1. Uvod

Ovaj je rad rezultat mojeg sad već višegodišnjeg istraživanja narodne nošnje Hrvata Šokaca u Bačkoj. Hrvati Šokci u Bačkoj, dijelu Vojvodine u Srbiji, žive u naseljima duž Dunava: u Monoštoru i Beregu (srp. Bačkom Bregu) u sjeverozapadnoj Bačkoj, u mjestu Sonta u središnjoj zapadnoj Bačkoj, u sklopu općine Apatin, te u jugozapadnoj Bačkoj u mjestima Bač, Vajska, Plavna i Bođani (Sekulić 1993, 70).

Narodna nošnja istaknut je dio tradicijske kulture među bačkim Hrvatima Šokcima; o njoj vrlo rado progovaraju, ističu je i prikazuju, među ostalim, u turističkoj promociji svojih naselja. Ona je bitan marker u identitetu Hrvata Šokaca u Srbiji, koji njome izražavaju svoj nacionalni i manjinski (hrvatski) identitet i subetnički (šokački) identitet. Svjesni lokalnih specifičnosti, tj. sličnosti i razlika s nošnjama drugih šokačkih naselja, u razgovorima o nošnji ujedno iskazuju i svoj lokalni identitet i društvenu povijest svojih zajednica.

Duga tradicija predstavljanja nošnje i tradicijske kulture kroz djelatnosti prvo mjesnih kulturno umjetničkih društava, a onda od dvijetisućitih godina osamostaljenih kulturno umjetničkih društava Hrvata Šokaca svakako su pridonijeli činjenici da je nošnja jedan od glavnih markera šokačkog identiteta u Bačkoj. Upravo su u sklopu ovih društava njihovi članovi provodili vlastita istraživanja povijesne i etnografske baštine bačkih Šokaca, a ovi su lokalni istraživači bili iznimno vrijedni kazivači. Uz etnografsku građu koju su skupila i predstavila lokalna kulturno umjetnička društva, a koja je većinom neobjavljena, o narodnoj nošnji bačkih Hrvata Šokaca pisano je u nekoliko navrata.

1.1. Istraživanja narodne nošnje bačkih Hrvata Šokaca

Radovi lokalnih autora, premda sadržavaju vrijedne etnografske podatke, redovito se usmjeravaju na samo jedno od naselja Šokaca i nisu šireg opsega, a ponegdje sadržavaju i pogreške. Povjesničar Zvonko Tadijan iz Sonte autor je knjige Šokačke narodne nošnje u Bačkoj (2011) u kojoj je dao pregled povijesti naseljavanja i privređivanja bačkih Šokaca, opis uzgoja i prerade tekstilnih sirovina te jezgrovit opis narodne nošnje s fokusom na Sontu i sažetim, djelomičnim opisima svečane nošnje u drugim šokačkim mjestima u Bačkoj. Marija Šeremešić (2003) jezgrovito je opisala nošnju Hrvata Šokaca, s fokusom na Monoštor i Bereg, s pojedinim etnografskim podacima o nošnji u Sonti i drugim šokačkim mjestima.

Josip Forjan autor je dvaju članaka o narodnoj nošnji bačkih Hrvata Šokaca, do sada jedinih stručnih radova o ovoj temi. Njegov tekst preglednog karaktera (2006) objavljen je u sklopu edicije Narodne nošnje Hrvata u svijetu, a u njemu daje sažet i jezgrovit prikaz nošnje, njihove izrade i ukrašavanja. Drugi članak u zborniku Šokadija i Šokci (2007) analitičkog je karaktera u kojem je ovaj autor dao jezgrovit prikaz tipoloških cjelina odijevanja Šokaca u Bačkoj (u Srbiji i Mađarskoj), sažet opis karakteristika starijeg i novijeg sloja odijevanja te opis sastavnih dijelova nošnje i njihova ukrašavanja. Prema ovom autoru, narodna nošnja bačkih Šokaca pripada panonskom tipu narodne nošnje, a dijeli mnoge zajedničke elemente s hrvatskim šokačkim nošnjama u Baranji, Srijemu, Slavoniji (2007, 480). Ovi radovi općenito daju pregled tipoloških karakteristika narodne nošnje, ukazujući na glavne karakteristike, karakteristike izrade i ukrašavanja prema vremenskim slojevima. Uz radove Josipa Forjana vrijedi spomenuti i tekst etnologinje Vlaste Šabić, u kojemu je opis nošnje Šokaca iz Bačke povezan uz prezentaciju građe iz zbirke Etnografskog odjela Muzeja Slavonije, i to sažetog opisa kompletne djevojačke nošnje iz Bođana te oplećka i skuta iz Vajske (Šabić 2007, 401).

U svim radovima, ipak, nedostaje detaljniji prikaz promjena u izradi, ukrašavanju i pravilima odijevanja kao i karakterističnih varijacija u ukrašavanju, a ponajviše nedostaju podaci o napuštanju narodne nošnje i prožimanjima s građanskim odijevanjem. Premda su u ovim radovima neizostavni spomeni tradicijskog gospodarstva, kao što je uzgoj biljaka radi sirovina za izradu tekstila, u njima izostaju drugi aspekti tradicijske kulture vezani uz narodnu nošnju, poput ovakvih vjerovanja:

Na primer, još je moja mama tkala. Pa onda se ta jedna soba ispraznila, te velike stative su bile, onda smo mi deca tako oko nje. Pa dodavali smo joj onaj ćunak s vunom. I onda, na primer, kad se završava, sad zadnja ta, onda kaže „Deca, napolje, puca top“. Nisu smela biti deca, kao, unutri, kad se završava to [tkanje]. I tako, ne znam. Bilo je tih raznih verovanja, jako puno su verovali. (Katica Barukčić, Vajska)

Iznimku predstavlja knjiga Mile Bosić Ženidbeni običaji Šokaca Hrvata u Bačkoj (1992), iscrpna studija u kojoj je autorica opisala svečano odijevanje svatovskih aktera, vremenski naznačene promjene u odijevanju te ulogu nošnje u sklopu svadbenih običaja.

1.2. Cilj rada

Cilj je ovog rada etnografskom građom dopuniti dosadašnje spoznaje o nošnji bačkih Hrvata Šokaca u Baču, Vajskoj i Plavni (s pojedinim opaskama za Bođane) i to prikazom promjena u izradi i ukrašavanju suvrstica narodne nošnje.

Ovim radom želim prikazati teme lokalne, tradicijske i suvremene upotrebe odjeće, tj. razlike u odijevanju prema privatnom i javnom prostoru, spolu, dobi, društvenom statusu ili zanimanju, posebnim prigodama tijekom godine, obuhvaćajući time i izradu nošnje, promjene u izradi, stilu i funkciji odijevanja (usp. Radauš Ribarić 1975; Schneider 1987; Bonifačić 1997; Muraj 1998).

Većina u istraživanju sakupljenih podataka odnosi se na razdoblje od dvadesetih i tridesetih godina do pedesetih i ranih šezdesetih godina 20. stoljeća. O narodnoj nošnji najviše su kazivale žene, s pojedinim kazivanjima muškaraca o obrtnicima. Starije kazivačice rođene tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća još su se u mladosti svakodnevno odijevale u nošnju, a prestaju je odijevati nakon Drugoga svjetskog rata, dok su se kazivačice rođene tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata odijevale u građansku odjeću ali su odjenule nošnju za različite prigode. Većina kazivačica aktivno je angažirana oko čuvanja i predstavljanja narodne nošnje kroz djelovanje kulturno umjetničkih društava i udruženja građana. Podatke o nošnji u prvim desetljećima 20. stoljeća kazivačice su znale posredno, prema pričama roditelja, sjećanjima na odijevanje u selima ili procjeni starosti komada nošnje prema tome tko ih je izradio ili prema približnom datiranju fotografija.

2. Nazivlje

U Baču, Plavni i Vajskoj kazivačice su koristile tri naziva kako bi označile tri tipa nošnje koju su odijevale žene do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća: skute, ruvo i haljinu. Nazivlje koje koristim u ovom radu za suvrstice šokačke narodne nošnje oblikovao sam uvažavajući ovo nazivlje i podjelu.

Skute podrazumijevaju šivanu odjeću, izrađivanu sastavljanjem platna, a koja se sastoji od razdvojenog gornjeg i donjeg tijela: suknje (skuta) i košulja različitih naziva. Za ženu koja se odijevala u skute reklo se da nosi se šokački.

Kako je istaknula Stanka Čoban iz Bača, izraz ruvo u šokačkom govoru nekada je označavao svu odjeću. Ruvo, specifično označeno tim izrazom, u svim lokalitetima predstavlja krojenu odjeću koja je posebna suvrstica nošnje, izrađivana prema elementima građanske odjeće, odnosno, smatrale su kazivačice, prema nošnji vojvođanskih Hrvata Bunjevaca (zbog čega se govorilo nosi se bunjevački). Ruvo se počinje izrađivati prije a osobito tijekom Drugoga svjetskog rata a intenzivno pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.

Haljina je pak kupovna građanska haljina koja se kupuje i odijeva učestalo nakon Drugoga svjetskog rata, osobito odjeća za svečane prilike, kada bi se reklo nosi se u haljini. Svakodnevnu konfekcijsku odjeću kazivače su zvale roba ili (šokački) ruvo.

3. Izrada i ukrašavanje odjeće

3.1. Sirovine

Glavna sirovina za izradu tekstila bila je konoplja, odnosno kudelja, koju su prema kazivanjima uzgajali gotovo svi Šokci na svojom poljoprivrednim dobrima te koristili za kućnu izradu tekstila. Koliko je domaćinstvo uzgajalo kudelje ovisilo je o njihovim imovinskim mogućnostima. Prema kazivanju Katice Barukčić iz Vajske, Šokci iz siromašnijih kućanstava kao naknadu za poljske radove dobivali su ris, svoj udio rada, najčešće u mjeri žita ili konoplje, ali ponekad i mjerama platna. Kudelja se kosila, prala, sušila, stupala, trla i grebenala. Uz kudelju koristio se i lan. Prema kazivanjima, lan se nije uzgajao već se laneni konac kupovao, kao i pamučni konac (pamučak), finiji vuneni konac (vul) i drugi industrijski konci.

Vuna je bila druga bitna sirovina, a koja su dobivala od runa ovaca koje su gojili, a koje su žene same prele i obrađivale.

Prema kazivanjima i zapisima bački Šokci gojili su i dudov svilac u Plavni i Sonti, prije početka 20. stoljeća na poticaj austrijske vlasti. Mada u konačnici „[e]ksperiment s proizvodnjom svile u šokačkim naseljima pokazao se neuspješnim“ (Tadijan 2011, 30), uzgoj svile čini bitan dio sjećanja kazivača na prošlost sela. U Baču, Plavni i Vajskoj svileni konac većinom je kupovan kod trgovaca ili u većim urbanim centrima.

