Piše Mario Bara, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

Popisne kategorije ili klasifikacijske sheme u popisima stanovništva, od onih najranijih do suvremenih, imali su značajnu ulogu u konstruiranju identiteta etničkih skupina. Formiranje popisnih kategorija u najranijim popisima stanovništva temeljilo se na vanjskom razlikovanju pojedinih etničkih markera (najčešće jezik, vjera te zemljopisno podrijetlo pojedinih etničkih skupina) koji su omogućavali promatraču/popisivaču da selekcionira i svrstava stanovništvo u klase i kategorije. Vanjsko razlikovanje pritom nije nužno moralo biti istovjetno sa samoidentifikacijom stanovništva koje je popisivano. U međuodnosu vanjskog razlikovanja i samoidentifikacije gdje postojimo „mi" i „oni" razvijao se identitet etničkih skupina, koji naravno nije bio statičan i nepromjenjiv izložen raznim društvenim utjecajima. Svrstavanjem stanovništva u pojedine popisne kategorije snažila se izgradnja identiteta pod takvim kategorijama, npr. Iliri, Dalmatinci, Bunjevci, Šokci, ali su se učvršćivale i granice prema drugim etničkim skupinama. Pri tome važnu ulogu igraju i stereotipi o onome „drugome/drugačijem" gdje nastaje veći broj imena za stanovništvo koje se popisuje.

Vrlo složena etnička slika Ugarske, kao i drugih dijelova Monarhije često je otežavala vanjskim promatračima/popisivačima odrediti etničku bliskost, odnosno udaljenost između pojedinih skupina stanovništva, napose južnoslavenskoga. Tako su u pojedinim popisima određene etničke grupe vrlo fluidne gdje njezine pripadnike dijele na više manjih te ih mehanizmom imenovanja i državnog aparata udaljavaju od njihove etničke jezgre.

Hrvatske etničke skupine na prostor Ugarske doseljavale su se tijekom više stoljeća iz različitih ishodišnih područja. Od vremena osmanskih prodora područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine već su dezintegrirane, nepovezane teritorijalne cjeline čije stanovništvo uglavnom nije imalo svijest o svojemu širem etničkom identitetu, osim jednog općeg kršćanskog identiteta. Posljedica toga bila je da su u kasnijim stoljećima popisivači bivali u nedoumici kako odrediti kamo su pojedine skupine, doseljavane iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pripadale pa su u njihovom popisivanju nerijetko bili nedosljedni brkajući pri tom etničke i lokalne nazive. Tomu je sigurno doprinosilo njihovo blisko dijalektalno i antropološko srodstvo, kako među sobom tako i sa Srbima s kojima su često živjeli pomiješano ili u njihovoj blizini. Krajem 19. stoljeća povijesna su, etnografska i etnolingvistička istraživanja definirala prostornu zastupljenost i razlike između pojedinih etničkih skupina. Glavnu ulogu u tom procesu je prije svega imala država o kojoj je znanost bila ovisna. Tako se država nametnula kao legitimna u imenovanju, kategoriziranju i klasifikaciji stanovništva. Pripisane im kategorije stanovništvo je spontano ili pod prisilom uz državni aparat (školstvo, upravna administracija, institucije) prihvaćalo. Internalizacijom pripisanih popisnih kategorija izgrađivao se identitet koji je takvo stanovništvo udaljavao od njegove matice. U vrijeme narodnih preporoda i kasnije, to će biti smetnjom u nacionalnoj integraciji s matičnim narodima (slučaj Hrvata Bunjevaca u Srbiji nije jedinstven npr. Rusini/Ukrajinci, Vlasi/Rumunji, Šopi/Bugari itd.).

Habsburška Monarhija - klasifikacijska pomutnja u popisima stanovništva

Potreba modernizacije postrevolucionarne Habsburške Monarhije nametnula je sveobuhvatnost popisa njezina stanovništva. Popis stanovništva 1850./1851. bio je prvi koji je istodobno proveden na području gotovo cijele države. Izvan tog popisa ostala je Vojna krajina. Popis su provodili časnici, nerijetko stranci, pod nadzorom vojne komisije. Popis nije bilježio jezik, nego narodnost, ali je sa stajališta suvremene metodologije bio neupotrebljiv. Indikativno je i to da većina ispitanika nije znala/razumjela odgovoriti na pitanje koje su narodnosti, kao što je i među provoditeljima popisa vladala potpuna pomutnja u vezi s etničkim određenjem stanovništva. Primjerice, na području bajskog kotara popis je evidentirao Hrvate u Bikiću, Vaškutu, Gari, Kaćmaru, Mateoviću, Sentivanu, Čavolju dok primjerice na somborskom i subotičkom području stanovništvo istog etničkog podrijetla popisano je pod kategorijom Bunjevci. Na širem području Srpskog Vojvodstva i Tamiškog Banata u drugim kotarevima uglavnom su popisivani Hrvati, dok je kategorija Šokci rjeđe zastupljena. Primjerice, u Santovu, Beregu, Monoštoru, Sonti, Bečeju, Novom Sadu itd. popisani su Hrvati, dok stanovništvo istog etničkog podrijetla u Baču, Bođanima, Bukinu, Novom Selu je popisano kao Šokci. Također, ovdje, ilustrativnosti radi, navodimo pomutnju u vezi s etničkim određenjem stanovništva koja je vladala kod provođenja popisa pa su pod Srbima popisani Rusini u Ruskom Krsturu, Kucuri, a u Laliću Slovaci (navedeno prema Srbskom letopisu 1863, Budim, 1864). U sljedećem popisu 1857. zbog političkih je razloga, suzbijanja nacionalnih pokreta, ispušteno pitanje o narodnosti. Stanovništvo je popisivano prema vjeroispovijedi (rimokatolici, grkokatolici, pravoslavni, židovi...).

Snažan utjecaj na klasifikaciju stanovništva kriterijem jezične srodnosti južnih Slavena u Habsburškoj Monarhiji ostavili su Šafarik i Karadžić (Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, pisano 1836., objavljeno 1849. u Beču) pod čijim su utjecajima nastajale neke etnografske studije npr. Fényes (1842./1843.) ili Czoernig (1857.) koja koristeći se formulom „govorni jezik" zbog štokavštine pod Srbima ubraja Bunjevce i Šokce (slavonske, srijemske, bačke izuzev banatskih u Starčevu i Pančevu koje smatra Hrvatima), a Karaševce kao torlake u Bugare. Već sljedeće godine (1858.) u Geographisches Lexikon Des Königreichs Ungarn Und Der Serbischen Woiwodschaft Mit Dem Temescher Banate dominira dalmatinsko ime za hrvatsko stanovništvo (podjednako i za Bunjevce i Šokce), primjerice navodi se da dalmatinsko stanovništvo živi u Aljmašu, Baču, Bajmoku, Beregu, Bikiću, Čavolju, Čantaviru, Čonoplji, Gari, Kaćmaru, Sonti, Subotici, Vajskoj itd. Etnonim Hrvat u izvorima i popisima koji se odnose na područje Bačke, Banata i Srijema tijekom 19. stoljeća uglavnom se koristio za osobe koje su bile podrijetlom iz Banske Hrvatske ili hrvatskog dijela Vojne krajine, ponajviše naseljenih u 18. i na početku 19. stoljeća. S druge strane za ono stanovništvo naseljavano od 13. do 17. st. paralelno se koriste imena Dalmatinci, Hrvati, Bunjevci i Iliri, uz prevagu dalmatinskog imena. János Hunfalvy (Az Osztrák birodalom rövid statisztikája különös tekintettel a Magyar államra 1867.) koji se poziva na Fényesa navodi da na području Ugarske 1864. živi 94.128 Hrvata i 70.102 Dalmata (pod tim imenom su objedinjene razne hrvatske skupine) koji su u prijašnjim popisima temeljem govornog jezika pripisivani Srbima.

