostojanstveno ali i statično, a reljefne figure u podnožju odišu klasicizmom.

Značajan je i Pallavicinijev pedagoški rad; njegovi učenici stupili su na likovnu scenu 1930-ih godina, a često su nakon njegovog mentorstva odlazili u Pariz na usavršavanja (npr. Vladeta Piperski, Stevan Bodnarov i drugi). Nakon Drugoga svjetskoga rata (kada se s obitelji preselio u Dubrovnik) Pallavicini se polako povlači te smanjuje broj realiziranih radova. Ipak, angažiran je za izradu spomenika u središtu makedonskog mjesta Kavadarci gdje je 1958. godine postavljena brončana kompozicija poznata kao Spomenik slobodi i revoluciji. Jedno od najboljih djela koje je stvorio netom prije smrti čine majčinska figura uzdignute ruke koja pridržava ranjenog sina dok joj drugi stoji uz bok. Kompozicija je postavljena na visoki postament i zadržava prepoznatljivi Pallavicinijev rukopis. Spomenik odaje počast lokalnim partizanskim borcima koji su ustali protiv okupacije i ujedno predstavlja spomen na oko pet stotina stanovnika grada koji su poginuli tijekom Drugoga svjetskoga rata. Svečano je otkriven 7. rujna 1958. na Dan oslobođenja Kavadaraca. Pallavicini je izradio i više nadgrobnih spomenika na Novom groblju u Beogradu, među ostalim, slikaru Stevanu Todoroviću (1925.) te Marku Caru, književnom kritičaru (1953.). Umirovljeničke dane Petar Pallavicini provodio je uglavnom u Dubrovniku gdje je i preminuo 1958. godine.

Izvori: 

Vladimir Mitrović, Javni spomenici u Vojvodini (druga polovina XIX – prva polovina XX veka), graditeljins.wordpress.com, 2015.; B. Duranci, V. Gabrić Počuča, Javni spomenici opštine Subotica, MZZKS, Subotica, 2000.; Jelena Manojlović, Spomenik caru Jovanu Nenadu, historiansclub.org; enciklopedija.hr; Katalog izložbe Petar Palavičini, Ljiljana Porčić i Dušan Milovanović, Galerija RTS, Beograd, 2010.; Pavle Vasić, Petar Palavičini i njegovi učenici, katalog uredila Ljiljana Stojanović, Kulturni centar Beograda, 1969.; spomenikdatabase.org/kavadarci; gradsubotica.co.rs/car-simbol-ili-umetnicko-delo; stevanmackovic.wordpress.com/utjecaji-drzavne-ideologije-i-prakse-na-suboticke-bunjevce-1918-1941-2

Foto: 

Nada Sudarević (Hrvatska riječ)