Kožu i krzno od ovaca i svinja divljih životinja (npr. lisica) za izradu odjeće koristili su obrtnici (postolari, opančari i čurčije), dok su obrađenu vunu, konac od kudelje te kupovne konce koristile žene za tkanje platna.

3.2. Tkanja

Za izradu nošnje najčešće su se koristile dvije vrste tkanja. Čisto platno je raniji i jednostavniji tip tkanja od kudelje. Čisto platno, tkano od kudelje kao potke i osnove, korišteno je većinom za tekstil za opremu kućanstva, ovisno o razini obrade pređe, a za nošnju za potku se koristio vuneni ili laneni konac.

Slika 1. Dereklija. Vlasništvo Ane Vujović iz Vajske. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine. 

Noviji tip tkanja u Bačkoj, Vajskoj i Plavni naziva se dereklija, a tkana je od kudelje i pamučka, a usnivanjem je dobiven karakterističan, reljefni (grgljavi) izgled platna (Forjan 2007, 481,488). Dereklija je glavni materijal za svečanu mušku i žensku nošnju. Prema bogatstvu reljefa i finoći tkanja kazivačice su razlikovale malu ili prostu derekliju i veliku derekliju, kao i lokalne varijacije u reljefnom oblikovanju platna. Velika dereklija korištena je za izradu odjeće, dok je mala/prosta dereklija korištena za drugi tekstil (otarci, peškiri, oprema za šokačke krevete itd.). Drugi tipovi platna, poput eblema, tj. platna tkanog u više niti, nisu se koristili u izradi odjeće.

Osim platna poput čistog platna i dereklije, desetih i dvadesetih godina 20. stoljeća žene su od kupovnog svilenog konca same tkale velike marame s rojtama. Uz sukna koje su same tkale, koristila su se i industrijska platna.

3.3. Ukrašavanje nošnje

U Baču, Plavni i Vajskoj jedan od glavnih načina ukrašavanja jest kukičanje, (h)eklanje, a kukičanu čipku kazivačice nazivaju čipka, ekleraj ili ekle. Ženska radna odjeća uvijek je bila obrubljena kratkim kukičanim čipkama, dok je muška radna i svakodnevna odjeća bila u potpunosti bez ukrasa. Na ranijim suvrsticama ženske nošnje (starovirska nošnja) i svakodnevnoj odjeći kukičana čipka je jednostavnija, ponekad kao obrub. Već desetih i dvadesetih godina 20. stoljeća i nadalje, osobito za svečane suvrstice novijeg vremenskog sloja, čipke su veće, rađene od pamučnog ili vunenog konca, škrobljene i glačane te prišivane na donji rub sukanja, rukave i na donji rub muške nošnje (gaća), koja je početkom 20. stoljeća bez čipke. Prema kazivanju Juliške Segedi iz Bača, kukičana čipka bila je ključna razlika između šokačke i mađarske nošnje, koja je bila ukrašena šlingom. Marija Klinovski iz Plavne jedina je kazivačica koja je znala nazive za različite uzorke čipke prema motivima i dezenu, razlikujući ekle na fićfiriće (s motivom spirale), ekle na obaška (s kugličastim prepletima rađenima na koncu), ekle na šicere (trokutaste), ekle na redove (paralelni redovi koji završavaju na trokute sa ili bez rozete na dnu). U Baču, Plavni i Vajskoj kukičana čipka je većinom u uzorku rozete.

Neizostavni ukras nošnje je vez izveden različitim tehnikama i različitim tipovima konca (vuneni konac, pamučni konac, živa svila, srma). Zlatovez se počinje vesti na suvrsticama novijeg vremenskog sloja, a rađen je različitim vezilačkim tehnikama; u nekim primjercima nošnje rađen je preko papira, a drugdje je motiv izveden bijelim koncem preko kojeg je izvezen zlatovez, najčešće punim bodom.

Suvrstice nošnje novijeg vremenskog sloja su također bogato ukrašavane pozamenterijskim materijalima. Od (najranije potvrđenih) desetih i početkom dvadesetih godina 20. stoljeća svečana suvrstica ukrašavana je fliterom, šljokicama ili šljokama, koje su se prišivale bijelim ili žutim koncem. Uz šljoke nošnja se ukrašavala kupovnim svilenim ili pamučnim vrpcama, koje se obično nazivaju pantl(j)ike.

Većina pozamanterijskih materijala kupovala se u većim obližnjim gradovima poput Bača ili Vukovara, ali i u Budimpešti i Beču. U Beču je 1890. kupljena i crna marama kajačica (za korotu) kao dar prabaki svekrve kazivačice Kate Pelajić, koju ona danas čuva. Ta je kazivačica istaknula i da se jedan tip konkavnih flitera zvao mađarice, jer su kupljene u Mađarskoj. Pamučni konac i konci za strojno vezenje kupovani su prije Drugoga svjetskog rata u obližnjim gradovima ili od putujućih trgovaca.

Prodavaonice i trgovine u lokalnim centrima su također nudile pozamanterijske materijale. Roditelji kazivača Zvonimira Pelajića iz Plavne imali su prodavaonicu koja je 1948. nacionalizirana, a njen inventar većim dijelom konfisciran. U dijelu inventara koji je obitelj Pelajić sačuvala moguće je pronaći rijetke primjerke – gumbe, ukrase i kopče, konce i kaleme, eknedlu (iglu za kukičanje), različite vrste igala za različite tehnike veza, gotovu kupovnu kukičanu čipku i šlingu. Obitelj Pelajić sačuvala je i primjerke industrijski rađenih sitno perforiranih masnih papira i drvenih kalupa za utiskivanje mustre, uzoraka za vez – s inicijalima, motivima lozice s cvijećem, i različite tipove veza (beli vez, šlinga, rišelje, merkanje koncem na platnu).

Slika 2. Dio sačuvanog inventara iz prodavaonice roditelja Zvonimira Pelajića iz Plavne. Gore: drveni kalupi za utiskivanje motiva veza. Sredina: gumbi i kopče. Dolje lijevo: patenti marke Prym Zukunft. Dolje desno: kupovna šlinga. Snimio Tomislav Augustinčić u Plavni, 2016.

Majka Zvonimira Pelajića radila je u obiteljskom dućanu u Plavni te ondje trisala, tj. prenosila uzorke na platno za novce. Prema kazivanjima Zvonimira i Kate Pelajić, tkanina se poprskala špiritom, da bi se potom plavilom (plavim prahom koji se inače koristio u pranju odjeće te bi se tako mogao isprati) trisalo, i to tako da su se kalupi (utisnuti u prah) utiskivali na odjeću ili bi se prah utrljavao pečatima preko perforiranih papira, a onda prešlo ugrijanim glačalom da se tkanina osuši. Prema kazivanjima, i u drugim mjestima postojale su žene koje su trisale za novce ili protuuslugu, no kazivačice su istaknule da su žene jedna od druge prenosile motive za ukrašavanje vezom.

3.4. Uloga obrtnika

Premda postoje naznake da su Šokci prije početka 20. stoljeća bojali vunu prirodnim bojama koje su sami pripremili, od početka 20. stoljeća vunu se bojalo tvornički proizvedenim bojama, kod kuće ili kod farbara, obrtnika koji su proizvodili boje, ili (prema kazivanju Ane Vujović iz Vajske) bila se kupovala kod putujućih trgovaca. Povrh obrade konca, poput bojanja, obrtnici su imali bitnu ulogu izrađujući elemente nošnje.

Čurčije, obrtnici koji su izrađivali odjeću od kože i krzna, izrađivali su kape, šubare, opaklije i bunde a postojali su u svim lokalitetima. Opaklija, kako ju je u Baču nazvala Mira Milošević, ženski je kožni kaput (kožuh), s unutrašnje strane obložen krznom, a izvana bogato ukrašen bojanim kožnim ukrasima, gajtanima i stakalcima (komadići ogledala); žene su ga odijevale uz nošnju starijeg vremenskog sloja, tj. uz suvrsticu starovirske nošnje. U Plavni je sačuvana bundica, tj. bunda od crnog astrahana ukrašena spiralnim i biljnim motivima izvedenim kožnim gajtanima. Čurčije su radili i muške zimske krznene i kožne kapute, te šubare.

Šusteri (postolari) izrađivali su cipele i čizme. Opančari su radili opanke, većinom opanke kapičare ili u obliku papuča.

Pojedini elementi šokačke nošnje su krojeni, a izrađivali su ih krojači, šnajderi i krojačice, šnajderke. Djed kazivačice Ane Vujović bio je čurčija, a njezina majka krojačica koja je imala radnju u Vajskoj i kasnije na poljoprivrednom dobru na Labunjači četrdesetih godina 20. stoljeća:

A ove što je mama šila – to su bile slične nošnje, samo te dugačke suknje, i onda (…) su se pravile te bluze, kecelje, samo nisu [Šokice na to] nosile one svečane ukrase. To se nosilo svaki dan, ona je recimo to radila. (…) One [Šokice] su donosile materijal, ona je onda krojila i šila.

U Vajskoj, Baču i Plavni bilo je i drugih izučenih krojačica i krojača, no mnoge su Šokice bile samouke krojačice te posjedovale vlastite šivaće mašine, poput svekrve kazivačice Evice Bartulov. Kazivačice su isticale da je i odjeća, poput ženskih i muških prsluka, bila jednostavna za izradu te da su prsluke Šokice same krojile i šivale bez krojačkih araka.

4. Odijevanje djece

Prema kazivanjima, najmlađu mušku i žensku djecu oblačilo se u košuljice, jednodijelnu odjeću šivanu od čistog platna, s malo ili bez dekoracija. Prema sačuvanim fotografijama i kazivanjima, radilo se o košuljama od jedne ili dvije pole, s rukavima. Za najmlađu djecu ta je odjeća bila jednostavna, no za nešto stariju djecu na te su se košuljice dodavale manžete i kragna za dječake, a djevojčice se opasivalo malim pregačama.

Slika 3. Časna sestra Vestina je mladim udanim Šokicama nedjeljom poslije podne u samostanu časnih sestara u Baču držala poduke iz odgajanja i brige za djecu. Na fotografiji su Šokice svečano odjevene, sa šamijama i vincima. Djeca su većinom u košuljicama, poneka djeca su obučena u odijelca. Fotografirano 1930. u Baču, autor nepoznat. Fotografija u vlasništvu Stanke Čoban iz Bača.

