Vladislav Kuntić izučio je obućarski zanat u vrijeme dok je u Somboru radila tvornica obuće i u vrijeme dok su se u Somboru školovali majstori te struke. Kao i većina onih koji su iz srednje škole izašli s potvrdom da su postali školovani obućari, tako je Vladislav zaposlenje potražio u tvornici obuće. No, nije se zadržao u tvorničkoj hali i sada već može reći da više od tri desetljeća ima vlastitu radionici za popravak obuće. I da je samo ostao u tom poslu Vladislav Kuntić bio bi nalik drugim somborskim obućarima. Ono što ga razlikuje od drugih je to što se uz popravak obuće Kuntić bavi izradom bunjevačkih čizama i muških i ženskih papuča.

Za čizme meka teleća koža

Jedan od razloga što se prihvatio i tog posla je njegova struka i iskustvo, ali je prevagnula vezanost za tamburašku glazbu i kulturno-umjetnička društva.

„Pitali su me mogu li napraviti bunjevačke čizme. Bio je to izazov za mene, i razmišljao sam – mogu pokušati. Naravno, bilo je na početku neuspjelih pokušaja, loše urađenih čizmi, ali nisam odustajao. Popravljao sam, mijenjao, prilagođavao, ali odustati nisam ni pomislio", priča Vladislav.

Učio je sam, skidao način oblikovanja sa starih čizama, konzultirao se s folklorašima. Kada je sve doveo pod konac, uradio je šablone i sada par čizama može napraviti za dva dana. Rade se od teleće ili kože mladog govečeta. Za par čizama potrebna su dva četvorna metra. Koža koja se nekada koristila i ova sada nisu iste kvalitete, jer više nema štavljenja već se obrada kože ubrzava uporabom raznih kemikalija. „Dva četvorna metra su i za lice i za postavu, za par čizama srednje veličine", priča Vladislav i detaljno pojašnjava što je sve potrebno uraditi da bi jedan par čizama bio spreman za nošenje.

Svi poslovi, osim brušenja đonova, rade se ručno, a koriste se alati koje su u svojim radionicama koristili i stari majstori izrade bunjevačkih čizama. Ipak, u nekim finesama današnji način izrade se razlikuje, pa su tako đonovi lijepljeni, a nekada se đon zakivao drvenim čavlima. Može se to i sada uraditi, ali onda je i đon drugačiji, što podiže cijenu gotovih čizama.

„Čizme danas kupuju oni koji drže do tradicije i koji za velike svece i druge prigode oblače nošnju. Bilo je narudžbina i iz kulturno-umjetničkih društava, ali zbog pandemije tih porudžbina nema već skoro godinu dana", kaže Kuntić.

Posao bez velike zarade

Majstorski nerv nije mu dao mira, pa je nakon čizama počeo učiti raditi i papuče, muške i ženske, za bunjevačku i šokačku nošnju. Kaže, želja mu je bila uraditi kompletnu obuću koja je dio tradicijske nošnje. Prvo je napravio par muških kožnih papuča, zatim žensku bunjevačku kožnu cipelu i na koncu na red su došle i ženske bunjevačke papučice.

„Papučice je radio moj prijatelj iz Subotice, a stjecajem okolnosti nije imao kome prepustiti posao, pa sam uspio od njega povoljno kupiti drvene kalupe i šablone, vezene dijelove papučica", kaže Kuntić.

Ono što je zanimljivo jest da se pete za ove papučice prave od komada drveta koji se obrađuje ručno, moraju biti isti, a radi se od oka. Prave bunjevačke papučice na svom gornjem dijelu imaju vez koji je rađen ručno. Pravi takve Kuntić i danas, ali mnogo češće su one vezene strojno. Traže se i danas papučice s ručnim vezom, ali onda par s kožnim đonom košta 80 eura. Osnovni materijal na kome se veze, strojno ili ručno, su pliš i svila. „Sa svilom još nisam radio zbog straha da će ova suvremena ljepila probiti materijal. Pokušavam sada doći do nekih starih majstora koji su nekada koristili jednu vrstu ljepila u prahu", kaže Kuntić.

Vladislav Kuntić prisutan je na mnogim sajmovima, manifestacijama; porudžbine mu stižu sa svih strana, ali kaže još nitko se nije interesirao za ovaj zanat. Bilo je onih koji su se raspitivali, ali nitko od nije otišao korak dalje i barem probao naučiti djelić onoga što zna ovaj somborski majstor. I to u gradu u kome je početkom XIX. stoljeća bilo 13 papudžijskih radnji.
„Od papudžijskog, pa ni od obućarskog zanata nema velike zarade. Što me drži u ovom poslu? Ludilo, ja bih rekao. Mogu ja napraviti i obuću po sadašnjoj modi, ali neću. Teško je zadovoljiti ukuse i naplatiti uloženi trud i rad. A to platiti u Somboru malo je njih spremno", kaže Kuntić.

Zato se drži izrade tradicijske obuće za bunjevačke i šokačke nošnje, jer još uvijek ima onih kojima je od toga koliko košta važnije uz sačuvanu nošnju imati reprezentativni par čizama ili papučica.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)