Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini završen je projekcijom dokumentarnih filmova Goli otok, redatelja Darka Bavoljaka i Skriveni Vanka – na tragu jedne opsesije poznatog hrvatskog filmskog redatelja Branka Ivande. Prvi film prikazan je 15. studenoga 2024. godine, u prostoru Kulturne stanice Egység u Novom Sadu, a drugi sljedećeg dana, 16. studenoga u Art kinu Lifka u Subotici. Obje večeri, nakon projekcija, s autorima filmova razgovarao je redatelj Branko Ištvančić, organizator i izbornik Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini.
Prvi put u Novom Sadu
Program Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini prvi put je priređen u Novom Sadu, a suradnja je, kako navodi Branko Ištvančić, počela s Kulturnom stanicom Egység, odnosno Kulturnim centrom Svilara.
„Prošle je godine dogovarana suradnja, ove godine je krenulo i nadam se da ćemo je realizirati i u idućim godinama. Za početak smo odabrali film Goli otok, došao je lijep broj gledatelja, njih 40-50, i reakcija publike nakon projekcije je bila izvrsna. Ovaj film prikazan je u Subotici prije oko dvije godine, a želja mi je u Novom Sadu prikazati filmove koje je već vidjela subotička publika. U svakom slučaju, trudim se približiti našim gledateljima nešto što nemaju priliku nigdje drugdje gledati. Namjerno ne dovodim velike igrane filmove koji se mogu pogledati u kinima ili na palićkom festivalu. Ne želim ponavljati iste stvari, volio bih raditi neke specifične programe i dovesti autore koje publika nije imala priliku upoznati a koji nam mogu biti jako bliski po određenim temama“, ističe Ištvančić.
Redatelj dokumentarnog filma Goli otok Darko Bavoljak o reakcijama publike na njegov film u Novom Sadu pa i u Subotici prije dvije godine kaže: „Ljudi su zainteresirani za tu tematiku koja spaja sve zemlje bivše Jugoslavije, to je jedna zajednička bolna tema i ljudi jako emotivno reagiraju na to. Uvijek mi je to jedno zadovoljstvo pokazati i otkriti ponovo tu temu jer ona postaje zaboravljena. Umjesto da idemo u jednu kulturu sjećanja, mi idemo u kulturu zaborava. Upravo se sve te teme trebaju otkriti, zatvoriti u jedan muzej, napraviti memorijalni centar i da to ostane na sjećanje budućim generacijama“.
Što se tiče njegove suradnje, odnosno poznanstva s Brankom Ištvančićem, kaže kako ih je povezao upravo ovaj film, nakon kojeg su postali vrlo dobri prijatelji i otkrili zajedničke teme i interese. Darko Bavoljak je završio studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon čega kratko vrijeme radi kao snimatelj dokumentarnih i kratkih igranih filmova, a posljednjih se godina bavi fotografijom, filmom, konceptualnom umjetnošću i kustoskim koncepcijama. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Priča o skrivenom slikaru
Film Skriveni Vanka – na tragu jedne opsesije redatelja Branka Ivande, inače nekadašnjeg profesora filmske režije Branka Ištvančića na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Ištvančić je za prikazivanje subotičkoj publici odabrao jer se, kako kaže, radi o jednoj iseljeničkoj priči, točnije o jednom slikaru koji je bio na neki način zaboravljen, a zapravo je zahvaljujući povjesničarki umjetnosti Nevenki Posavec Komarica napravljen svojevrstan istraživački rad o djelima koje je iza sebe ostavio hrvatski slikar Maksimilijan Vanka. A o motivu za snimanje ovog filma, njegov redatelj kaže: „Motiv za snimanje ovog filma bila je zapravo gospođa Nena Komarica koja je moja dugogodišnja prijateljica i koja je prije 40 godina sa svojim suprugom i jednogodišnjim djetetom otišla živjeti u Ameriku. Ona me je fascinirala svojom pričom o Vanki. Zapravo je identificirala svoju sudbinu s Vankinim emigrantskim životom, nalazila je čak i fizičke sličnosti s njim i počeo sam se zanimati za tu njenu opsesiju, a preko te opsesije sam i ja otkrivao Vanku. Sramota je što je vrlo teško vidjeti brojna Vankina djela, to su tisuće radova jednog zaista talentiranog čovjeka, koja se nalaze uglavnom u depoima muzeja, skladištima u Hrvatskoj i SAD-u, kao i u domu njegove unuke u Americi. Jedino se njegovih 20-30 slika može vidjeti na Korčuli u vili koju je njegova supruga kad je umro poklonila Akademiji za znanost i umjetnost, u ponekom muzeju je eventualno po jedna slika. Vanka je također divnim freskama oslikao crkvu sv. Nikole u Pittsburghu u Pennsylvaniji (prva hrvatska župa u SAD-u) koja je zaštićeni spomenik američke kulture. On je veliki hrvatski slikar, koji je živio u Americi, tamo osnovao obitelj i umro, točnije utopio se pod nepoznatim okolnostima. Tijekom života strahovito je mnogo radio i nadam se da će se jednog dana otkriti Vankino djelo na način da bude prikazano ljubiteljima štafelajnog slikarstva kao i njegov život koji je izuzetno zanimljiv“.
Ivandi je ovo drugi put da je u Subotici (no prvi put s filmom), gdje je bio davnih godina kao student. „Bio sam tu na jednom studentskom putovanju kad smo išli u posjet kolegama. Sjećam se žutih pločnika, a sad kad sam vidio Sinagogu, crkve i muzej i ovaj grad koji divno živi, čudim se svom bivšem studentu Branku, koji je inače jako talentiran i kojeg izuzetno cijenim, da je otišao u Zagreb a ne ostao u ovom prekrasnom gradu“, kaže on. Branko Ivanda rođen je u Splitu, a preko trideset godina režirao je televizijske igrane filmove i drame, glazbene i dokumentarne emisije, poneku kazališnu predstavu, piše scenarije i eseje, a povremeno režira i reklamne filmove. Režirao je i četiri dugometražna igrana filma.
Program Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini održava se u organizaciji udruge Artizana iz Zagreba u partnerstvu sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata i u suradnji s Art kinom Lifka u Subotici i Centrom za kulturu – Kulturnom stanicom Svilara u Novom Sadu, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra u okviru međunarodne suradnje.
Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)