U periodu između dvaju svjetskih ratova za djecu je kao svakodnevna odjeća izrađivana nošnja starije suvrstice, tzv starovirsko. Svečane suvrstice nošnje novijeg vremenskog sloja rađene su za posebne prilike te prema mogućnostima obitelji. Prema kazivanjima Stanke Čoban iz Bača, za djecu su rađena „manja izdanja“, tj. cjelokupni kompleti nošnje za proporcije djeteta. Prema kazivanjima Kate Pelajić iz Plavne, siromašnije obitelji su ponekad radile znatno veću nošnju, koju su djeca mogla nositi i kada odrastu. Vrlo često su djevojke nasljeđivale svečanu nošnju od svoje majke.

U periodu između dvaju svjetskih ratova svečane suvrstice novijeg vremenskog sloja djevojke i mladići dobivali su za Prvu pričest. Mladići su se pričestili u dereklijanim gaćama i košulji, ali bez prsluka sve do pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Djevojke su se pričestile u svečanoj djevojačkoj nošnji. Prema kazivanjima Juliške Segedi iz Bača, dječaci bi prusluk (prsluk) i brič-pantalone (hlače) dobivali tek nakon Prve pričesti. Prema kazivanju Kate Pelajić iz Plavne mladićima su za krizmu obitelji naručivale šivanje prvog odijela, a svečane gaće i košulju dobivali su tek za svatove.

Nakon Drugoga svjetskog rata u Baču su se djevojke pričestile u šivanim, građanskim bijelim haljinama. U Plavni, pak, za pričest su se u svečanu nošnju odijevali sve donedavno oni koji su je posjedovali, a prema kazivanjima, lokalni je župnik uveo da se djeca za obred Prve pričesti oblače u kupovna odijela i haljinice kako se ne bi razlikovali prema tome tko ima nošnje i prema boljem ili lošijem imovinskom stanju.

5. Odijevanje žena

Odijevanje žena u Bačkoj, Plavni i Vajskoj bilo je bogato u svojoj raznolikosti. U odijevanju žena, a dijelom u skladu sa šokačkim nazivljem, razlikujem nekoliko suvrstica.

Starovirska nošnja (ili starovirski skuti) je suvrstica starijeg vremenskog sloja. Početkom 20. stoljeća bila je jedina suvrstica narodne nošnje; ona je bila svakodnevna nošnja, a bolji, ukrašeniji ili uščuvaniji primjerci odijevali su se za svečane prilike.

Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća na osnovi starovirske nošnje, a s upotrebom novih tehnika tkanja i ukrašavanja, pojavljuju se dvije slične suvrstice novijeg vremenskog sloja: djevojačka nošnja (ili djevojački skuti) i nošnja udane žene za najsvečanije prilike. Ove suvrstice tada postaju nošnja koja se odijevala samo za svečane prilike; svakodnevno žene su i dalje odijevale starovirsku nošnju, osobito žene starije dobi.

U razdoblju oko Drugoga svjetskog rata, ruvo od industrijskog platna se češće izrađuje, a onda pedesetih i šezdesetih godina zamjenjuje starovirsku nošnju kao glavna svakodnevna nošnja, a onda i svečana nošnja za prilike poput misnih slavlja.

Posebna suvrstica nošnje je tzv. roklja, nošnja koju odijevaju gosponoše u Plavni.

Radna nošnja, kao suvrstica koja bi se nosila samo za teške poljske radove, u njivi, danas nije sačuvana. Prema kazivanjima u Baču, Plavni i Vajskoj, izgledom je bila ista kao i starovirska nošnja, s time da je bila u potpunosti bez ukrasa vezom, a ivice ženskih skuta bile su obrubljene kratkom kukičanom čipkom. Za usporedbu može poslužiti rekonstrukcija radne odjeće iz Sonte, kako ju opisuje Zvonko Tadijan, uz priloženu fotografiju suvremene inscenacije poljskih radova koju je izvela KPZH „Šokadija“. Prema Tadijanu, muška se radna nošnja sastojala od košulje i gaća bez ukrasa; ženska radna nošnja bila je jednodijelna, a na fotografiji koju prilaže se dijelom vidi jednostavan vez na stražnjem stanu (2011, 35).

5.1. Starovirska nošnja

Starovirsku nošnju kazivačice su u Baču, Vajskoj i Plavni najčešće nazivale crno i crveno ili crno-crveno, prema bojama veza kojima je ukrašena.

Reljefni vez po čijim je bojama ova suvrstica dobila svoj naziv rađen je vulom (vuneni konac) ili pamučkom (pamučni konac) tehnikom napuštane pružanke na platnu, a koje su kazivačice nazivale u ili preko daske (Marija Klinovski iz Plavne) ili na kvržice (Katica Barukčić iz Vajske). Početkom 20. stoljeća vez je bio crno-plave boje, no kasnije ga zamjenjuje daleko češća kombinacija crno-crveno. Prema kazivanjima odjeća s crno-plavim vezom ili samo crnim dvadesetih i tridesetih nosila se u koroti, za blagdane žalbenog karaktera, a nosile su je i starije žene. Stanka Čoban iz Bača i Kata Pelajić iz Plavne u kazivanjima su istaknule da se nošnja s crno-crvenim vezom nosila svakodnevno, a da su neudane djevojke nosile sa samo crvenim vezom. Svečaniji primjerci bili su izvezeni vezom većih dimenzija, dok su oni svakodnevni imali manje ukrasa. Starovirska nošnja većinom se šivala od čistog platna; za izradu svečanih dijelova ove suvrstice dereklija je korištena od dvadesetih godina 20. stoljeća; pojedini takvi stariji komadi ženskih košulja odijevali su se i u kasnijim suvrsticama. U kasnijim i svečanijim primjercima ove nošnje vez nije izvođen na tkanju, već na poseban komad čistog koji se prišivao na osnovno tkanje, a koji se mogao skidati radi pranja.

Slika 4. Starovirski oplećak od čistog platna, vezen crnim koncem tehnikom napuštane pružanke, vlasništvo Stanke Čoban iz Bača. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Ova se suvrstica sastojala od dva glavna odvojena dijela. Gornji dio se nazivao košulja u Plavni, a oplećak u Baču. Košulja/oplećak se šila od tri ili četiri pole za prednji i stražnji stan te jedne ili dvije pole platna za rukave. Gornja ivica je preklopljena i gusto prošivena vulom, a završeci konca prepleteni u vezice. Na kasnijim i svečanijim primjercima na rukavima se uzdužno radio kukičani ili necani rasplit/rasplet. Rukavi su na laktovima bili nabrani i stisnuti, prošivanjem koncem, a ovdje se obično vezala crvena ukrasna vrpca. Nastavak rukava ispod nabranog dijela završava kukičanom čipkom, koju u Plavni (prema kazivanju Evice Bartulov) nazivaju ekle na rukava. Na ranijim primjercima ova je čipka rađena od niti tkanja, a kasnije su čipke posebno rađene i ušivane.

Košulja/oplećak dekorirana je vezom u nekoliko usporednih uzdužnih redova na stražnjem stanu, a u Plavni u dva ili tri reda na prednjem stanu. Vez se također pruža u jednom uzdužnom redu po sredini rukava, a u primjercima s rasplitom/raspletom po njegovoj ivici, te obrubljuje rub rukava. Premda je većinom rađen tehnikom napuštane pružanke, ponegdje se mogu pronaći primjerci veza na križiće.

Donji dio čine skuti ili skute (suknje). Prema redoslijedu oblačenja razlikuju se dolnji/donji skuti (prema kazivanju Stanke Čoban iz Bača) ili podsuknje (prema kazivanju Evice Bartulov iz Plavne), a preko kojih su se odijevali gornji skuti, zvani i vezeni skuti/vezene skute ili crno-crvene skute, kako bi ih se razlikovalo od drugih djevojačkih skuta. Dolnji/donji skuti rađeni su od jednakog broja pola kao i gornji, od čistog, s užim rasplitom/raspletom, ali bez veza (ili samo belim bodom) oko donje ivice.

Slika 5. Starovirski gornji skuti, vezeni motivom na pate, vlasništvo Evice Bartulov iz Plavne. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Gornji skuti rađeni su od čistog platna, u Baču i Vajskoj od šest pola platna a u Plavni (kao i druge suknje) od pet pola platna. Prednja pola sastavljena je od dva dijela; donja trećina pole bila je od istog tkanja kao i ostale, a gornje dvije trećine bile su od drugog, obično još prostijeg (jednostavnijeg) platna ili drugih tipova platna, a zakrivala se pregačom. Između pola, na koncu od tkanja, na stražnjem stanu svečanih primjeraka tehnikom kukičanja rađen je rasplit/rasplet različitih širina. Na stražnjem stanu gornji skuti bili su faltani, tj. preklapani i glačani, te po faltama vezeni vulom ili pamučkom, tehnikom napuštane pružanke, u usporednim okomitim redovima veza cijelom dužinom skuta. Prema kazivanju Stanke Čoban iz Bača, broj vezova odražavao je broj pola od kojih su sašivene skute. Najučestaliji motiv veza na stražnjem stanu Katica Barukčić nazvala je na orase, a Evica Bartulov i Kata Pelajić iz Plavne razlikovale su na kruškice i na pate (Slika 5). Uz usporedne redove veza, na donjoj trećini stražnjeg stana izvezen je poprečni red veza koji se u svim mjestima naziva port. Donja ivica ukrašena je kukičanom čipkom, a na svečanijim primjercima od čistog, na završecima tkanja je rađena srida, kukičani ukras na motiv mrežice, na koji se prišiva od vula kukičana čipka, često na trokutaste oblike ili jednostavnu rozetu.

Žene su se preko skuta opasivale tkanicom, pojasom tkanim od vune različitih boja, koji se vezao sprijeda. Preko gornji skuta i tkanice vezala se kecelja (pregača), koju su nosile i djevojke i žene. Izvorno su tkane od kudelje i/ili raznobojne vune, te obrubljene vunenim rojtama (resama). U Baču, Plavni i Vajskoj gotovo nijedna takva kudeljna starovirska kecelja nije sačuvana, premda je sačuvano otkano platno. Već početkom 20. stoljeća ove su kecelje zamijenile kecelje od kupovnog platna i sukna, obično tamnijih boja i s otisnutim dezenom, bez resa.

Slika 6. Turska marama i sukneni prsluk iz Bača. Vlasništvo Stanke Čoban iz Bača. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

U Baču, Plavni i Vajskoj su se žene preko košulje/oplećka ogrtale maramom. Ove su se kupovne četverokutne pamučne ili delinske marame s nadodanim resama, preklapale po dijagonali, stavljale na ramena, ukrižile na prsima i zataknule o prsluk. Sačuvani i prikazani primjerci uvelike se razlikuju. U Baču i Vajskoj prevladavale su marame s otisnutim cvjetnim motivima, poput crvene pamučne marame s otisnutim žutim i plavim grozdovima cvijeća koju čuva Stanka Čoban u Baču a naziva se turska marama, ili novije marame s otisnutim zelenim, crvenim i žutim cvijećem i crnim resama kakvu čuva Katica Barukčić iz Vajske. Kata Pelajić iz Plavne kao primjer prikazala je svilenu marama s kariranim uzorkom na obrubu (križara).

