Počet ću tekst o Isidoru-Isi Velikanoviću, koji je rođen u Šidu 29. ožujka 1869. godine, a umro 21. kolovoza 1940. godine u Zagrebu, autoru Srijemskih priča, 1915., Otmice (humorističnog epa u šest pjevanja, objavljenom 1901., pretiskanog 1939.), brojnih igrokaza, hrvatsko-španjolskog priručnog rječnika 1928., te prvog suvremenog hrvatskog slikovnog rječnika Šta je šta?, priređenog zajedno s Nikolom Andrićem 1938. godine, promišljanjem vezanim uz njegovu Poslanicu čiče Firducije. Naime, uvijek treba s rezervom pristupati kulturalnim stereotipima koje najčešće usvajamo bez nekog velikog razmišljanja i onda ih promičemo kao velike mudrosti, a da se pritom ne zapitamo što je privid, a što je istina.
Razumjeti stvarnost na drugačiji način, dati joj značenje i smisao, a pri tome se služiti humorom, koji nije otrovan i koji nam kroz veselje i razonodu donosi istinsku mudrost, mogu samo najveći. Uz takav svjetonazor se može vezati pojam empatije, čiste i nepatvorene ljubavi u kojoj je zapisano samo razumijevanje, a ne prosudba i osuda.
Kritika s pozicije humanista
U Poslanici Iso propituje uobičajeno promišljanje o Srijemu i Srijemcima, kao nevaljalim, lijenim i svakom zlu sklonim pojedincima. Istovremeno govori i o njihovoj širini i opuštenosti, načinu na koji pripitomljuju i nevaljanštinu čineći ju sličnom sebi jer je, po riječima čiče Firducija koje su iz raja izašle (doslovno): „Zato, jer Sremac po dobroti srca svojega ne prezire ni nevaljanštine. I njoj on veli: hodi ovamo, nesretnice, da te ogledam i da vidim jesi li za što? Možda ćemo se mi sprijateljiti kakogod. A kad se oni sprijatelje, Sremac i nevaljanština, što biva? Nevaljanština se sva preobražava, postaje neka veselija, zgodnija, ugodnija stvar“.
Istinska vrijednost Isine humoristične oštrice je u tome što kritizira ono što ponajviše voli i poznaje, i to tako da ističe mane i loše strane, ali s pozicije humanista i erudita, jer, napokon, i Srijemci su samo ljudi.
Preispitivanje predrasuda i uvjerenja
Želim naglasiti još jednu stvar: možete pisati dobro o nečemu samo ako to razumijete i poštujete. A humor Ise Velikanovića, kao i njegov život i djelo, navode nas da preispitamo vlastite predrasude i uvjerenja, koje smo tako skloni podvoditi pod univerzalne istine. U svojim Srijemskim pričama Velikanović naglašava srijemsku lijenost i opuštenost, međutim, takav prikaz Srijema i Srijemaca, svojim životom i djelom apsolutno opovrgava. Jer, ne samo da je bio mudar i vedar, već je i primjer čovjeka za kojega se možemo zapitati: kako je moguće da jedan pojedinac, za svoga relativno kratkoga života uspije sve to, napiše toliko vlastitoga teksta, prevodi tristotinjak knjiga, i to s najmanje osam različitih jezika, i to tekstove koji su nadasve zahtjevni, jer pripadaju vrhuncima svjetske književnosti, i to u vremenu u kojemu je prevoditeljstvo u samim začecima?
Danas promišljamo da je i prijevod autorski oblikovan tekst, koji podrazumijeva savršeno poznavanje jezika, i razumijevanje pojedinačnoga stila pojedinoga pisca, pa i kontekst domicilne kulture, a opet, nadasve, osjećaj za skromnost i mjeru, jer, napokon, tekst je suautorski čin u kojemu se prevoditelj ne smije previše prepoznavati!
Nagrada koja nosi njegovo ime
Veličina prevoditeljskoga umijeća Ise Velikanovića dovoljno se razaznaje i iz činjenice da hrvatska nacionalna nagrada za prevođenje nosi njegovo ime.
Nagrada Iso Velikanović ustanovljena je 30. lipnja 2005. godine na sjednici Vlade Republike Hrvatske kao priznanje Ministarstva kulture za najbolje prevoditeljske ostvaraje. Dodjeljuje se kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo. I dok je njegov književni rad bio relativiziran i podvrgnut kritici vremena, o njegovu prevoditeljsku radu uvijek se govorilo samo sa strahopoštovanjem i divljenjem. Jer, kao što sam već napomenula, uistinu je teško i nezamislivo, iz perspektive onih sklonih predrasudama, shvatiti da bi jedan Srijemac i Hrvat mogao prevesti toliku količinu knjiga, za koju, čini nam se, iz naše ljudske i obične perspektive, nije dovoljno tri, a ne jedan ljudski život.