Novi moment u klasifikaciji stanovništva nastupa s jačanjem mađarske nacionalne ideje i formiranjem dvojne Austro-Ugarske Monarhije 1867. Službena tijela Ugarske tako potiskuju dalmatinsko ime i sve više ističu etnonim Bunjevci, ujedno i kao popisnu kategoriju stanovništva. Razlog tomu je bio političke prirode jer je u Dalmaciji hrvatski preporod u to vrijeme bio na svome vrhuncu pa je dalmatinsko ime moglo jasno označavati hrvatsko podrijetlo Bunjevaca. Stoga su ugarske vlasti dalmatinsko ime (Dalmat) sustavno potiskivale kroz nekoliko desetljeća. Etnonim Bunjevci, koji je od vremena naseljavanja hrvatskih skupina u Podunavlje koegzistirao s etnonimom Dalmat, stanovništvo je dijelom spontano dijelom uz prisilu kroz državni aparat internaliziralo pa će se pod tim imenom izgrađivati i učvršćivati identitet, a pod tim imenom bit će pokrenuta i preporodna gibanja.

Kasniji popisi stanovništva iskazuju broj Hrvata i Srba u Ugarskoj zajedno, od 1890. ih odvajaju, ali bez ikakve dosljednosti. Po pitanju popisnih kategorija Dalmata, Bunjevaca i Šokaca, oni su u jednoj te istoj županiji u pojedinim kotarevima pribrajani Hrvatima, u drugima opet Srbima. Nadalje, popis iz 1900. i 1910. godine, na području županija koje pokrivaju današnji teritorij Vojvodine, Hrvate evidentira i dijeli u šest popisnih kategorija: Hrvati, Dalmati, Bunjevci, Šokci, Karaševci (u Izbištu, Uljmi, Karlsdorfu/današnjem Banatskom Karlovcu) i pod kategorijom ostali. Pritom se može primijetiti da su Dalmati u nekim naseljima u popisima 1900. i 1910. iskazivani kao posebna kategorija s Bunjevcima ili Šokcima, a u nekima su popisani i kao većinsko stanovništvo. Popisom stanovništva iz 1910. godine popisna kategorija Dalmati gotovo se posve izgubila. O nesređenosti i manjkavosti metodologije popisa govori nešto i činjenica da su unutar nekih naselja stanovnici, nesumnjivo istog etničkog podrijetla, dijeljeni na Dalmate i Bunjevce (npr. u Aljmašu, Čavolju, Vaškutu), odnosno Dalmate i Hrvate (Parabuć/Ratkovo, Mateović), Bunjevce i Hrvate (Kaćmar), Hrvate i Šokce (Apatin, Senta, Novi Sad) ili Bunjevce i Šokce (Monoštor) itd. Najslikovitiji primjer klasifikacijske konfuzije za isto stanovništvo može nam dati popis stanovnika u naselju Stara Moravica gdje je 1900. popisan 31 Šokac, a na sljedećem 1910. godine 41 Bunjevac i 18 Hrvata (navedeno prema Lakatoš, Narodna statistika, 1914). Osim nesređenosti mađarske statistike ovi popisi nam svjedoče o nekadašnjoj nazočnosti Hrvata u znatnom broju naselja gdje ih danas ima tek u malome broju ili su u cijelosti asimilirani (Bačka Topola, Stara Moravica, Pačir, Ratkovo, Čantavir, Mol, Senta, Žabalj, Šajkaš itd.).

Slijedeći rezultate popisa iz 1900. godine mađarski antropogeograf i etnolog Géza Czirbusz (1902) hrvatsko stanovništvo u Bačkoj dijeli na nekoliko skupina. Prema njoj Dalmate, Bunjevci i Šokci se svrstavaju u jednu srodnu skupinu stanovništva koja se dalje dijeli prostorno prema nekim naseljima pa Dalmate, prema Czirbuszu, žive u: Mateoviću, Baračkoj, Beregu, Boršodu, Čavolju i Šandoru; Bunjevci u: Bajmoku, Bikiću, Čantaviru, Lemešu; Šokci u: Baču, Bukinu, Plavni, Vajskoj, Bođanima i Sonti. Osim toga, navodi se da u petnaest naselja Dalmate, Bunjevci i Šokci žive izmiješano.

Koji to narod tiska u Subotici Hrvatske novine, osniva Hrvatske domove, slavi Hrvatsko Kraljevstvo i prije negoli je „nasilno asimiliran" 1945.?

Na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće potvrđeni su višeslojni identiteti kod hrvatskog stanovništva, a najvažnije kategorije poistovjećivanja jesu: Dalmate, Bunjevci, Šokci, Hrvati, Slaveni, Jugoslaveni, „politički Mađari". Od 1880-ih može se pratiti postupno jačanje samoidentifikacije pod hrvatskim imenom, prvo kod predstavnika kulturne elite, a potom i kod širih slojeva društva. Vanjskopolitičke prilike, uz kasnije slabljenje i raspad Monarhije, tu su igrale važnu ulogu pa se pred I. svjetski rat, tijekom njegova trajanja i nakon njega hrvatsko ime kod Bunjevaca i Šokaca uspinjalo u identifikacijskoj piramidi nad ostalim etnonimima, a etnonim Dalmate se izgubio u potpunosti. U turbulentnom razdoblju 1918. godine Bunjevci se u Rezoluciji Narodnom vijeću nedvosmisleno imenuju Hrvatima južne Ugarske, a propast ugarske vlasti simbolički su obilježili isticanjem hrvatske zastave na toranj gradske vijećnice u Subotici.

Nedugo poslije završetka Prvog svjetskog rata, u Subotici i drugim dijelovima sjeverne Bačke srpske vlasti vrše lokalni popis 1919., čiji su rezultati obavljeni za potrebe razgraničenja i mirovne konferencije u Parizu. Popis je trebao diskreditirati mađarske statistike i dokazati da je slavensko (upravo je tako isticano jer su Srbi prije kolonizacija bili malobrojni) stanovništvo većinsko. Koje je to onda slavensko stanovništvo bilo većinsko? Prema rezultatima tog popisa izrazito je porastao broj Bunjevaca, u mađarskim statistikama 1910. službeno zavedeni kao „ostali", s 33.390 na 65.135 1919. godine od ukupno 101.286. stanovnika. To se može objasniti i time što su mađarske statistike pod Mađare bilježile znatnim dijelom i one Bunjevce sa znanjem mađarskog jezika, ali i prepravljanjem dotadašnjih „Mađara" sa slavenskim prezimenima u „Bunjevce" neovisno o tome kako su se oni samoidentificirali. U studiji znanstvenog informativnog karaktera objavljenoj za potrebe iste mirovne konferencije u Parizu, Severna granica južnih Slovena, La frontière septentrionale des Jugoslaves s etnografskom kartom, navode se podaci prema kojima je jasno gdje su srpske vlasti vidjele Bunjevce pa stanovništvo Subotice u studiji čini „73.872 pravoslavnih i katoličkih Srba (Bunjevaca 65.135 i pravoslavnih Srba 8.737)". U istom tekstu za Bunjevce i Šokce koristi se i naziv „Srbo-Hrvati". Više je nego jasno da se predstavnici Bunjevaca, a time i puk koji su predstavljali na toj mirovnoj konferenciji, nisu osjećali katoličkim Srbima. Od njihovih predstavnika poimence: Blaško Rajić pokretač Hrvatskih novina 1923. u Subotici, Petar Pekić član više hrvatskih društava i pisac Povijesti Hrvata u Vojvodini, 1930., Stipan Vojnić Tunić HSS-ovac i predvodnik više hrvatskih društava, Ivan Evetović zastupnik Bunjevačko-šokačke stranke koja je isticala hrvatstvo Bunjevaca, dok je jedini Martin Matić u međuratnom razdoblju blizak vlastima i sukladno politici tih vlasti isticao bunjevačku samosvojnost.