Preko marame se oblačio prsluk ili prosluk, najčešće od baršunastih tkanina – somota (samt) ili pliša – ili čoje (čohe). Obično crni, dekorirani su crvenim suknenim trakama ili crvenim gajtanima, a podstavljeni čistim platnom (Slika 6).

5.2. Svečana nošnja

Između dvaju svjetskih ratova, na osnovi starovirske nošnje a novim tehnikama tkanja i ukrašavanja nastaje svečana nošnja kao nova suvrstica. Unutar ove suvrstice razlikuju se dva glavna podtipa: djevojačka nošnja (djevojački skuti) i nošnja udane žene. Treći podtip javlja se zadnji, vjerojatno neposredno uoči Drugoga svjetskog rata, kao lakša nošnja za svečanije i zabavne prilike, i kao sprega starovirske nošnje i svečane nošnje. O ovom trećem podtipu raspravljam na kraju ovog podpoglavlja.

Rimokatolički crkveni kalendar propisao je karakter svakodnevnog ponašanja a time i indirektno odijevanja bačkih Hrvata Šokaca prema kalendarskim prigodama i razdobljima. Dok se s jedne strane radi o razdobljima i blagdanima žalbenog, pokornog ili suzdržanijeg karaktera, s druge su i oni svečanog i slavljeničkog karaktera, a u tradicijskoj kulturi bačkih Hrvata Šokaca postoji i stupnjevanje prigoda i razdoblja u životnom ciklusu i rimokatoličkom crkvenom kalendaru prema njihovoj svečanosti.

Najsvečanije su prilike bili glavni rimokatolički blagdani – Uskrs i Božić; blagdani Velike Gospe i Male Gospe te Brašančevo (Tijelovo). Nakon njih slijede one lokalnog značaja – procesija za svetog Antuna u Baču; proslava sveca zaštitnika Vajske, svetog Ivana (prema kazivanju Ane Vujović) ili svetog Jurja (prema kazivanju Katice Barukčić); proslava svetog Jakova, zaštitnika Plavne; proslava svetog Ilije, zaštitnika Bođana (prema kazivanju Josipa Dumendžića). Usporedo s ovim blagdanima u svečane prilike ubrajaju se i događaji u životnom ciklusu povezani uz sakramente Rimokatoličke crkve – Prva pričest, krizma te svatovi (vjenčanje). Njih su pratila i životna razdoblja posebnog statusa. Djevojke, kada bi se zadivojčile, za zaruke i za navještenje (navješćivanje) vjenčanja u crkvi te misna slavlja, odijevale su se u svečanu djevojačku odjeću. Akteri u svatovskim običajima (usp. Bosić 1992) također su se odijevali svečano, ponajviše mladenci (mladenka ili mlada, snaša te mladoženja ili đuvegija), njihovi roditelji, kum, diveruše i enge.

Nedjeljna je misa također bila prigoda za svečano odijevanje. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća ruvo od skupljih tkanina se često oblačilo nedjeljom, kao svečanija ali lakša odjeća. Iznimke su nedjeljne mise za trajanje korizme i adventa.

Premda su kazivačice često isticale i različite balove kao svečane prilike (npr. Bácsubal, Majstorski bal, Vatrogasni bal itd.), napominjale su da su se tada žene ipak oblačile pretežno u haljine, jer se isprva radilo o obrtničkim balovima, a nakon Drugoga svjetskog rata (kada su balovi postali brojniji) zbog raširenosti industrijske odjeće. Igranke su bile prilike za bolje odijevanje, no u kazivanjima su kazivačice isticale da se na igranke nije odijevala svečana odjeća.

5.2.1. Djevojačka nošnja i nošnja udane žene

Svečana nošnja sastojala se, kao i starovirska nošnja, od gornjeg i donjeg dijela. Djevojke i udane žene odijevale su donje skute (pri čemu se najdonja u Baču zvala roklja). Glavna razlika između dvaju podtipova je to što su djevojke u djevojačkoj nošnji oblačile gornje skute, dok su udane žene u svečanoj nošnji odijevale suknju. Odijevanje suknje time je simbolički označavalo ženin društveni i bračni status, te je on zajedno s drugom odjećom imala simbolički značaj u svadbenim običajima Šokaca. Skidanje stare odeće i oblačenje potpuno nove odeće i obuće nevesti za venčanje simbolizovalo je raskidanje starog života u roditeljskom domu i prihvatanje novog života u kući mladoženje (Bosić 1992, 61). Prema Mili Bosić, enge su na svatovima, prije drugih svadbara mladenki donosile vjenčanu odjeću; dok su je prije enge i deveruše presvlačile po dolasku drugih svadbara, u novije vrijeme mladenka ih je već čekala presvučena (1992, 61; također Beretić 1986, 182-183).

Broj donjih skuta je varirao, i mada su kazivačice spominjale da ih se odijevalo što više to bogatije, ko je imao – što više, to bolje (Marija Vukotić, Bač), spremno su naglasile kako se obično radilo o dvjema ili trima donjim skutima. Žene i djevojke su pod gornje skute, oko pasa stavljale kukove, umetke rađene od tkanine s punjenjem od slame ili perja ili od ručnika preklopljenog preko uzice. Donje skute ove suvrstice su rađene od boljeg čistog platna, s uplitom/upletom između pola, a na donju ivicu se prišivala kukičana čipka. U ovoj suvrstici sva je čipka na suknjama škrobljena i glačana da bude valovita, na kalupe, pa su se sve donje suknje i djevojačke gornje skute oblačile da čipka bude usklađeno valovita, da se slaže kalup na kalup.

Neudate djevojke nosile su gornje skute, od dereklije u šest ili pet pola platna, faltane na stražnjem stanu. Tri su osnovna modela ukrašavanja gornjih skuta na stražnjem stanu. Šljokani skuti najstariji je model divojačkih (gornjih) skuta, rađen početkom 20. stoljeća. Stražnji stan je faltan i ukrašen samo u usporednim redovima prišivenim šljokama (fliterima), ranije na ponavljajuće geometrijske motive a kasnije na motiv lozice. Port je izveden od prišivenih flitera (Slika 7) ili ponekad izveden vezom živom svilom (Slika 9). Katica Barukčić iz Vajske čuva šljokane skute bez porta. (Slika 7)

Slika 7. Lijevo: šljokani skuti (lijevi) i vezeni skuti (desno) iz Bača, vlasništvo Stanke Čoban iz Bača. Desno: Šljokani skuti bez porta, vlasništvo Katice Barukčić iz Vajske. Snimio Tomislav Augustinčić 2016. godine.

Dvadesetih godina pojavljuju se vezeni skuti kao drugi model, tj. skuti vezeni živom svilom jarkih i sjajnih boja u usporednim redovima na motiv lozice, s izvezenim portom, i bogato ukrašeni prišivenim srebrnim fliterima. Ponegdje je uz svileni konac u izvedbi pokojeg motiva korištena i srma u vidu konca, vezena preko bijelog konca. Ispod porta redovi veza nastavljaju se motivom pauna s gustim obješenim repom, koji gleda ispred sebe ili preko ramena. Prema kazivanjima, ovaj je vez ranije vezen na križiće i direktno na derekliji, a kasniji primjerci su vezeni punim bodom ili na pola boda tehnikom pečkog veza, na posebnom komadu čistog platna. U etno-kući „Didina kuća“ u Baču Stanka Čoban čuva šljokane skute s portom od žive svile na križiće, koji su pripadali njihovoj baki, koja ih nije nosila. Druge primjerke vezenih skuta s paunovima i skuta sa zlatom koje čuva izradila je njena baka i kuma Anica, žene od dva brata (Slika 9). Vezene i šljokane skute Marije Rajačić iz Vajske, prema fotografijama (kazivačica ih je prodala) slične ovima iz Bača, ona je dobila od svoje mame (majke), ali dodaje kako to je još moja baba vezla u prvim desetljećima 20. stoljeća.

Slika 8. Motiv pauna izveden različitim tehnikama. Gore, primjerak s vezenih skuta iz Plavne (vez izvođen direktno na derekliju); dolje, primjerak s vezenih skuta iz Bača (vez izveden na komad čistog platna). Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Slika 9. Lijevo šljokani skuti s portom izvedenim svilovezom, desno vezeni skuti. Izradila baka kazivačica Stanke Čoban i Mire Milošević u Baču. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Skuti sa zlatom pojavljuju se također dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Na stražnjem stanu naizmjence se pružaju uzdužni redovi žutim koncem apliciranih šljoka i zlatovez, često izveden na posebnom komadu čistog platna koji je prišiven na derekliju. (Slika 10)

Slika 10. Skuti sa zlatom. Lijevo, vlasništvo Evice Bartulov iz Plavne; desno, vlasništvo Marije Klinovski iz Plavne. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

U Vajskoj i Plavni djevojke su se opasivale tkanicom, koja je služila da učvrsti skute i strukira djevojku.

Udane žene su preko donjih skuta oblačile široke šivane suknje od kupovnog platna. Suknje su šivane, prema kazivanjima Stanke Čoban iz Bača i Kate Pelajić iz Plavne, od molovane svile na plišane grane ili lion-svile/lionske svile, na donjoj ivici obrubljene kupovnim trakama gustih resica zvanih četkice ili kefice. Mila Bosić navodi da je u Baču nevjesta ispod suknje nosila crvenu „kecelju“ koju je sutradan poklanjala mladoženji, i on je ceo dan u toj kecelji bio na svadbi (1992, 93).

Udane žene su preko suknje, a djevojke preko gornji skuta opasivale kecelju (pregaču) od kupovne lion-svile/lionske svile ili molovane svile, a prema Marici Rajačić iz Vajske i Kati Pelajić i Plavne također i od svilenog brokata i atlasa. Kecelje su sa tri strane bile obrubljene resicama od srme.

I djevojke i žene su se u ovoj suvrstici opasivale pojasom, rađenim od crnog pliša (često s umetkom od kartona radi forme), izvezenim zlatovezom, s crvenim svilenim pantlikama (vrpcama) kao vezicama, a koji se vezao sprijeda. Prema kazivanjima Evice Bartulov i Marije Klinovski iz Plavne, žene su ondje radi ukrasa vezale posebnu, široku svilenu pantliku.

Gornji dio ove suvrstice, rađen od dereklije i neukrašenog prednjeg i stražnjeg stana, naziva se košulja ili oplećak. Na rukave košulja ušivali su se pravokutni komadi čistog platna, vezeni živom svilom ili zlatovezom na motiv lozice s raznolikim cvijećem, a ako je rađeno samo zlatovezom onda i motivom ptičice, s prišivenim fliterima i obrubljeni zlatnom ili srebrnom srmom u vidu pozamanterijske trake. Košulje su se pritom kombinirale sa skutima ukrašenima na isti način: košulja sa zlatovezom sa skutima sa zlatom, a košulja sa svilovezom s vezenim skutima. Kako su se vjenčanja održavala često u predbožićnom i predkorizmenom vremenu, nevjeste su u samim svatovima i u sklopu drugih svadbenih običaja često nosile i bluze od različitih tkanina, a Mila Bosić spominje i ćurdije od plave čoje, podstavljene krznom, no napominjući da kao svadbeni deo odeće davno je već izobičajena (1992, 93).

Na rukave dereklijanih košulja/oplećka se više ne prišiva kukičana čipka, već žene odijevaju samostojeće zarukavce taclije, rađene od komada čistog platna, s ušivenom širokom kukičanom čipkom, koja je škrobljena i glačana na kalupe. Stavljale su se ispod laktova i povezivale končanim vezicama i uskim crvenim svilenim vrpcama, pantlikama.

Preko oplećka djevojke i žene su se zaogrtale velikim pravokutnim maramama s rojtama, presavijenima po dijagonali, čiji su se vrhovi zaticali za pojas. Tkane marame s rojtama obično su dvobojne, temeljne boje (najčešće crvene ili plave), s usporednim prugama (bijelom ili žutom) uz pervaz (rub), koji se križaju u kutovima, a obrubljene su prepletima od svilenog konca i to u obliku trokuta ili na mrežicu, iz kojih se pružaju dugačke rojte (uzlane rese). Žene su ih tkale od kupovnog svilenog konca, već za vrijeme Prvoga svjetskog rata, osobito dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća (primjerice baka i prateta Stanke Čoban i Mire Milošević), a postojale su i žene koje su te marame tkale pa razmjenjivale ili prodavale. Žene su se, prema kazivanjima Kate Pelajić iz Plavne i Katice Barukčić iz Vajske, te sačuvanim fotografijama, zaogrtale i kupovnim tkanim maramama na koje su dodavane rojte.

Preko marame su se na leđa stavljali tkaneni prevjesi pantlike ili pantljike, obično tri ili dvije jednakih veličina i sličnih ukrasa, a koje bi se pričvrstile, prema kazivanju Stanke Čoban iz Bača, na košulju pa prebacile preko marame, ili bi se, prema drugim kazivanjima, zakačile na maramu. Rađene su od pravokutnog komada čistog platna, vezene različitim tehnikama živom svilom kombinirano a zlatovezom ili samo zlatovezom sa srmom (bouillon) koje su nazivale crevca, te prišivenim šljokama, sa svih strana obrubljene srmom. Motivi veza s kojima sam se susreo su većinom bili biljni – lozica s cvjetovima i cvjetnim pupovima.

Na ruke su se stavljale narukvice, koje su štrikane na pet igala i to od vune, obično jednobojne i to crvenkasto-braun ili dvobojno braun-zelene, s bijelim perlicama pridodanim tijekom štrikanja.

Slika 11. Ivica Filipović, u bričes pantalonama, čizmama, dereklijanom košuljom s prsima i kaputom, i Marta Šamanović, pod prstenom (zaruke), odjevena u skute sa čipkama glačanima na kalupe, kecelju, rojtanu maramu, sa vincem i dukatima. Budući da su zaruke bile u veljači, odjevena je u bluzu. Fotografirano 1948. u Baču. Fotografija u vlasništvu Stanke Čoban iz Bača.

Konačno, oko Drugoga svjetskog rata pojavljuje se zadnji podtip svečane suvrstice (v. Slika 12), u osnovi sličan starovirskoj nošnji, samo sada prilagođena novim materijalima. Žene i djevojke su odijevale dereklijane košulje ili košulje od boljeg čistog platna, u Plavni zvane košulje uskih rukava a u Baču košuljica, s kukičanim čipkama na kraju rukava. Preko njih su stavljale prsa (platneni prevjes za oprsnicu) i prsluk. Ženska prsa rađena su od boljeg komada čistog platna, uža, a ušivala su se na košulju ili kačile patentima, izvezena svilovezom ili zlatovezom, šljokana i obrubljena šlingom. Na takve košulje žene su također, prema Stanki Čoban iz Bača i Kati Pelajić iz Plavne, koristile i okovratnik od kupovne šligne, tzv. šmizlu, koja je uvedena pod utjecajem građanskog odijevanja Njemica. Ovi prsluci bili su isti kao i starovirski, samo sada krojeni od svile. Preko donjih skuta odijevale su svilene suknje i opasivale se pregačama.

Slika 12. Marta Filipović, odjevena u zelene svile ruvo, i Ivka Vuković, enga u svatovima, odjevena u svilenu suknju i kecelju, košuljicu i prusluk, u kondži ukrašenoj puketićima. Fotografirano u Baču, krajem pedesetih godina. Fotografija u vlasništvu Stanke Čoban iz Bača.

5.3. Ruvo

Ruvo je suvrstica koja predstavlja prilagodbu građanske odjeće, a koje su kazivačice smatrale prilagodbom svečane svilene nošnje vojvođanskih Hrvata Bunjevaca. Ruvo se u selima bačkih Šokaca, bilo kao cjelovita suvrstica ili njezini elementi, pojavljuje dvadesetih i tridesetih godina. Na fotografiji Šokica s časnom sestrom Vestinom u Baču iz tridesetih godina (slika 3), moguće je opaziti da su mnoge odjevene u bluze i suknje koje podsjećaju na ruvo. Prema kazivanjima Kate Pelajić i Evice Bartulov iz Plavne, u Plavni se ruvo pojavljuje već dvadesetih godina, no u drugim mjestima kazivačice su njegovu pojavu smještale tek uoči Drugoga svjetskog rata. Ruvo je u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata redovito od skupocjenog industrijskog platna, te se koristi za svečanije prilike, poput misnih slavlja. Pedesetih i šezdesetih godina Šokice su se svakodnevno odijevale u ruvo rađeno od jednostavnijeg i lakšeg industrijskog platna.

U sklopu svadbenih običaja bačkih Šokaca je običaj da svekar kupuje nevesti „ruvo“ za venčanje (Bosić 1992, 32), pri čemu se u trgovini po izboru snaše kupovao fabrički materijal za šivenje suknje, pregače, velika bela marama, cipele, čarape, venac i burundžuk (veo) za glavu, kao i kapa koju će mlada dobiti posle venčanja (…), a [s]vekrva plaća i šivenje odeće (Ibid.). Dok je ruvo izvorno označavalo odjeću općenito, već oko Drugoga svjetskog rata obitelj mladoženje mladenku dariva ovom suvrsticom, tj. svilom od koje će se ono izraditi.

Slika 13. Marta Šamanović, majka kazivačica Stanke Čoban i Mire Milošević, uoči vjenčanja u bilom ruvu, s djevojčicom u djevojačkoj nošnji. Fotografirano 1948. u Baču. Fotografija u vlasništvu Stanke Čoban iz Bača.

Četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća žene su se uoči vjenčanja fotografirale u svilenom ruvu, poput kazivačice Marije Klinovski koja se tako odjevena nakon veridbe fotografirala 1954. u Vukovaru. Kasnih tridesetih i četrdesetih godina žene su se udavale u svečanoj nošnji novijeg vremenskog sloja, no u razdoblju Drugoga svjetskog rata u Baču se, prema kazivanjima Stanke Čoban, pojavljuje poseban podtip ruva, tzv. bilo ruvo, u kojem su se vinčavale snaše poslije Drugog svitskog rata, ne u nošnji nego u bilom ruvu, i u crkvi i kod matičara, poput njezine majke (v. Slika 13).

Suknje duge do gležnja, bluze i kecelje su se krojile od svile (najsvečanije od lionske svile ili molovane svile na plišane grane), kašmarina (kašmira) ili pliša, različitih boja. Već prema materijalu i boji, ruvo bi se detaljnije imenovalo poput zelene svile ruvo. Suknje su s donje strane bile obrubljene keficama, a u Plavni su na mjesto gdje dolazi pregača imale polu od običnog platna, kako bi se uštedio materijal. Oblačile su se obično preko samo jedne podsuknje s kratkim eklicama (kukičanom čipkom), koja je bila škrobljena ali ne na kalupe, a ispod bluze su oblačene košulje od čistog platna. Ruvo je u Vajskoj uklopilo i šlingane platnene prevjese pantlike, kakve čuva Katica Barukčić, a koja ima i kecelju obrubljenu šlingom za plišano ruvo.

Slika 14. Lijevo, ruvo od lake svile. Desno, farbarska bluza i suknja (suknja je izvrnuta da se zaštiti materijal). Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Žene su pritom preko leđa prebacivale različite marame, ovisno o vremenskim prilikama, a glavu su opremale običnim svilenim maramama koje su vezale ispod brade.

Poseban podtip ruva je tzv. farbar ili farbarsko ruvo, a koje se odijevalo u koroti (Slika 14). Farbarsko ruvo najčešće je krojeno od pliša tamnijih boja (crna, teget ili tamnoplava, tamnozelena). Marija Klinovski iz Plavne sjećala se svoje bake koja je cijeli život bila odjevena u farbar, jer joj je kćer (kazivačičina majka) umrla mlada. Prema kazivanjima Stanke Čoban iz Bača, farbar se nosio u velikoj žalosti. Nije se za svakim kajalo u farbaru. To se nosilo u velikoj žalosti, kad umre muž, mama, tata, ili ne daj Bože deca. Uz farbar žene su glavu opremale šamijom na koju se stavljala farbarska marama, koja je bila od običnog platna koje se nosilo farbaru da ga ofarba u tamnoplavu ili crnu boju, te da utisne karakterističan, sitan uzorak (bijeli ili zeleni, na motiv cvjetova, kruškica ili točkica). Kasnije se koriste i druge kupovne marame tamnih boja.

5.3. Roklja

Procesija s kipom Gospe za blagdan Velike Gospe održavala se do poslije Drugoga svjetskog rata u Baču, Vajskoj i Plavni, a prestaje se održavati šezdesetih (u Baču) i sedamdesetih (u Plavni) godina 20. stoljeća. U ovoj procesiji sudjelovalo je šest mladih djevojaka, gosponoše, koje su nosile kip Gospe. U Baču su se one odijevale u svečanu djevojačku nošnju, a u Plavni u tzv. roklju, i to za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata. Prema kazivanjima Evice Bartulov, koja je za potrebe kulturno umjetničkog društva istražila ovaj običaj, gosponoše su bile neudane djevojke od 15 godina, a koje je popisom predlagalo Pastoralno vijeće župne crkve. Sveukupno je bilo šest gosponoša, a sve djevojke su morale imati iste roklje.

