Miloš Miloš, čuvar baštine sonćanskih Hrvata

Objavljeno: 12.03.2020. Pregleda: 0

milos milosTridesettrogodišnji Sonćanin Miloš Miloš, po obrazovanju je stolar, po prinuđenosti već godinama sezonski radnik na poljoprivrednim poslovima u Italiji. Nije do sada napisao nikakvu knjigu, ali je sam, u praksi i u teoriji, istinska enciklopedija baštine sonćanskih Hrvata Šokaca. 
„Završio sam Srednju građevinsku i drvoprerađivačku školu, smjer stolar, u Apatinu. Volim drvo od malena, zbog toga sam i izučio ovaj zanat. No, jedno su dječački i mladalački ideali, drugo je stvarnost. Kako je gospodarstvo u Apatinu, a isto tako i u selima apatinske općine, te u obližnjim gradovima Somboru i Odžacima već dulji niz godina u kolapsu, o uposlenju u struci mogao sam samo sanjati. Brzo nakon završetka škole ukazala mi se prilika za odlazak u Italiju. Nisam ni momenta razmišljao, nije me smetalo što je trebalo otići na sezonske poslove u poljoprivredi. Ta vrsta posla bila mi je dobro poznata, odrastao sam u sredini u kojoj se živjelo od poljoprivrede. Otisnuo sam se u nepoznato, pa evo i do danas svake godine provedem tri do šest mjeseci u Italiji. Zaradom sam zadovoljan, za novce koje uzmem u sezoni ovdje bih morao raditi nekoliko godina, pa još i uz neizvjesnost kad će mi nadnice biti isplaćene”, kaže Miloš. 

Život je brzo organizirao sukladno novim samonametnutim obvezama. Zarade u Italiji omogućile su mu i, kako sam kaže, sitna udovoljavanja duši. 
„Kad čovjek ima nešto novaca u pričuvi, drugačije razmišlja. Nisu mu na pameti samo podmirivanje raznoraznih računa i kako preživjeti. Nađe se u razmišljanjima i pokoje sitnije ili krupnije zadovoljstvo. Eto, stjecajem okolnosti, stara kuća pored naše obiteljske oglašena je za prodaju. Vlasnici nisu baš puno ni zapeli, pa smo se u krugu obitelji sporazumjeli da ju kupimo. I, isto tako stjecajem okolnosti, ta kuća je postala moje carstvo”, priča uz smijeh Miloš. 
Kako je već posjedovao puno uporabnih predmeta, pokućstva, nošnji, starih i više od stoljeća, a nije znao kamo bi s njima, novi prostor mu je pružao velike, gotovo neograničene mogućnosti. 
„Baka mi je darovala dječju nošnju, smjestio sam ju u stari ormar. Puno se toga moglo pronaći i po tavanima starih kuća u našem selu. I, čovjeka zaboli duša kad vidi koliko je vrijednih uporabnih predmeta, starih od nekoliko desetljeća do više od stoljeća, ispilano i položeno, koliko je rukotvorina završilo na smetlištu. Takvi smo kakvi smo, ljudi će muku svojih predaka radije baciti na smetlište ili položiti nego ih dati nekoj od institucija koje bi ih do kraja istraživački obradile i u odgovarajućim uvjetima sačuvale”, kaže Miloš.

Oživljavanje prošlosti

Drvoprerađivač po struci, Miloš je mnogim prikupljenim uporabnim predmetima udahnuo nov život. „Kako sam u slobodnom vremenu pomalo popravljao drvenariju, dolazio sam u kontakt s mnogim starijim osobama. Brzo bismo se sporazumjeli oko neke za njih starudije, koja bi potom završila u mojoj kući. Volim drvo i osjetim ga čim mi se nađe u rukama. Znam i kako ga renovirati, a da ne izgubi ništa od patine koju su na njemu ostavila prohujala desetljeća. Tako sam od zaborava spasio jednu drvenu kuhinjsku policu, izrađenu, po natpisu na njoj, 1884. godine i jednu lopatku za prelju izrađenu 18.. ne znam točno koje godine, dvije posljednje brojke jednostavno nisu čitljive. Pribavio sam i kovčeg u kojem se držala djevojačka sprema, izrađen 1902. godine. Nije bio baš u sjajnom stanju, uspio sam mu vratiti prvobitni izgled”, govori Miloš. 
Vremenom, uredio je dvije prostorije poput maloga etno muzeja. Svaka od prikupljenih stvari našla je svoje mjesto, svaka od njih pripovijeda svoju nemuštu priču o mukotrpnom životu sonćanskih Šokaca. „Emocionalne relacije su mi jako bitne i moj sadašnji život posvećen je izučavanju naše prošlosti i opremanju ove kuće. Kako se može vidjeti, sama kuća građena je u starinskom stilu, jedino što nije pokrivena trščanim krovom. Prostorije su autentične, s gredama, starinski omalane. Opremio sam pridnju sobu, kujnu, u tijeku je i opremanje sobice. Beskrajno volim kopati po starim stvarima, ali ne bez veze nego uvijek u interesu pravilnog opremanja ove moje etno postavke. Čuvanje baštine je moja radost i moj zavjet. Sve što radim, radim sa zanosom, jer ovaj, nazvali ga hobi ili posao, ne može se raditi bez određene doze emocija”, kaže Miloš. 
Za svoj rad nikada i ni od koga nije primio nikakvo priznanje, nagradu ili odličje. Dapače, rijetki su oni koji uopće i znaju za ovo što Miloš tako predano radi, ne žaleći ni uložena sredstva ni svoj rad i trud. „Nisam mogao mirne duše gledati drastičnu zapuštenost naše baštine. U građevinama poput ove kuće odrastali su moji roditelji, bake i djedovi. Sve te stvari bile su njihovo svakodnevno okruženje, a ponešto od toga budi mi i mnoga sjećanja na dane mojega najranijeg djetinjstva. Zbog svega navedenog, rad na opremanju ove kompletne postavke je i moja ljubav. Trebalo bi da je puno više nas koji na neki način spasavamo prošlost, jer Sonta nema drugih baštinika osim Sonćana”, završava priču Miloš. 

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)

Obljetnice

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Srijemci Srijemu
  • Bunjevci bez granica
  • Izložba povodom 150. obljetnice rođenja kipara Roberta Frangeša-Mihanovića
  • Hosanafest 2022
  • Šokci i baština
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima