Spremit se u ruho – nošnju (ruvo) i opravit se (svečano) za Šokicu-Monoštorku nije bilo uvijek lako. Ruho u koje su se spremale Šokice u Monoštoru za vrijeme korizme bilo je u početku vrlo skromno. I prije, kada su varijeteti svakolike nošnje bili skromni, dijelovi ruha koji su nedostajali posuđivali su se, naravno ako se imalo od kog.

Dijelovi ruva

„Po današnjem šokačkom rječniku donji veš tijekom godine činile su prije a i danas madžarica (potkošulja) koja se nosi ispod šlurike (košulje) te krilca (podsuknje) koja se nosi ispod odnice – vrste krila (suknje koje su nosile cure – djevojke) i suknje (koje nose djevojke i žene), a čarape (čorape) su zelene“, govori Katica Šeremešić (1942.).

Eva Pašić (1947.) kaže da su u prvo vrijeme korizmenu odjeću ženskih osoba (udanih i starijih) od sukanja činile suknje od čoje, zelene ili moldonske (vrsta materijala) na žir ili šišku. Ako se govorilo da je nešto od odjeće jagersko, onda se mislilo da je to tavno (tamno) zeleno. Katica ističe da su starije žene nosile često tkane suknje na kocke, također isključivo tamne boje.

„Pregače na ružice nosile bi starije žene a djevojke i mlađe žene su nosile ubirane pregače. Uz oblačenje šlurike mlađa žena i djevojka bi usljed toga što je bilo zimsko razdoblje na nju oblačile vezitlu (kao kratki sako od kumoša s posebnim dezenima – ružice). Bekeš (sliči vezitli po dezenima no drugačijeg je kroja i veće debljine) bi nosila žena koja nije starije dobi. Popršnjak i debele pletene vunene marame oblačile bi starije žene (bake). Djevojke (cure) oblačile bi šluriku (safirsku ili štofanu). Cure su nosile moldonske suknje. Vezitlu (prsluk) bi oblačile i djevojke i mlađe žene“, kaže Katica i dodaje da su starije žene nosile i crne vezitle.

Djevojke su nedjeljom na glavi imale pletenicu ili maramu koja se povezivala oko vrata. Na noge bi se obule kožne ili pletene šule pa i cokule na koje su na donju stranu pričvršćivana koža ili kucani čavli. Za sve se može reći da je oblačenje bilo sukladno imovnom stanju djevojke-žene.

Nepisana pravila

I Katica i Eva ističu pojavljivanje i nekih nepisanih pravila kako se ženska čeljad (udane žene i djevojke) imaju obući tijekom svake korizmene nedjelje. Naravno, ovdje govorimo većinom o onoj ljepšoj – svečanoj nošnji, pa se u šokačkom žargonu kaže opravila se tako.

Eva i Katica se dopunjuju pojašnjavajući: „Prve nedjelje oblačila se zelena suknja od čoje, bijela pregača, modra šlurika, vezitla, te nebeska kumošna marama. Kod nošenja marame razlikujemo nose li ih starije ili mlađe žene. Kod mlađih žena marame su bile s rojtama (nastavci u strunama), a kod starijih su marame bile bez rojti što se pratilo i u narednim nedjeljama. Djevojke su mogle uz krila i marama povezanih oko vrata umjesto marame nositi pletenicu.

Druge nedjelje oblači se moldonska suknja na žir, žuta pregača, šlurika zelena štofana, vezitla, te kumošna marama (zelena ili lila).

Treća nedjelja je bila slična prethodnoj, no oblačile su se drugačije pregače. Pregače su bile modre i mesofarba (na mrtve glave, karanfije), kojih je bilo više varijeteta te marama kumošna – vinska.

Četvrte nedjelje oblačile su se suknje po izboru od prethodnih nedjelja no pregača je bila nebeska, a marama plave boje ako se ima u skladu s pregačom. Mogla se umjesto plave marame obući štofana siva marama. Davala je kao i u prošloj nedjelji mogućnost kombinacije, no sve sukladno pregači (na po tri ruže) koja je zahtijevala sivu maramu (štofanu ili kumošnu).

Šesta nedjelja je davala kao i prošla izbor za oblačenje suknje no opet je ona morala imati sklad sa zelenom pregačom (na kolačiće, na srdašca....).

Sedma nedjelja zahtijevala je kafastu pregaču (na bela bijele lala ružice), a sve ostalo je bilo po izboru koji je opet morao biti sukladan pregači“. Katica se sjeća da su i u sedmoj nedjelji žene nosile bijelu pregaču.

Djevojke (cure) su u vrijeme korizme oblačile šluriku ili madžaricu (preuzima ulogu šlurike – košulje te je od ćenara, a ne od jednostavnog materijala – npr. cica), odnicu – krila (na sedam mista). Na šluriku ili madžaricu se oblačila vezitla na koju nije išao više ni jedan odjevni predmet. Uz moldonsku suknju išla je ubirana pregača (bilo koja), a na glavu kumošna ili delinska marama (vezana oko vrata) ili pletenica. Mogle su se i okititi s dukatima (naravno, sukladno imovnom stanju), s malo zrnja oko vrata i asparatom pod uše.“

Korizma i Velika subota

Eva opisuje Veliku subotu kada su se djevojke posebno oblačile prilikom čuvanja Isusa. Oblačio se oplećak (košulja od ćenjara), modri pojas, vezitla, odnica – krila na sedam mista, pregača (četvorocipa), papučice na piknjice, a na glavi je marama koja se nazivala križara (plava – velika). U doba korizme se nisu održavale igranke nego su se mještani sastajali na divanima po kućama i to poslenim (radnim) danom, a Eva dodaje da se za te prilike nije oblačila radna nošnja no nije ni paradna te da, iako se u to vrijeme nije sviralo i plesalo, događalo se da na divanima djevojke kradom malkice i zaigraju bez muzike.

Sumirajući sve naprijed rečeno i uspoređujući s današnjicom, tj. korizmenim spremanjem, danas se može reći da neumitno izumiru generacije koje su u potpunosti štovale pravila korizmenog spremanja žena u Monoštoru. Nove generacije su sve malobrojnije i sve se rjeđe oblače u tradicijsko korizmeno ruho te ono, i pored iznimnog fundusa sačuvane nošnje, sve rjeđe ugleda svjetlost dana.

Izvor: Hrvatska riječ (Željko Šeremešić)