Subotička Dužijanca nije samo običaj, manifestacija koja prođe za dva dana i više se ne spominje. Dužijanca je za pojedine ljude ljubav, život, radost, strepnja... Grgo Piuković još i danas tijekom cijele godine radi i priprema se za Dužijancu. Ne zato što mora ili je za to plaćen nego jer to živi i voli. Tako je i jesenas, polako, onako kako može, ručno posijao žito za ovogodišnju Dužijancu, sudjelovao u košenju – u risu, te se priprema za pletenje žitnih vijenaca kojima će se ukrašavati crkve, karuca i svečane zaprege, simboli Dužijance (velika kruna i veliki klas), te bandašev šešir. Za sve navedeno koristi se stara, sada već zaboravljena vrsta žita – bankut.
Ris je gotov, a posla još ima
Žito je pokošeno, ris (ručno košenje i rukovetanje) je gotov. Dovoljan povod za razgovor. Posjetili smo bać Grgu, kako ga mnogi zovu, i upustili se u zanimljiv razgovor. Naime, žito je pokošeno još 18. lipnja što je po riječima sugovornika ranije nego li prijašnjih godina. Ovaj posao uz nadgledanje i savjete pokosili su dobro poznati risari: Stipan Kujundžić i Martin Gabrić, a pomogao je i ovogodišnji bandaš Dominik Skenderović, te risaruša Joca Vuković. Sve to je nadgledao naš sugovornik, koji od '80-tih godina prošloga stoljeća ručno sije i kosi ovu sortu žita.
„Ručno se zdravo davno sijalo, dok nije bilo mašina za sijanje. Tako sam nastavio sijat i kad sam imo mašinu, ne zbog drugog, već zato što mi je tako bilo zgodnije. Pod ovom sortom žita je samo mali dio njive, a mašinu triba pripraviti, na tom malom komadu je nezgodno okrećat, a kako ne bi bilo mišanog žita triba je i dobro očistiti, pa je to razlog zašto sam zadržao ovaj način sijanja. Bacim rukom i nikad bolje", priča Piuković i pojašnjava kako je ova sorta počela nestajati i on ju je želio sačuvati.
Tako je stare žitne perlice okrunio i došao do zrna, koje su, kako nam je ispričao, na kraju vrapci pojeli. „S perlicama nisam dobro prošo, al sam zafaljujući poznatoj, sad već pokojnoj slamarki teta Mari Ivković Ivandekić ipak došo do žita. Teta Mara mi je u jednoj kesi dala samo isičene vrvove žita. Slamu je ona iskoristila, a meni je dala vlaće. To sam okrunio i tad sam prvi put posijo ovu sortu žita i to je rodilo. Bila je to tek mala količina. Tribalo mi je par godina da dođem do nikoliko snopova. Kadgod je doteklo žita samo za kićenje karuca, a danas bude dosta za sve. Za veliku žitnu krunu triba isplest devet meteri žitnog vinca, odnosno devet puta po jedan meter", kaže sugovornik i objašnjava kako pod ovom sortom ima zasijano oko 150 kvadratnih metara, što je dovoljno za potrebe Dužijance.
Umjetnost pletenja vijenaca
Saznali smo i zašto baš ova sorta žita, a ne ove koje su danas dostupne. „Ova sorta žita – bankut je posebna zbog osi. Nama je to bilo najvažnije kod pletenja vinaca. Žitna os je dugačka i lipa, pa onda i sam vinac izgleda lipče i svečanije. Ovu sortu moždar još koriste slamarke, jel je samo žito višlje i onda i one imaju više slame za rad", kaže bać Grgo i dodaje: „Bilo je godina kad smo pleli žitni vinac od ove današnje sorte žita i ne možem kazat da to nije lipo, al ovo je još lipče."Kada se žito pokosi i skupi u snopove, sadije (složi) se u krstine (unakrsno posloženi snopovi). Tako stoji desetak dana na njivi, a potom se skloni na sigurno i suho mjesto. Dio žita je kod bać Grge, a dio se nosi u župu sv. Roka u Subotici, gdje se krajem srpnja i početkom kolovoza pletu i pripremaju vijenci za Dužijancu. Da bi se mogli plesti vijenci, prvo je potrebno žito razvrstati, očistiti, izrezati na odgovarajuću dužinu radi pletenja, a potom isplesti sve žitne vijence za karuca, veliku krunu, veliki klas, za kićenje crkve i grada, kao i za šešir bandašu. „Kad je u pitanju vinac koji se meće bandašu na šešir, uvik sam vodio računa da taj deran kad stavi šešir izgleda kako triba. Zato se za taj vinac koristi žito s najsitnijim vlaćem. Da to bude lipo, da ne bude da se bandaš ne vidi od vinca", priča bać Grgo, ali tu njegov posao ne završava.
Ne samo za bandaša, nego se vodi računa i što će se dijeliti narodu koji dođe na Dužijancu. „Prija 50 godina kad se čistilo žito kod seka Jovane, di sam i sam pomago, nije se biralo žito za diljenje, a onda je to kogod primetio i naizbiro lipog žita s krupnim vlaćem i dono joj, i tad se počelo razvrstavat. Tako se i sad radi. Kad god imam vrimena, ja pomalo izbiram krupnije i lipče žito, pa brojim po 100 komada i svežem u snopiće. Obično pripravimo oko 20 snopića, što je dovoljno žita za oko 2.000 ljudi", priča sugovornik i odgovara na pitanje koje se nametnulo: nije li Vam to teško i ne mrzi li Vas to raditi? „A, nije. Meni je to zadovoljstvo. Imam kada i ja to pomalo pripravljam, da sve bude kako triba."
Od jeseni do jeseni, iz godine u godinu
Ako ste pomislili da je ovdje kraj – nije. Kad kompletna Dužijanca prođe, sve je potrebno vratiti u prvobitni oblik – zrno. Svi žitni vijenci, krune, simboli se ponovno vraćaju kod bać Grge i onda sve ispočetka. „Godinama sam to rukom krunio i sve sam žuljeve pravio, pa smo se dositili da možemo na mrvljačicu za kuruz propuštit, jedared-dvared, a kad to sve bude gotovo, onda se triba čistit od osi i vrebat vitar da ga izvije. To je sve proces i obaveza", kaže Piuković, i tako svake jeseni opet ispočetka. Tijekom razgovora dotakli smo se i ovogodišnjeg žita, za koje je bać Grgo pojasnio da je nisko, jer u proljeće nije bilo kiše i nije dosta nalivena slama. Kod pletenja vijenaca se koristi žito do prvog zglavka, te će ove godine biti teško plesti, jer je slama kratka, pa postoji bojazan da će se izvlačiti.
Naš sugovornik je žitne vijence počeo plesti još 1966. godine u Maloj Bosni, a od kad je došao u varoš (grad) sa svojom obitelji ('70-ih godina), svih ovih godina je sudjelovao i pleo vijence za Dužijancu. I ove godine će doći, obići mlade i pomoći i nadgledati radove, ali, kako kaže, ne može više kao prije. Generacije mladih su uz bać Grgu pomagale plesti i danas ima onih koji to znaju raditi, no pitanje koje se uvijek postavlja jest koliko mogu i žele pomoći. Teško će se danas naći takvi zaljubljenici koji žele raditi za ,,fala" koje ponekad zna i izostati.
Izvor: Hrvatska riječ Ž. V.