Plavanjske gosponoše na noge su obuvale kukičane bijele čarape i na njih kupovne bijele cipele („sandale“). Donji dio sastojao se od dva para dolnjih suknji, krojene od tri metra bijelog šifona, obrubljene kukičanom čipkom koja se štirkala. Preko njih se oblačila gornja, glavna suknja, koja se i zvala roklja, krojena od bijelog šifona i na rubu šlingana bijelim koncem. Preko roklje se nosila kecelja (pregača) od šifona, također obrubljena šlingom. Gornji je dio bila dereklijana košulja, bez veza, koja je između pola rukava imala široki neceraj koji se štirkao, a na koji su se dodavale taclije s heklanom čipkom. Preko košulje odijevale su prosluk, krojen od dereklije, koji se zakopčao na prsima. Preko košulje i prosluka se stavljala marama od kupovnog bijelog tila, po kojem je i dobila naziv tilangla; ranije je bila od neceraja, s izvezenim dekoracijama. Stavljala se kao i velika marama sa rojtama, preko ramena da trougao izvezen zlatnom niti pada na leđa, a druga dva kraja su se umetala na prosluk. Konačno, djevojke su preko svega stavljale široku svilenu lentu, pantliku, sa na krajevima ušivenom heklanom čipkom, preko ramena na suprotni kuk gdje su se povezale čiodicama (iglicama); ona je prije Drugoga svjetskog rata bila crvena, no poslije njega svijetloplave boje, jer prema kazivanjima Evice Bartulov iz Plavne Blažena Djevica je nosila plavu boju, pa da na njen blagdan, Veliku Gospu, plava boja bude uklopita sa Majkom Božjom.

5.4. Nakit

Glavni nakit Šokica u Baču i Vajskoj bili su zlatni kovani novac, (manji) dukati i (veći) seferini, nanizani na karakterističnom dugačkom zlatnom lancu, više puta omatanom da padaju na prsa. Nasuprot tome, u Plavni se za nakit češće koristi srebrni novac, škudi, nanizani na svijetloplave, ružičaste i crvene svilene pantljike (vrpce), rjeđe dukati a seferini vrlo rijetko. Prema broju dukata, prema kazivanjima Stjepana Čobana iz Bača i Katice Barukčić iz Vajske, poznavalo se imovinsko stanje obitelji djevojke. U Plavni, prema kazivanju Kate Pelajić:

Bogate cure su imale po 20 ili 10 dukata. A siromašnije jedan ili tri, to je već bio kao srednji stalež. A većina nije imala uopće dukate, nego su koristili ili škude ili zamenu, neki aluminij.

Žene su također nosile i bisere, niske od obično bojanih staklenih zrnaca. Minđuše (naušnice) bile su od zlata, samo zlatni kolut ili na njega obješen dukat, ili drugi visuljak od stakla. Štoviše, naušnice su bile toliko prisutne da, prema Kati Pelajić iz Plavne

kažu da su (…) ženskoj djeci bušili uši odmah po rođenju, jer manje trpi bol, i uvlačili su končiće. I onda se taj končić stalno pomerao da se ne bi inficiralo uho. Time su čuvali prostor za rupicu, kad budu u mogućnosti, da stave.

Katica Margetić istaknula je da se dukat znao umetnuti i u prsten, no druge su kazivačice rijetko spominjale prstenje. Prema kazivanjima Kate Pelajić iz Plavne, vjenčane burme su ponekad bile „imitacije“, tj. od drugih a ne plemenitih metala, ili bi se posuđivale za obred. Nakit se u Plavni i Vajskoj uglavnom kupovao u Vukovaru, no oko Drugoga svjetskog rata su otvorene zlatarske radnje u Baču. K tome, kao ukrasi su se koristili i umjetni cvjetovi, puketići, a na svatovima se svatove kitilo ružmarinom, muškatlom (pelargonija) ili asparagusom.

Karakteristično je za Plavnu da se nakit koristio i u odijevanju muškaraca. Muškarci, tj. momci u Plavni, osim pucetima, prsluk su povezivali i niskama dukata ili džepnim satom na lancu.

5.5. Češljanje i opremanje glave

Neudane su djevojke kosu plele u pletenice (kike ili copove/cupove) i nosile vinac, vijenčić od umjetnog, bijelog cvijeća. U vrijeme između dvaju svjetskih ratova mogao se kupiti brener, kakav je sačuvan u Plavni, koji se prema kazivanjima Kate Pelajić iz Plavne grijao na žaru da bi se njime brenovala kosa. U sačuvanom inventaru dućana roditelja Zvonimira Pelajića u Plavni, sačuvana je i mrežica za kosu u koju su se stavljali djevojački cupovi, a također i ukosnice i kopče.

Ženska oglavlja imala su bitnu ulogu u svakodnevnom označavanju žene kao udane, te posebnih razdoblja u njezinom životu. Oglavlja su stoga bili bitan rekvizit u svadbenim običajima u Baču, Plavni i Vajskoj. Kao dio svadbenih običaja bila je i svadbena večera u mladoženjinom domu, koja je uključivala da su nevjestu (sada već snašu) presvlačili u drugu odeću i davali joj simbole udate žene (Bosić 1992, 75).

Prema Mili Bosić, nevjesta je kosu češljala u pletenicu, a preko sredine glave imala je venac od vešta[č]kog cveća (Ibid. 93). Ovo oglavlje, sačuvano tek na fotografijama, poput aureole je okruživalo lice glave, s dugim treptama od žice i ovješenim biserima oko uha, no dvadesetih godina se prestaje koristiti, te umesto venca mlada nosi buket od veštačkog cveća sa bočnih strana glave ili venac oko glave od srme zlatne boje, koji pokriva pletenicu (Ibid.). Dalje prema Bosić, nakon snašine igre, nevesta se presvlačila u drugu odeću, a „raskićivana“ joj je specijalno ukrašena glava. Dobijala je simbole udate žene, konđu i posebne kapice („burundžuk“, „kapicu“ ili „naglavalo“), kao i maramu kojom je pokrivala kosu jer posle udaje nikad više nije išla gologlava (Ibid. 93-94). Odnosno, specifično za Bač, Vajsku i Plavnu Bosić napominje da je snaša dobivala za svečane prilike burundžuk (…) ili kasnije, jednostavniji deo, tzv. „zlatan vinac“ koji se stavljao preko pundže i crvene šamije (Ibid. 94).

Ove podatke potvrdile su i moje kazivačice, uz pojedine napomene poput da su u Baču žene dobijale na glavu kondžu i bile zavite u šamiju prije snašinog tanca (Stanka Čoban iz Bača).

Udane žene u Baču, Bođanima, Vajskoj i Plavni glavu su uvijek opremale kondžom i šamijom. Prema Stanki Čoban iz Bača i Kati Pelajić iz Plavne, na u pletenice sapletenu kosu su žene stavljale kondžu, konstrukciju od pruća divlje loze ili bršljana, koja se posebno plela, umatala u platno i prošivala, u karakterističan, potkovasti oblik. Kondža se stavljala na pletenice na zatiljku, uplitala u kosu i učvršćivala ukosnicama; na kondžu se stavljala kapica od čistog platna, koja se u kosu i na kondžu pričvršćivala koncem. Konačno, na kapicu se stavljala šamija, crno-crvena kupovna marama s otisnutim crnim dezenom tehnikom batika. Kondža i šamija vrlo jasno su naznačivali status udane žene.

Brundžuk ili burundžuk kompleksno je i bogato oglavlje koje su nosile udane žene prvu godinu braka, tj. do rođenja prvog djeteta (Bosić, 1992, 95). Brundžuk/burundžuk su spominjale kazivačice iz Plavne i Bača, te kazivač iz Bođana, a o njemu znaju prema vlastitim istraživanjima i razgovorima sa starijim ženama, sjećanjima te fotografskim materijalima. Fotografije žena s brundžukom/burundžukom na glavi većinom su iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova, tj. ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, kada se čini da se on prestaje nositi. Radi se o konstrukciji od sušenih grana topole koja se stavljala preko šamije: donji dio čini kockasta osnova koja se učvršćivala na glavu žene, a na kojoj je šira pravokutna ploha. Osnova od pruća bila je prekrivena jednom polom platna dereklije, koja je visjela sa strane; s prednje i stražnje strane bio je bogato ukrašen obješenim niskama umjetnih bisera i trepta, srebrnom ili zlatnom srmom, tilom, pravim ili umjetnim cvijećem; na uglovima su visjele šarene vunene gombice (cofleki) i plava pera, po dva na svakom kraju. Prema kazivanjima, brundžuk/burundžuk se nosio samo u osobito svečanim prigodama, a kazivačice su smatrale da se radi o tradiciji koju su Šokci donijeli iz Tuzle. Premda nijedan originalni primjerak nije sačuvan, prema izvornim fotografijama jedna je rekonstrukcija izvedena i čuva se u Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu, a drugu, koju je izradila Kata Pelajić, u kulturno umjetničkom društvu u Plavni.

Slika 15. Vinac udate žene iz (lijevo) Bača i (sredina i desno) Plavne. Na sredini fotografije se vidi i šamija te kondža. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Već dvadesetih godina burundžuk zamjenjuje vinac (slika 15). Ovo jednostavnije ukrasno oglavlje naziva se također i zlatni vinac ili biserni vinac. Sastojao od tri dijela – od dviju grana ili listova te vinca tipa dijademe, kojeg Kata Pelajić iz Plavne naziva (biserna) kruna. Sastavni su dio i visuljci, obješeni na crvenoj traci (v. slika 15 desno), koji su se stavljali između grana/listova, na čelo. Svi su dijelovi vinca rađeni od zlatne srme u vidu žice omatane na žičani okvir u obliku listova i polumjeseca, s plavim umecima od vune, papira ili stakla, koje Mira Milošević iz Bača naziva trepta(j) a Kata Pelajić iz Plavne pupovi. Dio ovog oglavlja su i kvrčice, crno perje s patkovog repa, koje je često u korijenu povezano tkaninom, a koje se umetalo pod šamiju tako da perje ukrašava sljepoočnice žene. Cjeloviti vinac su na kondžu i šamiju žene nosile samo u prvoj godini braka u svečanim prilikama, ali i poslije toga razdoblja u svečanim prilikama, primjerice za udaju djece ili kada bi bile enge u svatovima; ako bi ga nosile u drugim svečanim prilikama, nosile su samo grane/listove. Prema kazivanjima, nevjeste su u svatovima nosile grane/listove, a cjeloviti vinac dobivale su zajedno sa šamijom prije, odnosno poslije snašinog tanca u svatovima.

Žene su na šamiju mogle staviti i pukete/puketiće, male bukete od umjetnog cvijeća (veštačko cveće), koji su prema kazivanjima Juliške Segedi i Stanke Čoban iz Bača došli tek kasnije, krajem Drugoga svjetskog rata.