U prvom službenom popisu koji su provele vlasti Kraljevine SHS 1921. pitanje narodnosti nije bilo postavljeno, već samo pitanje materinjeg jezika i vjeroispovijesti. Iz podataka koje je pružao provedeni popis moguće je doći samo do grubih podataka ili procjene brojnosti pojedinih naroda. Kod kategorije materinjeg jezika dva najbrojnija naroda u državi, Srbi i Hrvati, u objavljenim rezultatima su klasificirani zajedno (Srbi ili Hrvati) što je posljedica vladajuće državne ideologije kojoj nije bilo u interesu pružiti pouzdane podatke o narodnosnom sastavu stanovništva. Popisna metodologija zbog nepostojanja bunjevačkog ili šokačkog materinjeg jezika takvoga stanovništva nije niti mogla evidentirati već samo Hrvate koji su kasnije prikazani zajedno u kategoriji Srbi ili Hrvati. Samim time rezultati popisa 1921. godine dokazuju da nije Josip Broz Tito 1945. političkom odlukom nasilno asimilirao Bunjevce i Šokce u Hrvate kako se tvrdi od strane onih Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima.

Nadalje, cijeli niz činjenica potvrđuje da bačkim Bunjevcima i Šokcima nitko nije nasilno nametao hrvatsko nacionalno ime desetljećima prije 1945. godine: 1) Neven, najvažniji list bačkih Bunjevaca i Šokaca izlazi od obnovljenog tečaja 1918. na hrvatskom standardu i u svojim tekstovima ističe njihovo hrvatstvo, 2) Blaško Rajić 1923. pokreće u Subotici Hrvatske novine, 3) od 1918. počinje osnivanje hrvatskih društava i političkih stranaka koje su u svom nazivu imale hrvatski atribut (samo u Subotici nekoliko desetaka društava), 4) ista hrvatska društva u Subotici 1925. godine održavaju javnu proslavu tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva i postavljaju spomen ploču koju su mađarske vlasti 1941. uništile, 5) Bunjevačko-šokačka stranka se 1926. godine, radi poboljšanja položaja hrvatskog stanovništva i obrane od asimilacijskih pritisaka, sjedinjuje s Hrvatskom seljačkom strankom, 6) osnivaju se Hrvatski domovi u Subotici, Somboru, Tavankutu, Đurđinu itd., 7) vojna obavještajna služba iz Subotice 1934. g. izvještava da je većina „bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta." itd. Proces spontanog deklariranja Bunjevaca Hrvatima i javnog manifestiranja hrvatstva uzbunio je velikosrpske režimske krugove kao i njihove poslušnike među Bunjevcima, pa zastupnik Narodne radikalne stranke, Marko Jurić, u državnom parlamentu 1927. traži državnu intervenciju i zaštitu protiv nasilne kroatizacije Bunjevaca! Ostaje pitanje je li moguće Hrvate, koristili oni još pored hrvatskog i bunjevačko, šokačko ili neko drugo ime, nasilno kroatizirati, a ako jest, koji su to mehanizmi mogli omogućiti kada je Bačka bila pod izravnom političkom, financijskom i svakom drugom upravom dirigiranom iz Beograda? Više je nego slična usporedba s današnjom situacijom gdje Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima pozivaju državu Srbiju da iskoristi sredstva moći i pravne mehanizme kako bi se onemogućila navodna nasilna kroatizacija Bunjevaca. Danas se ide korak dalje gdje se traži i zakonska zabrana Hrvatima Bunjevcima da koriste bunjevačko ime u nazivu svojih institucija, društava i manifestacija.

Sljedeći državni popis iz 1931. uz pitanje materinjeg jezika i vjeroispovijesti bilježio je i narodnost. Međutim, i u ovom popisu su Hrvati i Srbi popisivani zajedno, a službeni popis nije poznavao postojanje bunjevačkog ili šokačkog naroda ili jezika. Primjetno je da oni Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima danas za službeni državni popis stanovništva iz 1931. godine na području Subotice proizvoljno stavljaju preko 40.000 stanovnika u nepostojeću popisnu kategoriju Bunjevci. S druge strane, na regionalnoj i lokalnoj razini radikalne struje u vlastima i predstavnici Bunjevaca pri tim vlastima nastoje, nakon neuspješnog nametanja Bunjevcima i Šokcima srpskog nacionalnog imena pod formulom „katoličkih Srba", promaknuti ih u četvrto jugoslavensko „pleme" pored Srba, Hrvata i Slovenaca. Popise stanovništva organizira i provodi svaka država za svoje potrebe, ali u to vrijeme popise stanovništva organizirale su i gradske vlasti (npr. Subotice i Sombora) koje su isto tako koristile te popise za svoje potrebe uključujući i političke. Međutim, takvi popisi nisu slijedili metodologiju državnih popisa i bili su direktno pod utjecajem političkih struktura na vlasti koje su za svoje potrebe naručivali iste. Ilustrativnosti radi navodimo primjer Subotice u kojoj je tada na vlasti režimska Jugoslovenska radikalna zajednica s gradonačelnikom Ivanom Ivkovićem Ivandekićem (1933.-34.), do 1929. godine i uvođenja diktature starješine Hrvatskog sokola i istaknutog člana subotičkog HSS-a. Prema gradskim statistikama, u podacima Inžinjerskog gradskog ureda iz 1934., od 102.133 stanovnika Subotice (uključujući pripadajuća salaška naselja) bilo je Bunjevaca 44.892, Srba 10.054, Mađara 39.108 i Hrvata 900 (Historijski arhiv Subotice, F:275.50). Koliko su bile objektivne takve statistike i kakvom metodologijom su dolazile do podataka više je nego upitno. Izvještaj vojne obavještajne službe iz Subotice od iste godine pobija gradsku statistiku i svjedoči da je „sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta." (Historijski arhiv Subotice F:176. 10.339 - signature citiranih dokumenata preuzete se iz radova ravnatelja arhiva Stevana Mačkovića). Nadalje, u tim godinama djeluje veći broj hrvatskih društava (Hrvatski katolički orao, Hrvatska katolička orlica, HPD Neven, Hrvatski prosvjetni dom, Matica subotička, Pučka kasina itd.) pa samo članstvo dijela tih društava višestruko premašuje broj Hrvata iskazan u gradskim statistikama što ih dodatno čini upitnima.

Pokušaj u sprječavanju manipuliranja imenom Bunjevci u gradskim popisima i statistikama čine i pripadnici političkog i kulturnog vodstva Hrvata u Subotici, no isključeni izbornim manipulacijama iz stvarnog utjecaja u politici gradskih vlasti nisu mogli spriječiti takve manipulacije. Neovisno o gradskim statistikama i poticajima u negiranju hrvatstva Bunjevaca, između ostalog i financiranjem tomu usmjerenih aktivnosti, Bunjevci nastavljaju s osnivanjem većeg broj društava s hrvatskim atributima (HSPD Seljačka sloga, HAD Matija Gubec, Hrvatska privredna omladina itd.). Kako objasniti toliku množinu hrvatskih društava među Bunjevcima znatno prije navodne asimilacijske 1945. godine? Koji je to narod osnivao hrvatska društva, a pritom je isto tako čuvao i isticao i bunjevačko ime?

Povratkom mađarskih vlasti nastoji se vratiti stanje koje je postojalo do 1918. godine, no to je bilo nemoguće i pored državnog aparata i traženja podobnih osoba među bačkim Bunjevcima koje su trebale promicati bunjevačku samosvojnost pa se u početku dopušta djelovanje hrvatskih društava, istina u skromnim okvirima.

