Život žene sredinom prošlog stoljeća, kako one udane, a tako i one koja to nije bila, nije bio lak. Djeca su, čim bi ojačala, dobijala svoje zadaće u obitelji, a udajom mlade žene uveliko su pratile u poslu svog supruga. Žena je dolaskom u novu obitelj, koja je nerijetko bila mnogobrojna, jer je u tom vrijeme uobičajeno bilo da više generacija žive u jednom kućanstvu, stjecala novi status. Malo je bilo događaja i poslova gdje žena nije sudjelovala, bilo da je poslove radila ili je pomagala drugima. Po kazivanju žena koje još pamte to vrijeme, sama trudnoća, njeni vidljivi znaci, nije bilo nešto za hvalu. Trudnoća, a naročito uvećani trbuh, bili su specifične situacije koje su se tajile dok god se moglo.
Porod na njivi ili u kući
U Monoštoru su nekada postojali specifični običaji tijekom poroda i u danima nakon toga. U selu je postojala žena koja je bila stručna i koja je pomagala pri porođaju (babica). No, to što je takva žena postojala u selu, nije uvijek značilo njeno prisustvo na porođaju, jer žene nisu znale kada su zatrudnjele, pa često nisu znale ni približno točan dan poroda. Stoga su se porodi nerijetko događali u poslu dok se radilo na njivi. Ako je to bilo u vrijeme kosidbe, pupčana vrpca se djetetu presijecala srpom. Ako je porod bio u kući, često babica nije stizala, pa je svekrva pomagala snahi kod poroda. Događalo se da se žena i sama porodi. Njiva svakako nije bila mjesto za porod, ali ni sama kuća često to nije bila jer slobodnog prostora baš i nije bilo, budući da je u kući živjelo više generacija (obično rodilja sa suprugom, pa još i njihova djeca s obitelji, te djed i baka). Događali su se, po kazivanju starijih žena, i porodi na tavanu. Smrt novorođenčeta odmah nakon poroda ili u danima nakon toga bila je česta pojava, ali baš i nije bilo velike žalosti za umrlim djetetom. Najviše je žalila majka-rodilja, a zbog loših uvjeta pri porodu i rodilju je znala zadesiti smrt.
„Znaš, jedna žena 12 dice rodila, puna kuća dice, čovek pijanac, a tri sobe imali. Išla žena sama na tavan rodit. Kaže latim škare, odem na tavan, rodim, prisičem škarama, i u pregaču donesem dite dole, i opere ga. Nema di od dice, nema mista. Više put tako išla. Ispraksirana je bila. A sva ta dica velika, jaka. Zdravi. Evo, i danas su živi. Živa istina”, sjećanje je Monoštorke Marije Turkalj, koje je zapisala Sonja Periškić Pejak.
Babenje
Nakon poroda najmanje tri tjedna porodilja je bila vezana za krevet te nije radila ništa u kući niti van nje. Nije ustajala, osim samo kada je to baš morala, i drugi su se brinuli o njoj. Za to vrijeme o njenoj prehrani – užini, brinule su njena majka, tete, ujne, kuma te svi ostali iz njene obitelji koji su za to bili voljni. Hrana se nosila u košare gdje je za muško dijete ona bila prekrivena otarkem (ručnik) s plavim ružicama i modrim za djevojčice. Ako je bilo sloge, bilo je dogovora o redoslijedu donošenja užine da se ne bi dogodilo da u istom danu donesu dvije ili čak tri užine. Bilo je nepisano pravilo da prva tri dana užinu donosi kuma rodilje, a nakon nje mama, pa tete, ujne... Donosili su se i razni kolači, torte pa i vino. No, ovaj običaj donošenja hrane rodilji, koji se u Monoštoru naziva nosit babenje, umnogome je ovisio od imućnog stanja i brojnosti rodiljine bliže i šire obitelji.
Marija Raić, Monoštorka udana u Sombor, koja je rodila dvije kćeri koncem 80-ih godina prošlog stoljeća kaže da se njena mama Anica Mrvičin još držala običaja babenje i da joj je nakon poroda užinu iz Monoštora donosila u Sombor. „Nisu moji iz Monoštora došli u rodilište vidjeti unuke, već kada sam došla kući. Kada su prvi puta došli mama je donijela kompletan ručak, s juhom, kuhanim mesom i umakom, pečeno meso i monoštorsku tortu od oraha i čokolade. Ručak je donosila tri dana, ali ne svaki već svaki drugi dan. Tako je bilo i kod prvog i kod drugog poroda”, kaže Marija.
U razgovoru ona se prisjeća i rođenja svoje najmlađe sestre Anice prije pedesetak godina kada je i njena mama, po starom običaju babenja, dobijala užinu. „Iako je to bio početak 70-ih godina mama Anica odlučila je roditi u kući, kao što je u kući rodila i moju sestru i mene. Tri dana poslije poroda mami je užinu donosila moja majka, a kako je s njom u kući bila i moja teta one su zajedno dolazile s hranom u našu kuću. Bila je tu juha kuhana od domaće živine, kuhano meso uz umak od rajčice i višanja, pečeno meso, boca vina, tegla dunca od višnje. Sjećam se da su hranu donosile u bijeloj velikoj košari od pruća, koja se koristila samo za babenje. Kroz selo su išle tako s korpom, a bila je zima, a teta je još u ruci na stalku za tortu nosila i domaću tortu od oraha i čokoladnog fila. Hrana se donosila oko podneva, za užinu. Poslije ta prva tri dana, naredna tri dana užinu je mami donosila njena kuma. Tako za sva tri”, kaže Marija.
Nakon razdoblja oporavka žene nakon poroda uslijedio je obred u crkvi – prikazanje/prikazivanje koji je označavao novo uvođenje žene u zajednicu: „Tri nedilje si u krevetu, onda se digneš i nosiš dite prvo u crkvu. Bilo koji dan može bit. Iđeš u sakrštiju i velečasni ti vodi u crkvu, ti nosiš dite i sviću, a velečasni ti prati. On ti da sviću. Sad se dite sa majkom uvodi u zajednicu. To je zato što je i Divica Marija Isusa prikazala u crkvi, od toga je to. Za tri nedilje se smisti organizam”, riječi su Rozalije Pašić koje je zapisala Sonja Periškić. Običaj je bio i da žena nakon crkve svrati u dućan, da kupi sebi nešto, kako se govorilo „da ostavi buhe” – nečistoću i tek poslije tih dana je mogla s bebom ići u goste.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Šeremešić)