Žene su svakodnevno povezivale različite marame. Kata Pelajić, koja je istraživala tu temu za potrebe kulturno umjetničkog društva u Plavni, napomenula je da su marame izvorno bile vunene i debele, kasnije su se radile tanje a već oko 1910. su bile uglavnom kupovne, a žene su na njih dodavale rojte (rese). Koristile su se već prema prilikama, no zimi uglavnom deblje baršunaste marame, a starije žene su nosile marame tamnijih boja, tamnobraun (tamnosmeđe) ili crne. Osim šamije i marama za iskazivanje žalosti (kajačice u Plavni i farbarske marame), nisu imale posebne nazive već su nazivane prema platnu – svilena, kašmarinska, plišana itd. Prema tradicijskim pravilima, žene su se u te marame trebale zaviti (povezati) preko šamije, i to povezujući ih ispod brade. No, prema Kati Pelajić, u Plavni oko tridesetih godina 20. stoljeća žene su u svakodnevnim poslovima povezivale marame bez šamije. U svim mjestima nakon Drugoga svjetskog rata većina žena je prestala nositi šamije osim tada starijih žena, a marame su se vezale ispod brade, da bi se prestale nositi pedesetih i šezdesetih godina, zajedno s napuštanjem nošnje. Štoviše, kazivačice su u svim mjestima isticale da je simbolično konačan rez s odijevanjem nošnje bilo kada bi žene prestale nositi maramu te se počele šišati i frizirati kosu prema ondašnjoj modi.

6. Odijevanje muškaraca

Muška odjeća u Baču, Plavni i Vajskoj novijeg i starijeg vremenskog sloja sastojala se od tri osnovna dijela: šivanog odvojenog gornjeg dijela košulje, donjeg dijela gaća te krojenog prusluka (prsluka). Glavna je razlika između starijeg i novijeg vremenskog sloja u korištenom tkanju i ukrašavanju nošnje. Odjeća iz starijeg vremenskog sloja, do dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, rađena je od čistog platna, bez veza i ukrašavanja, a oko Prvoga svjetskog rata muške su gaće do polovice potkoljenice. Glavna razlika nošnje iz novijeg vremenskog sloja je da se nošnja radi od dereklije, košulje su ukrašene prsima (oprsnicom) na prednjem stanu, koja su prvo izvezena izravno na tkanje, a onda ih mijenjaju tkaneni prevjesi. Kao i sa ženskom nošnjom, i muška svečana nošnja rađena je od dereklije.

Svečane muške gaće od dereklije rađene su u različitim širinama – u osam, u šest ili u četiri pole (tj. po četiri, tri ili po dvije pole tkanja za svaku nogavicu) – a dužinom do pola gležnja. Jedina dekoracija svečanih gaća bila je kukičana čipka u obliku rozeta, škrobljena i glačana na kalupe, te prišivana na donji rub gaća.

Umjesto gaća muškarci su odijevali i bričes, brič-pantalone ili pantalone – hlače od kupovnog sukna, štofa ili samta. Premda su oko Prvoga svjetskog rata to bile uske hlače koje su pratile obrise noge, već dvadesetih godina radi se o jahaćim hlačama širokih bedara. Prema kazivanjima, bričes su za svečane prilike češće nosili stariji muškarci, ali i mladići koje se smatralo kicošima, a vezivalo ih se uz muškarce koji su imali konje za jahanje.

Slika 16. Svečana muška odjeća novijeg vremenskog sloja. Na dereklijanim gaćama je ušivena čipka na motiv rozete, a na dereklijanoj košulji su prsa izvedena zlatovezom direktno na derekliji. Na fotografiji je prikazan i prusluk od molovane svile na plišane grane. Snimio Tomislav Augustinčić u Baču 2015. godine.

Gornji dio činila je košulja od dereklije, s uspravnim ili položenim ovratnikom, te na rukave prišivenim manžetnama od čistog platna. Ranije su prsa (oprsnica) izvezena na derekliji, no kod kasnijih primjeraka radi se o pravokutnom komadu čistog platna, koji se ušivao na košulju ili pričvršćivao. Prsa su često ukrašena svilovezom od žive svile u kombinaciji sa zlatovezom ili samo od zlatoveza, i to na motiv cvjetova i pupova ili grozdova, obrubljena bijelim šlingom. Katica Barukčić iz Vajske čuva rijetki primjerak na kojem je izvezeno ime njezina oca. Na manžetne su dodavani zapunci ili zapunki, komadi čistog platna izvezeni svilovezom (sačuvani primjerci) ili zlatovezom (prema fotografijama) različitim tehnika, tj. u istoj tehnici i na iste motive kao i prsa. Na bričes se košulja mogla nositi na polju ili umetati u hlače, ali u slučaju gaća, ona se nosila preko njih.

Slika 17. Dereklijana košulja sa prsima, zlatovez preko plavog platna. Vlasništvo Marije Klinovski iz Plavne. Snimio Tomislav Augustinčić 2015. godine.

Prsluk – prsluk ili prosluk – bio je od kupovnog materijala: svile (molovane svile na plišane grane) ili plišani i izvezen mašinskim vezom na grane kod krojača. Prema kazivanju Evice Bartulov iz Plavne, molovane su nosili mladi dečaci, crvene boje. A već momčići, kako su imali – zelene, braunske. Pretežno u Plavni su imali crvene boje, plavanska boja je crvena. Prema kazivanju Mire Milošević iz Bača, plišani prsluci s mašinskim vezom su se počeli nositi poslije Drugoga svjetskog rata, pedesetih godina, dok su prije toga bili neukrašeni. Prema istoj kazivačici, u Baču su prsluci od svile bili različitih boja, a često su žene parale svoje suknje kako bi izradile prsluke za sinove. Muški se prsluk nije kopčao.

Konačno, muškarci su na glavi nosili kupovni šešir, tzv. šokački šešir, koji su u svečanim prilikama ukrašavali cvijećem koje se kačilo čiodicama (iglicama), najčešće muškatul ili muškatla (cvijet pelargonije) i asparagus (Asparagus densiflorus). Premda je Juliška Segedi iz Bača, spomenula da su Šokci na šešir prišivali seferin, Mira Milošević iz Bača i Evica Bartulov iz Plavne istaknule su da se koristilo samo svježe cvijeće. Prema kazivanjima Ane Vujović iz Vajske i Marije Klinovski iz Plavne, muškarci koji su se bavili lovom u šešir su dodavali i perje.

7. Obuća

I žene i muškarci u hladnije vrijeme tijekom godine nosili su pletene (štrikane) vunene čarape (čarape), dok su žene uz svečanu nošnju novijeg vremenskog sloja obuvale kukičane čarape.

Kao najrašireniju obuću kazivači su navodili pepule, vunene papučice pletene na pet igala, a koje su nosili i Mađari u Baču (prema kazivanju Juliške Segedi) te Slovaci u Selenči (prema kazivanju Ane Vujović). Pepule su obuvali i muškarci i žene u svim lokalitetima, uz određenu razliku u kombiniranju boja ovisno o spolu i dobi. U Baču, pepule za mladiće bile su od vune tamnoplave ili tamnocrvene boje. Prema kazivanju Juliške Segedi iz Bača, koja i danas izrađuje pepule, bila (bijela), kamen-plava (svijetloplava) i rozna (ružičasta) vuna se nije koristila u izradi za muškarce, zato što je to valjda ženska boja. Jednako tako su Kata Pelajić i Evica Bartulov iz Plavne u kazivanjima napomenule da su rozna i kamen-plava smatrane ženskim bojama jer su bile asocirane uz lik Majke Božje. U Vajskoj pepule su uglavnom bile plave, tamnozelene i crvene boje. U svim lokalitetima starije žene redovito su obuvale crno-crvene pepule (Slika 18), a jednobojno crne

kad su u koroti, i kad je Korizma, i kad su u godinama onda… nije bitno da li je žalost, jer više ne priliče im šarene, nego [žene] nose tamno (…) Kako idu godine, tako sve boje postaju zagasitije. (Kata Pelajić, Plavna)

Prema kazivanjima, kada bi žene isplele pepule, nosile su ih postolarima koji bi na njih nadošili kožnu ili platnenu potplatu. Pepule se nisu prale jer bi vuna pustila boju, te su umjesto toga samo četkane.

Slika 18. Pepule koje je izradila Juliška Segedi iz Bača. Lijevo, šarene pepule za mlađe, desno crno-crvene za starije. Snimio Tomislav Augustinčić u Baču 2015. godine.

Pepule se zbog karakterističnosti često predstavljaju kao jedina tradicijska obuća. Danas se izrađuju u svim mjestima, većinom za individualne potrebe ili kao pokloni, te tako svaka kuća ima barem jedan par (Slika 18), a umanjene verzije na končanim vezicama ovješene su po retrovizorima automobila ili na tamburicama tamburaških sastava; poneke žene izrađuju i prodaju.

Unatoč njihovoj raširenosti, pepule nisu bile jedina obuća, te su se u kazivanjima povremeno pojavljivali prijepori o njihovoj raširenosti i ulozi, osobito glede prikazivanja tradicijske odjeće u scenskim nastupima kulturno umjetničkih društava i drugim prezentacijama tradicijske odjeće i kulture.

Kazivačica Juliška Segedi navodila je da su se u Baču pepule nosile na misu, na igranke, na gledanje nogometnih utakmica u mjestu, na blagdane, ljeti i zimi. Prema kazivanjima Marije Rajačić iz Vajske i Marije Vukotić iz Bača, pepule su se nosile ljeti i za manje svečane prilike, a zimi i za svečane prilike cipele na petu, kupovane kod postolara.

U Baču, Plavni i Vajskoj muškarci su nosili kožne papuče i cokule (drvene klompe). Kožni opanci su se nosili samo na njivu, a njih i papuče izrađivali su opančari ili šusteri (postolari), a s bijelim vunenim čarapama na nogama ih nose muškarci iz svih lokaliteta na početku 20. stoljeća, premda su na mnogim fotografijama muškarci i bosi. Cokule su muškarci nosili zimi, ispunjene slamom.

Mira Milošević iz Bača, te Kata Pelajić i Evica Bartulov iz Plavne, na temelju svojih vlastitih istraživanja tradicijskog odijevanja, objasnile su da je obuća ovisila o financijskim mogućnostima – visoke kožne čizme s tvrdom ili mekom sarom, koje su se kupovale kod šustera (postolara) mogli su priuštiti samo bogati i kicoši. Kata Pelajić, na temelju njezinih istraživanja u Plavni, opisala je to ovako:

Ono što smo mi zabilježili, kako su nama prepričavali, prvo su bili kožni opanci (…) Baš kao obuća, baš opanak. (…) Nekad davno kožne opanke, pa posle kožne papuče, pa onda varijanta cipele i pepule. Cipele za svečanije, a pepule ovako. A sad čizme retko tko, tko je bio baš kicoš ovde kod nas (…) I papuče i pepule su [žene] imale pre. I opanke, isto. Ali kožne … šivano i krojeno, malo lepše za muško.