Govori predstavnika Partije i NOV Jugoslavije po bačkim mjestima krajem 1944. naglasili su da će nova jugoslavenska država spriječiti manipulacije velikosrpskih krugova s etnonimima Bunjevci i Šokci pa je tako general Ivan Rukavina krajem 1944. posjetio Tavankut gdje je okupljenim mještanima uputio božićnu čestitku i održao govor u kojem se osvrnuo na povijest Hrvata u Bačkoj, njihovu borbu protiv asimilacije i manipulacije bunjevačkim imenom. Govoreći o Kraljevini Jugoslaviji rekao je: „Za vrime prošle Jugoslavije opet su vam pokušali osporiti hrvatstvo, a sad kad je stvorena demokratska i federativna Jugoslavija, ja vam kažem, da nema više bojazni, bez obzira kojoj će federativnoj zajednici pripadati Vojvodina, da će tko više osporavati vaša prava ili hrvatstvo." Pripisivanje navodne nasilne asimilacije Bunjevaca u Hrvate jugoslavenskom komunističkom vodstvu nakon 1945. je neodrživa teorija jer su obavještajna tijela Kraljevine Jugoslavije, u državi u kojoj se poticala bunjevačka samosvojnost, desetljeće prije dolaska komunista na vlast utvrdila da je „sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta." Svjedočanstvo o nacionalnim osjećajima velike većine Bunjevaca u razdoblju Kraljevine Jugoslavije su i mnogobrojna hrvatska društva koja su organizirala društveno djelovanje u raznim segmentima (vjerski život, kultura, umjetnost, znanost, sport i dr.). Postavlja se pitanje što je bilo s onom manjinom navezanom na vlasti i njihovim obiteljima koja se nije osjećala Hrvatima. Propašću Jugoslavije pojedinci poput međuratnog radikala Marka Jurića, koji su do 1941. veličali srpstvo, srpsku oslobodilačku vojsku, kraljevsku kuću Karađorđević, prednjačili u antihrvatstvu i dr., pozdravili su oslobodilačke mađarske snage u Subotici, dok su se drugi (npr. Martin Matić, Albe Kuntić) sklonili u Beograd. Razumljivo, osoba koje su se priklanjale potrebama vlasti uvijek je bilo i bit će, ali nakon prestanka politike koja je poticala i omogućavala izdvajanje Bunjevaca iz Hrvata utjecaj takvih osoba je nestao zajedno s takvom politikom. Na poslijeratnim popisima stanovništva do 1971. broj Hrvata se kretao ovisno o njihovom prirodnom prirastu i migracijama, a manje o aktualnim političkim prilikama.