Prijevodi s osam jezika
A prevodio je tekstove i književna djela koja ga i nisu previše zanimala. I sam kaže „preveo osim mnogih sitnica, zacijelo tri stotine potpunih djela s ruskoga, poljskog, češkog, francuskog, talijanskog, španjolskog, engleskog i njemačkog jezika. Velikom većinom djela koja ne volim. Da je bilo kojom srećom raditi i prevoditi samo ono što je po duši“.
Preveo je Velikanović najznačajnija djela svjetske književnosti, a svojim je jezikom, biranom štokavštinom, itekako utjecao na standardni jezik, a time i na književni sustav, kao npr. Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Gogolja, Goetheova Fausta, prevodio je s poljskoga, češkoga, engleskoga, francuskoga, a kruna svega, kako ističe Ivan Goran Kovačić u članku Don Quijote hrvatske knjige iz 1941., bio je prijevod Bistri vitez don Quijote od Manche (Zagreb, 1915.), kojega je kao i veliki dio djela, isprva objavio na vlastiti trošak.
Skromnost i samokritičnost
Kako s tim radom, i više nego dovoljnim za život jednoga čovjeka, uskladiti Isin bistri humor, kritičnost i sklonost autobiografskom samopropitivanju?
Samo najveći za sebe mogu reći, nakon života posvećenog pisanju, književnosti i jeziku: za biografiju ne znam što bih naškrabao.
U tome Isinom samoosvrtu, ponajviše se uočavaju skromnosti i samokritičnost. Jer, da nije tako, nikada njegove oštrice i zapažanja ne bi imale takovu snagu.
Istinska Velikanovićeva umjetnička snaga i njegova modernost leže u samoanaliziranju. Stoga je autobiografizam, kao narativna strategija, karakteristična za gotovo sve vrste njegovih tekstova, od proze pa do, književnoteorijskih i književnopovijesnih osvrta, što je, moram to naglasiti, nadasve neuobičajen postupak za njegovo vrijeme. Istina, ako i zdravorazumski promislimo, ne može se biti objektivno kritičan prema drugima, ako to istovremeno nisi i prema samome sebi.
Malo je takvih perioda kada se jednostavno poklopi sve, te nastaju velika i snažna ostvarenja prema kojima se ravnaju naraštaji. Nisu to nikada politički i društveno idealna vremena, ali u njima postoji poticaj i snaga koja drugim generacijama jednostavno biva uskraćena!
Elitna srijemska trojka
Što se to događalo u Srijemu u prvoj polovici 20. stoljeća te se na tom, geografski gledano, malom prostoru, dogodio kulturalni boom i to, ponajprije, u radu elitne srijemske trojke, koja je svojom radišnošću, i zašto to ne reći, kongenijalnošću, zadužila hrvatsku kulturu? I ponajviše se o njima govori iz perspektive nevjerojatnoga stvaralačkoga umijeća na polju jezika, poliglotizma, učenosti, mudrosti! I Isu Velikanovića i Julija Benešića (Ilok, 1. ožujka 1883. – Zagreb, 19. prosinca 1957., hrvatski književnik, prevoditelj i jezikoslovac), te Nikolu Andrića (rođen u Vukovaru, 5. prosinca 1867., umro u Zagrebu 7. travnja 1942. godine), tu elitnu trojku povezuje prostor, Srijem, književno pregalaštvo, kazalište, nevjerojatna posvećenost radu, prevoditeljstvo i zajedništvo koje bismo mogli ponajprije prepoznati kao apsolutnu posvećenost i predanost hrvatskoj kulturi.
Asketizam i rad, to su termini koji bi se mogli povezati s ova tri vrla Srijemca, a nikako ne lijenost, hedonizam ili sklonost prekomjernim užicima. Hijancit Petris, zagrebački kroničar, opisao je Isinu radnu sobu: jedan krevet, dva starinska ormara i dva pisaća stola. I svuda papirići, rječnici, knjige, novine.
Asketizam i rad. Isto je tako živio i Julije Benešić, okružen tekstovima, zapisima, pomagalima koji i sam život pretvaraju u tekstualnu ostavštinu.
I moglo bi se još štošta izreći u ovome kratkom preglednom članku o književniku i prevoditelju Isi Velikanoviću, rođenom u Srijemu, koji je svojim radom zadužio hrvatsku kulturu te pridonio razumijevanju identiteta na jedan neuobičajen način. U njegovim tekstovima hrvatski identitet nastaje iz humoreske i satire, empatije i mudrosti, a ne tragike i junaštva. I to je upravo jedna od vrijednosti kojom književni rad Ise Velikanovića pridonosi razvoju hrvatskoga identiteta, kulturalne pluralnosti i domoljublja koje se sa smijehom suočava sa svojom prošlošću, ljudskim manama i ograničenošću.
Članak objavljen povodom 150. obljetnice rođenja Ise Velikanovića
Izvor: Hrvatska riječ (dr. sc. Vlasta Novinc)
Naslovna fotografija: Iso Velikanović – portret iz Hrvatskog doma – Matice u Subotici, autorica: Nera Pletikosić