8. Posuđivanje i darivanje odjeće

Posuđivanje pojedinih komada odjeće potvrđivale su sve kazivačice, dodajući da su se pojedini komadi posuđivali samo najbližima: Pozajmljiš svom dobrom, drugarici, rodbini. Nije baš išlo, što kaže, baš po čitavom selu (Kata Pejalić, Plavna). Čini se ipak da ova praksa nije bila osobito raširena i da se u Baču, Plavni i Vajskoj radilo prvenstveno o komadima kao što su marama ili pregača. Premda dozvoljeno, posuđivanje je bilo i predmet svojevrsnog ogovaranja, budući da se znalo šta koja žena ima. I čim obuče [tuđe], [pričalo se] „to nije njezino, to nije njezino“. Onda je bilo tako (Kata Bandić, Bač). Prema kazivanju Evice Bartulov, odjevni komadi su se posuđivali rodbini ili bi prijateljice posuđivale jedna drugoj. Ista je kazivačica istaknula da se takvo posuđivanje ogovaralo, osim za poklade: Kad su poklade, onda se pozajmi, onda su [djevojke] želile da imaju nešto što ima druga, a nisu smele [inače], a taj dan se smilo pozajmit, i onda ne bi nitko ogovarao.

Djeca obrtnika i roditelja koji su napustili nošnju često nisu imali vlastitu nošnju, te bi im je rođaci posuđivali za pojedine prigode; odnosno, opremilo bi ih se za prigodu. Kazivačice iz Bača i Plavne isticale su da se odjeća posuđivala samo za tu jednu priliku, kada bi se žena čija je odjeća bila opremila djevojku ili ženu, tj. pomogla u odijevanju. Kata Bandić iz Bača dala je i svoj vlastiti primjer – jer se njena majka u haljini nosila, a otac bio krojač, nije imala vlastite tradicijske odjeće pa ju je u odjeću koju je sveukupno pripremala oblačila žena iz bliže obitelji. Sličan primjer, mada kasniji, dala je i Marica Rajačić iz Vajske, koja je tijekom intervjua pokazivala fotografiju iz djetinjstva s prijateljicama, koje je njezina majka opremila u djevojačku svečanu nošnju, jer je one nisu imale.

Nošnja i drugi primjerci tekstila rijetko su se darivali, već su se izrađivali prvenstveno za obiteljske potrebe, a opremanje djece tradicijskom odjećom nije se smatralo darivanjem. Odjevni komadi su se nasljeđivali s koljena na koljeno ili su ih izrađivale majke za djecu.

Već je ranije naznačena uloga darivanja odjeće u svadbenim običajima bačkih Hrvata, tj. darivanje nevjeste odjećom koju će nositi na vjenčanju (Bosić 1992). Stjepan Beretić navodi i darivanje svatova košuljama (1987, 182), no kazivačice u Baču su komentirale da se radi o vrlo starom običaju koji se prestao prakticirati prije početka 20. stoljeća Unatoč tome što je običajima bilo određeno da će snaša dobiti vjenčano ili svekrvino od đuvegijinih (mladoženjinih) roditelja, u vidu materijala ili sašivene odjeće, kazivačice su istaknule da su djevojke dobivale svečanu odjeću od svojih roditelja ako je ona bila bogatija. Prema kazivanjima, kuma je mladenki na svatovima obično darovala svilenu kecelju ili maramu.

9. Napuštanje nošnje

Napuštanje narodne nošnje i prelaženje na građansku odjeću u ovim lokalitetima tijekom 20. stoljeća možemo pratiti u dva karakteristična razdoblja. U razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, kao prvoj fazi, napuštanje nošnje radi odijevanja u građansku odjeću povezivalo se s promjenom društvenog statusa. Nošnju su prvi napuštali muškarci, i to većinom obrtnici, trgovci i učitelji, no mnogi su se muškarci za svečane prilike odijevali u građansku odjeću a svakodnevno nosili nošnju.

Nošnja se prema kazivanjima prije Drugoga svjetskog rata zadržala među tzv. paorima, zemljoradničkim obiteljima. U ovom razdoblju, ipak, građanska odjeća živo ulazi u narodnu nošnju bačkih Hrvata Šokaca i utječe na njezino oblikovanje. U ovom razdoblju, žene koje bi se udale za obrtnika, majstora, nakon udaje su često napuštale nošnju i prelazile na građansko odijevanje; za te se žene govorilo da se priopačila/preopačila, premundurila ili nosila se majstorski. Kako se ovi izrazi nisu odnosili na muškarce, pokazuju svojevrsni dvostruki standard prema odijevanju žena, koje su prešle u viši društveni status, ali su tako „opačile“, tj. nanosile zloću ili pakost.

Nakon Drugoga svjetskog rata napuštanje nošnje je bilo primjetnije i intenzivnije, a motivirano zbog više razloga. Bitan je upravo kontekst društvenih promjena u socijalističkoj Jugoslaviji, ponajviše provođenje modernizacije ruralnog krajolika i urbanizacije sela, kao i cenzure i (zbog toga) postupnog prestanka održavanja većine javnih vjerskih običaja. Samo razdoblje Drugoga svjetskog rata, barem u pogledu narodne nošnje, nije bilo toliko ekonomski potresno koliko poslijeratna nestašica kao i društvene promjene uslijed agrarne reforme i preraspodjele zemlje kao i okupljanja poljoprivrednih dobra u zadruge. Ipak, većina kazivačica kao prvi razlog navodila je pragmatične razloge – nepraktičnost nošnje u svakodnevnom kretanju i odijevanju, nepraktičnost napora i rada da se napravi a onda i u njezinom održavanju i čuvanju – kao i veću prisutnost, dostupnost, praktičnost i ekonomsku povoljnost industrijske, konfekcijske odjeće vrlo brzo nakon Drugoga svjetskog rata. Dugoročne je učinke imao i širi kontekst poslijeratne Jugoslavije – promjene u etničkim slikama sela uslijed poslijeratnih kolonizacija u Vojvodini, do tada rjeđi a sada učestaliji međuetnički brakovi u kojima se djeci nije prenosila lokalna (sub)etnička tradicijska kultura; odlazak na rad u inozemstvo te općenito povećanje ekonomskog standarda. Svakako su bitne i promjene stavova, aktivnosti i poslova žena. Vrijedi navesti i prirodne katastrofe poput poplave Dunava 1965. godine, koja je u Plavni uništila mnogo nošnje i ekonomski potresla selo.

Kazivačice rođene prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i njihove majke koje su napuštale tradicijsku odjeću, odijevale su se u suvremenu krojenu odjeću, „haljine“, ali ipak prema tradicijskim obrascima – u suknje i bluze, uvijek po kući s pregačom; i danas te kazivačice vežu marame, premda naglašavaju da je to jer „nemaju frizuru“. Majka kazivačica Stanke Čoban i Mire Milošević, Marta (r. Šamanović) Filipović, tradicijsku je odjeću nosila do 1977./78., a nakon toga „redovnu haljinu“, ali uvijek s maramom na glavi. Sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća čine se kao kraj druge faze. Kata Pelajić i Marica Andrić iz Plavne istaknule su sedamdesete godine ujedno kao prekretnicu u odijevanju u „haljine“ prema tradicijskim obrascima. Starije žene su se i dalje odijevale u suknje, koje su bile duge do gležnjeva no početkom sedamdesetih svoje suknje režu do sredine potkoljenice. Prema Kati Pelajić, ovo je možda imalo veze s Hrvatskim proljećem 1971. godine, te se sjeća da su u školama i javno ismijavane starije žene koje su imale suknje „do poda“.

10. Zaključak

U ovom radu nastojao sam dopuniti dosadašnje spoznaje o narodnoj nošnji bačkih Hrvata Šokaca prikazom promjene u izradi i ukrašavanju suvrstica narodne nošnje i njezina odijevanja, kao i razlike u odijevanju prema privatnom i javnom prostoru, spolu, dobi, društvenom statusu ili zanimanju, posebnim prigodama tijekom godine, obuhvaćajući time i izradu nošnje, te promjene u izradi, stilu i funkciji odijevanja. Nastojao sam, što je točnije moguće, vremenski i prostorno smjestiti ove pojave.

U kontekstu lokalnih specifičnosti u društvenom i ekonomskom životu obitelji bačkih Hrvata Šokaca, koje tek iziskuju pozorno istraživanje i analizu, žene su bile glavne stvarateljice nošnje, a etnografska građa i sačuvana nošnja govori o kreativnosti, umješnosti i domišljatosti tih žena. Starovirska nošnja je suvrstica starijeg vremenskog sloja, koja je početkom 20. stoljeća jedina korištena suvrtica nošnje. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća na osnovi starovirske nošnje, a upotrebom novih tehnika tkanja i ukrašavanja, pojavljuju se dvije suvrstice novijeg vremenskog sloja. Prva je svečana djevojačka nošnja, s tri modela ukrašavanja donjeg dijela nošnje. Druga je svečana nošnja udane žene. Svečana oglavlja udanih žena, koje su svakodnevno glavu povezivale maramama, također su se mijenjala tijekom prve polovice 20. stoljeća: vijenac od srme i burundžuk koriste se dvadesetih godina, a dvadesetih godina izrađuje se trodijelni zlatni vinac. Od tridesetih godina izrađuje se tzv. ruvo, odjeća od industrijskog platna krojena po uzoru na građansku odjeću, a koja od četrdesetih i pedesetih istiskuje ostale suvrstice nošnje. Muška nošnja ostaje tipološki ista, premda se koriste nova platna, a vrlo rano muškarci preuzimaju elemente iz građanske odjeće, a onda i u potpunosti prelaze na građansku odjeću. Dok je u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata napuštanje nošnje bilo sporadično i povezano s promjenom društvenog statusa, u socijalističkoj Jugoslaviji je ono primjetnije i intenzivnije, a motivirano širim društvenim procesima i individualnim odlukama.

Narodna nošnja imala je bitnu ulogu u lokalnoj i regionalnoj zajednici – izražavala je raznolike društvene statuse i identitete u javnom i privatnom prostoru u zajednici i u različitim prilikama života pojedinaca i prilika u običajnom i crkvenom kalendaru. Ona je danas jedan od glavnih elemenata tradicijske kulture koji se čuva i pamti, te predstavlja samoj zajednici ali i drugima na folklornim smotrama i u okviru ruralnog turizma.

Autor: Tomislav Augustinčić, student druge godine diplomskog studija etnologije i kulturne antropologije, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Rad objavljen u monografiji Tradicijska baština, identitet i migracije bačkih Hrvata Šokaca i u Godišnjaku za znanstvena istraživanja broj 8.