Najveće promjene u etničkoj strukturi Vojvodine, ako izuzmemo poratnu kolonizaciju, dogodile su se u međupopisnom razdoblju 1971.-1981. Brojčano znatno raste kategorija Jugoslavena što je bilo društveno prihvatljivo identificiranje. Prvi put se popisom 1971. stanovništvo podijelilo na dvije grupe: stanovništvo koje se nacionalno izjasnilo, i ono koje se nije nacionalno izjasnilo. Kategorija Jugoslaveni našla se u drugoj grupi te je građanima ostavljena mogućnost da se deklariraju Jugoslavenima, iako se takva izjava nije smatrala izjašnjavanjem u pogledu narodnosti ili etničke pripadnosti. Navedenoj kategoriji pripadali su oni koji nisu jasno mogli odrediti svoj nacionalni identitet (mješoviti brakovi), te oni s drugim motivima (oblik patriotizma, socijalne promocije i sl.), a veći udio u stanovništvu imali su u većim gradovima Vojvodine (Novi Sad, Subotica, Sombor i dr.). U razdoblju (1971.-1991.) i dalje raste broj Jugoslavena i Srba, ali se smanjuje broj drugih naroda (Hrvata, Mađara, Slovaka, Rumunja). Dio ovih naroda je apsorbirala popisna kategorija Jugoslaveni. Ubrzo se obnavlja i stara politika izdvajanja Bunjevaca i Šokaca iz Hrvata na popisu 1981. što se vremenski poklapa sa slabljenjem središnjih jugoslavenskih vlasti i jačanjem onih struja koje će dovesti Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji. U ozračju etnopolitičke mobilizacije 1980-ih dio Hrvata priklanja se isprobanoj tehnici preživljavanja u nepovoljnim društvenim okolnostima ističući bunjevačko ime kao vid neutralnosti, uvjetnog ne konfrontiranja. Pritom se mogu razlikovati dvije vrste identifikacija, ona privatna gdje se osobe privatno smatraju Hrvatima i ona javna gdje se čini svaki otklon od hrvatstva, tako i na popisu stanovništva jer vlada nesigurnost u području sigurnosti (posao, egzistencija). U lošem i neizvjesnom političkom položaju pred sam rat 1991. u popisu stanovništva se znatan broj Hrvata deklarira i pod drugim popisnim kategorijama npr. Jugoslaveni (primjer Monoštora gdje 1991. relativna većina postaju Jugoslaveni iako su Hrvati u prijašnjim popisima uvijek činili većinsko stanovništvo i ponovno 2002.), čest slučaj i s drugim hrvatskim naseljima kao i pod drugim popisnim kategorijama.

Popis stanovništva 2002. godine ustanovio je daljnji demografski pad hrvatskog stanovništva u Vojvodini. Istodobno, zabilježen je novi demografski rast srpskog, a daljnji demografski regres mađarskog i drugog nesrpskog stanovništva u Vojvodini.

Što se može očekivati na sljedećem popisu stanovništva? Za očekivati je daljnje starenje hrvatskog stanovništva (zbog iseljavanja mlađih prema matičnoj i drugim zemljama te niske razine bio-reprodukcije). Naime, prema posljednjem popisu udio Hrvata starijih od 60 godina čini 29,5% ukupnog broja vojvođanskih Hrvata (gotovo 17.000), dok je udio onih u skupini od 15 do 49 godina manji od polovice ili 44,6%. Na eventualne znatnije promjene njihova broja mogu utjecati političke okolnosti, tj. odnos službene Srbije prema tzv. „bunjevačkom pitanju", ali i refleksije političkih odnosa Hrvatske i Srbije. Promjena etničkog identiteta deklariranih Bunjevaca iz popisa 2002. pod kategoriju Hrvati u budućim popisima je moguća, ali objektivno teško predvidljiva i ovisit će najviše o političkim čimbenicima. Čak i da se takav scenarij dogodi hrvatsko stanovništvo i nadalje će biti izrazito staro jer prema posljednjem popisu prosječna dob Bunjevaca je 46,1 godinu, dok je udio starijih od 60 godina 30,5% njihova ukupna broja u Vojvodini.

Nadalje, u međupopisnom razdoblju dogodila se još jedna važna promjena. Prema popisu stanovništva 2002. godine u Vojvodini je evidentirano 49.881 Jugoslavena ili 2,45% od ukupnog stanovništva pokrajine. Već sljedeće godine Beogradskim sporazumom prestala je postojati Savezna Republika Jugoslavija pa su građani izjašnjeni Jugoslavenima ostali bez države s kojom su se identificirali. Budući da se u toj popisnoj kategoriji „krio" dio Hrvata, kao i drugih naroda te onih osoba iz nacionalno miješanih brakova možemo pretpostaviti da će se one deklarirati prema etničkom podrijetlu roditelja, a u slučaju miješanih brakova prema etničkom podrijetlu jednog od roditelja dok najmanji dio neće moći odrediti svoj nacionalni identitet te će pribjeći nekim drugim popisnim kategorijama.